Tu su, ali ih nema

Ko radi u Vladi Srbije? Za premijera, potpredsednike i ministare znaju svi. Koliko, međutim, ima državnih sekretara, pomoćnika, savetnika i svih onih koji nam kreiraju državnu politiku i imaju visoke plate, službena vozila i mobilne telefone, diplomatske pasoše i ostale privilegije? Prema podacima do kojih je došao Istinomer ima ih oko 160, ali ko su tačno ti ljudi i kako dolaze na te pozicije – gotovo da nema nijedne informacije.

Koliko ukupno ima zaposlenih u Vladi republike Srbije. Spekuliše se da je reč o oko 28.000 ljudi, koji je ustanovila još prethodna vlada. Međutim, ne postoji institucija, niti dokument koji bi zvanično potvrdio te navode. Oni su zaposleni kako u ministarstvima, tako i u direkcijama, agencijama, kancelarijama koje formira Vlada Republike Srbije.

Ko kreira državnu politiku? U redu, svi znaju da je to Vlada. Ali, ko su konkretno ljudi koji . E, to je već malo teže pitanje
Kada je Istinomer na početku istraživanja i pokušaja da se odgovori na pitanje, k

uputio zahtev generalnom sekretarijatu vlade da nam se dostave imena i prezimena svih državnih sekretara i pomoćnika ministara, zamoljeni da posetimo njihov sajt i odemo u deo koji se zove „kadrovska rešenja vlade“ i da ćemo tamo naći odgovor na naša pitanja. Osim gomile dokumenata, koja se uglavnom sastoje samo od imena i prezimena nepoznatih ljudi, i činjenice da se tamo skoro svake nedelje nešto menja, nismo mnogo saznali. Na samo nekoliko sednica izabrano je nekoliko stotina ljudi na različite funkcije. Isto toliko je smenjeno ili je dalo otkaz. Jedino što se moglo primetiti, ako je to uopšte bitno, jeste da niko od njij nije razrešen dužnosti na zahtev ministra ili nekog drugog iz Vlade.

Prema Istinomerovom istraživanju, u vladi Republike Srbije trenutno zaposleno je oko 50 državnih sekretara i oko 90 pomoćnika ministara u 17 ministarstava. Napisali smo „oko“ jer smo se rukodovodili dostupnim izvorima, koji vrlo često nisu skoro ažurirani. Prvi posle ministra iliti državni sekretari imaju mesečne zarade od oko 100.000 dinara u proseku. Takođe imaju pravo na korišćenje službenih vozila i mobilnih telefona, na korišćenje stana u vlasništvu Vlade, ako nisu iz Beograda, a neki imaju i diplomatske pasoše i još niz privilegija. Dužnosti su im, sa druge strane, samo one koje im ministar dodeli. Zvanično zaduženje im je da, zajedno s pretpostavljenim, kreiraju politiku jednog ili više resora, koja se na kraju završava u formi zakona, uredbe ili nekog drugog podzakonskog akta. Očigledno da je reč o svojevrsnoj političkoj moći, pa se logično postavlja pitanje ko su ti ljudi i odakle dolaze.

Primetno je da u sredstvima javnog informisanja, pa i u drugim izvorima, ne postoji dovoljno informacija o njima. Tek na internet prezentacijama pojedinih ministarstava stoji po nekoliko rečenica u biografiji najbližih ministrovih saradnika.

U Generalnom sekretarijatu vlade funkcioniše služba, Kadrovska komisija. Nakon poslednjih izbornih promena, šef ove komisije je ministar za nauku i obrazovanje Žarko Obradović.

Na osnovu predloga stranaka, a uz dozvolu komisije imenuju su državni sekretari, pomoćnici ministra i tako dalje. Ipak, u praksi, komisija je preslikana vlada u malom i pravo polje za prelamanje predizbornih dogovora.

Ne zna se šta je problematičnije. Broj zaposlenih ili način na koji se zapošljavaju ti saradnici.

