Vučić o uzbunjivaču: Neistine, zamene teza i manipulacije 

Iako ispravno tvrdi da je uzbunjivač iz “Krušika” trebalo da se sa informacijama koje poseduje obrati tužilaštvu, predsednik države ne samo da negira tvrdnje Aleksandra Obradovića, već javnosti predočava i ono što nije ni izgovoreno. 
Foto: BIRN

Slučaj “uzbunjivač iz ‘Krušika’” proteklih nedelja jedna je od glavnih tema u javnosti, a pre nekoliko dana o aferi oko prodaje oružja u koju je upleten i otac ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića oglasio se i predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Objašnjavajući građanima svoju verziju događaja, Vučić je, međutim, osim jedne tačne informacije, izneo i niz netačnih tvrdnji, manipulišući informacijama. 

“Uzbunjivač da budeš, moraš, majstore, da prijaviš ili tužilaštvu, ili ovlašćenom organu u fabrici. Ništa od toga nisi prijavio. Radio si ti to zbog nečeg drugog. (…) Ne, ne, mora da se napravi kampanja protiv Nebojše Stefanovića, a ceo slučaj nema uopšte veze sa njegovim ocem”, rekao je Vučić komentarišući slučaj Aleksandra Obradovića, radnika “Krušika” na TV Prva pre nekoliko dana.

Vučić je takođe tvrdio i da Obradović nije rekao da je u “Krušiku” bilo nelegalnih radnji.

“Ne kaže on da je bilo nelegalnih radnji, on samo priča o ceni, da li je bila, i to se pre svega tiče Jugoimporta SDPR-a, a nikakve veze nema sa firmom Nebojše Stefanovića. A tu ide krivična prijava. A on ne može da bude uzbunjivač, po zakonu ne može”, kazao je on.

Foto: FoNet/Predsedništvo Srbije

U stvarnosti, međutim, Obradović je upravo ukazao na nelegalne radnje u “Krušiku”. On je izneo svoja saznanja o koruptivnim radnjama u firmi u kojoj radi. A koruptivne radnje su ujedno i nelegalne.

Zanimljivo je da Vučić, kao predsednik države ne zna za da je korupcija krivično delo. 

“Ništa nisam slagao niti falsifikovao. Ovo su činjenice – i to samo deo činjenica – o poslovanju “Krušika”. Tvrdim da je u pitanju sistematsko isisavanje novca od strane države iz ove firme. Mene su zanimala samo dokumenta koja se tiču korupcije”, rekao je Obradović.

Dalje, Vučić navodi da čitav slučaj nema nikakve veze sa ocem Nebojše Stefanovića, što je netačno. 

Takođe, ne odgovarajući ni jednog trenutka na pitanja da li će nadležni organi ispitati optužbe, predsednik države, po starom običaju, menja teze i slučaj pretvara u napad na Nebojšu Stefanovića. 

Vučić je, takođe, tvrdio i da Obradović po zakonu ne može da bude uzbunjivač.

Najpre, da vidimo ko po Zakonu o zaštiti uzbunjivača može da bude uzbunjivač.

Elem, uzbunjivač je “fizičko lice koje izvrši uzbunjivanje u vezi sa svojim radnim angažovanjem, postupkom zapošljavanja, korišćenjem usluga državnih i drugih organa, nosilaca javnih ovlašćenja ili javnih službi, poslovnom saradnjom i pravom vlasništva na privrednom društvu”.

Dakle, uzbunjivač, po zakonu, može da bude bilo koji zaposleni. Međutim, da bi dobio status uzbunjivača, neophodno je da se taj zaposleni prvo obrati sudu koji mu dodeljuje taj status.

Vučić, dalje, kaže da je Obradović svoja saznanja trebalo da prijavi tužilaštvu ili ovlašćenom organu. 

Tačno je da uzbunjivač mora da se obrati ovlašćenom organu, ali se nigde u Zakonu ne spominje tužilaštvo konkretno. Međutim, uzevši da je tužilaštvo organ koji reaguje na prijave o izvršenju krivičnog dela, logično je da se uzbunjivač obrati upravo tužilaštvu. 

Treba spomenuti i da postoje i slučajevi kada se javnost može uzbuniti, bez prethodnog obaveštavanja poslodavca ili ovlašćenog organa. 

