Zverska pletisanka (deo drugi)

I tako… Sede Miloš Simović i njegov branilac, ćaskaju i pišu pismo specijalnom tužiocu za organizovani kriminal. I sve to prisluškuju jedne dnevne novine. Otvorio Miško dušu pa depešom tužiocu sve na note objašnjava kako, zašto, kada i ko je naručio ubistvo premijera Zorana Đinđića. Novina iz prikrajka ispisuje violinski ključ. A sve u svrhu obaveštavanja javnosti. Istina ne sme da ostane sakrivena u partituri ispisanoj u Šilerovoj ulici. Zbog toga se Miloš svojski daje u izlivima iskrenosti čija validnost još nije utvrđena. Da li će ikada i biti?

Miloš Simović, prvi do glavnog (Dušan Duća Šiptar Spasojević) u zločinačkom udruženju, nikad iskreniji, neveštim rukopisom šara hartiju, pominje Ćokija, skraćenicu od Ćoravi, Mekera, skraćenicu od Šmeker, i još neke ljude bez skraćenica. Kaže, naručilac premijerovog ubistva je Ćoki. Dodaje i da je Ćoki bio neki bog i batina u Đinđićevoj Vladi. Njegov uprt prst u prozvanog tumači se – Ćoki je skraćenica od Čović. Čović je skraćenica od Nebojša.

Nebojša je, prirodno, konsterniran, demantuje svaku Miškovu reč za koju zna samo specijalni tužilac. I jedna dnevna novina. Jer, pretkrivični postupak je, po difoltu, tajna. Osim za nadležne. I jednu dnevnu novinu. Tajna je i da je Meker bez Š glavom i beretkom Milorad Ulemek Legija. On je, kaže Miloš, precrtavao Đinđićevu fotografiju u novinama i pored nje dopisivao Ćokijevo ime.

Nije prvi put da je Nebojša Čović prokazan kao zaverenik u atentatu. Pre mlađeg Simovića Čovića je punim prezimenom prozvao i Dejan Milenković Bagzi. Kaže moj imenjak: „Sedimo mi tako, ćaskamo o atentatu i Dušan se hvali kako za Đinđićevu likvidaciju ima podršku nekih važnih ljudi. Pominje i Čovića. I Miloš Simović je tada ćaskao sa nama“. I bi atentat. U nastavku ćaskanja u nekom šteku, negde u popodnevnim satima na dan ubistva kad je Nataša s tašnom proglasila vanredno stanje, otelo se nekome iz klana da priupita Šiptara: „Pa, gde ti je sada Čović?“. Šiptaru više nije bilo do skraćenica.

Dušan Spasojević Šiptar, kome ni doktori nisu mogli da pomognu, imao je bolesnu potrebu da bude važan, galamio je i da će biti premijer, hvalio se da u šaci drži mnoge funkcionere, pominjao neka važna imena koja će stati uz njega posle atentata… Može li se takvom čoveku verovati? Ili onom koji je bio prvi do njega? Teško, ali valja proveriti svaku Miloševu reč sa papira. Nekada i laž može da doprinese istini.

Na tom papiru, na desetak stranica A3 formata, o čemu nas obaveštavaju obaveštene novine, Miloš navodi još neka imena od tadašnjeg značaja, pa nabraja: Borislav Mikelić, Aco Tomić, Rade Bulatović, Vojislav Koštunica, Zoran Šami, Vojislav Šešelj, Dragan Todorović. Sedmorica koja su, prema Miloševim navodima, znala da će klan ubiti Đinđića. Ćoki se podrazumeva.

Situacija oko pozadine atentata i potencijalnih zaverenika se kukulji. Previše je splačina da bi pomije bile jestive. O ukusima ne vredi raspravljati, oni su deo političkih igara koje ne jenjavaju od 12. marta. Ubistvo premijera svaljuju jedni na druge koristeći u tu svrhu otpadnike zemunske bande od kojih neki pokajnički prizivaju zaboravljeno sećanje. Kupuju vreme ne bi li ušićarili koju godinu robije manje. Onda sednu tako, ćaskaju, pišu memoare. Moje drugo ja mi kaže da su bolji scenaristi od Marija Puza. E, kume, šta sve oštećene vijuge mogu da smisle.

Sedeli tako, ćaskali i uoči 12. marta (i tada su postojale neke novine) Duća, Meker, Miško, Zveki, Bagzi, Kum, Beli… sve same skraćenice. Uzdali se u lepšu budućnost po obavljenom krvavom poslu. Neki od njih nisu je dočekali, od takve budućnosti ostao je samo pogled u izmaglicu zamućenog uma. I naručilac ubistva. Skraćenica – neki ćorke.