Naime, svaka vlada, naravno, ima koalicioni dogovor. Tim dogovorom se rapodeljuju ministarstva, broj državnih skeretara i određuje se stranačka nadležnost nad nekim sektorima, direkcijama, agencijama. Sa druge strane, svaka ozbiljna stranka ima svoj interni spisak ljudi koji se mogu naći na tim pozicijama. Kada se i objavi konkurs, on je „lažan“ jer koalicioni partneri već imaju svog čoveka za izvesnu funkciju. Ako se desi, nešto slično slučaju u Nišu, blokira se rad skoro svih zaposlenih u Vladi ili barem onih novijih kadrovika. A novi dolaze, stari odlaze na nedeljnom nivou. Suština je da se državni sekretari postavljaju na predlog stranaka, koje se opet rukovode samo svojim interesima. Dakle, profesionalizacija vladinih službenika, verovatno ostaje do daljneg „jedan od važnih poslova koje država treba da završi“. Akcenat je na treba.

Koliko je „strančaranje“ koncept, umesto profesionalizma zastupljeno u funkcionisanju vlade i njenih službi pokazuje i jedan od „svežijih“ primera. Krajem 2011. godine, godine i početkom 2012. godine, kada Komisija za kadrove uopšte nije mogla da fukncioniše, zbog svađe URS-a i SPS-a oko mesta direktora kliničkog centra u Nišu. U to vreme su neki službenci, možete misliti, radili svoj posao, ali nisu mogli da dobiju platu, jer nisu „prošli komisiju“, koja je zbog KC u Nišu bila potpuno blokirana.

Činilo se da će nakon poslednjih izbora i formiranja vlade sa Ivicom Dačićem kao premijerom, stvari biti koliko toliko dovedene u red i da će se državni aparat dovesti u red. Makar smanjenjem broja zaposlenih… Međutim, činjenica da se za plate zaposlenih u državnoj službi 2013. godine izdvaja 266,2 milijarde dinara, što je za 47 milijardi više nego prošle godine, govori u prilog tezi, da je u državnom aparatu zaposleno još više ljudi i to bez obzira na to što je smanjen broj ministarstava.

Možda je jedina razlika između novih i starih u tome da su se sadašnji koalicioni partneri dogovorili da državni sekretari ne budu samo iz stranaka iz kojih dolaze ministri. Da ministarstva ne budu kao što ministri znaju da kažu, „stranački feudi“. Tako je Mlađan Dinkić u Ministarstvu finansija dobio jednog sekretara iz Jedinstvene Srbije, kod Ivice Dačića su i kadrovi iz SNS i SDA, kod Verice Kalanović iz SNS i SPS…što je opet daleko od pokušaja profesionalizacije , a bliže međustranačkoj kontroli resora.

Koliko se ništa suštinski nije promenilo u stranačkoj preraspodeli moći, u odnosu na prethodne vlade govori i gotovo neupotrebljena mogućnost da ministri daju otkaze svojim saradnicima. Prema članu 38, Zakona o ministarstvima, ministrima je omogućeno da otpuštaju svoje saradnike po slobodnoj proceni, odnosno ukoliko utvrde da nisu dobro radili svoj posao. Izgleda da su poslanici iz redova opozicije džaba dizali buku u Parlamentu da bi zaštititili svoje ljude koji rade negde u Vladi. Zaštićeni su barem u vreme krize, jer ako ih neko i pita, svi kao u lgas odgovoraju „trudićemo se da imamo optimalan broj zaposlenih, bez velikih otpuštanja jer smo svesni krize“. Slična priča, iako ne bi trebala da bude je se sa pomoćnicima.

Naime, u ovoj podeli karata, pomoćnici bi trebalo da budu profesionalci, čiji mandat u vladi traje u vladi nezavisno od mandata ministra. Ipak, više je oodstupanja od ovog pravila.

Koncept „dobre uprave“ koji je aktuelni premijer pomenuo čak i u ekspozeu, verovatno neće biti moguće realizovati sve dok se ljudi na ovako značajnim funckijama postavljaju po partijskoj liniji, umesto po kriterijuma kompetentnosti, sposobnosti, obrazovanja, iskustva i tako dalje. Bez osnovnih podataka o tome koliko ljudi zasita radi u Vladi, i koje su to funkcije državnih sekretara i pomoćnika neće biti moguće ni kvalitetno pratiti rad ove institucije.