U članu 19 Zakona, ovo je moguće “u slučaju neposredne opasnosti po život, javno zdravlje, bezbednost, životnu sredinu, od nastanka štete velikih razmera, odnosno ako postoji neposredna opasnost od uništenja dokaza.” Uzbunjivač, u tom slučaju, mora da poštuje pretpostavku nevinosti okrivljenog, pravo na zaštitu podataka o ličnosti i da ne ugrožava vođenje sudskog postupka.

Takođe, u članu 20 u istom Zakonu koji se odnosi na uzbunjivanje ako su u informaciji sadržani tajni podaci, uzbunjivač mora prvo da se obrati poslodavcu. Ako poslodavac ne preduzme mere u roku od 15 dana, uzbunjivač se može obratiti ovlašćenom organu.

U Obradovićevom slučaju, kako je rekao za BIRN, on je pokušao da se obrati Nadzornom odboru i sindikatima, ali nije imao uspeha. Međutim, kao što on se nije obratio i tužilaštvu, što je Vučić u pravu. 

Kada su Obradovićeva saznanja ipak objavljena na sajtu Arms voč, a zatim i u pojedinim domaćim medijima kao što su BIRN i NIN, on je 18. septembra uhapšen na radnom mestu. O njegovom hapšenju se uopšte nije ni znalo u javnosti oko 20 dana. 

Protest povodom hapšenja Obradovića/ Foto: FoNet/Aleksandar Barda

Tek početkom oktobra, nedeljnik NIN je objavio da je Obradović u pritvoru koji mu je određen 27. septembra jer ga tužilaštvo sumnjiči za odavanje poslovne tajne. Tek tada je u javnost izašao i Obradovićev prvobitni advokat Ljubisav Radosavljević sa tvrdnjom da je njegov klijent uzbunjivač javnosti.

Šta je poslovna tajna, regulisano je u Krivičnom zakoniku, član 240 koji kaže da se poslovnom tajnom smatraju “podaci i dokumenti koji su zakonom, drugim propisom ili odlukom nadležnog organa donesenom na osnovu zakona proglašeni poslovnom tajnom čije bi odavanje prouzrokovalo ili bi moglo da prouzrokuje štetne posledice za subjekt privrednog poslovanja”. Onaj ko pribavlja podatke koji predstavljaju poslovnu tajnu i neovlašćeno je učini dostupnom drugom licu, kažnjava se zatvorom.

A Zakon o tajnosti podataka, član 3 kaže da se “podatak koji je označen kao tajna radi prikrivanja krivičnog dela, prekoračenja ovlašćenja ili zloupotrebe službenog položaja ili drugog nezakonitog akta ili postupanja organa javne vlasti” ne smatra tajnim podatkom. Kada je reč o zaštiti poslovne tajne, ona se uređuje posebnim zakonima.

Zbog toga se osvrćemo i na Zakon o privrednim društvima koji pored definisanja poslovne tajne definiše i šta se ne smatra povredom dužnosti čuvanja poslovne tajne. Elem, član 73 kaže da se povredom ove dužnosti ne smatra ako se, između ostalog, poslovna tajna otkriva nadležnim organima ili javnosti kako bi se ukazalo na postojanje dela koja su kažnjiva zakonom.

Vučić, jelte, tvrdi da Obradović pričao samo o ceni i da to nikakve veze nema sa firmom Nebojše Stefanovića. Interesantno je da niko ni ne tvrdi da je firma u vlasništvu ministra Stefanovića, već je njegov otac jedan od predstavnika preduzeća GIM koje je nabavljalo oružje po povlašćenim cenama. 

Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

Podsetimo, tekst o trgovini oružja i umešanosti ministrovog oca objavljen je na međunarodnom portalu Arms voč

U tekstu se, dalje, navodi, da je oružje iz “Krušika” izvezeno u Jemen, ali posrednim putem – preko firme iz SAD i Avganistana. Izvoz je, navodi se, sprovela pomenuta kompanija GIM, koja je nabavljala oružje po povlašćenoj ceni.

Nakon što je tekst objavljen, sajt je postao nedostupan u Srbiji, a “Krušik” je negirao tvrdnje o povoljnijoj ceni nabavke oružja za GIM u odnosu na državni Jugoimport SDPR.

Obradović se i dalje nalazi u kućnom pritvoru, a tokom trajanja postupka, udaljen je s posla.

Naslovna fotografija: BIRN/Privatna arhiva