Tepić: Suština svih ovih dešavanja je da se vlast opere od „Jovanjice 2“

Šta se tačno dešava i da li poslednjih nedelja gledamo pervertiranu verziju nastavka trilogije „Kum”, što je insinuirala profesorka Vesna Rakić-Vodinelić, ili je na delu delovanje pravne države u njenom punom kapacitetu? Zašto se, posle hapšenja grupe Veljka Belivuka, javnost bombarduje šifrovanim porukama sa najvišeg političkog vrha, nejasnim optužbama mimo institucija, denunciranjem predstavnika suda, najavom da će nam u lice biti bačen film koji bi se na nekom drugom, uređenijem mestu verovatno emitovao u od publike ispražnjenoj sudnici? Da li je ono što vlast zove „obračun sa organizovanim kriminalom” obračun sa delovima odmetnute familije, i zašto je taj obračun posle devet godina počeo baš sada, godinu dana uoči najavljenih izbora i paralelno sa kritikama koje dolaze iz Evrope, koja treba da posreduje u dogovoru vlasti i opozicije u vezi sa izbornim uslovima?

Marinika Tepić, potpredsednica Stranke slobode i pravde (SSP), u razgovoru za podkast Istinomera „U mikrofon“ ocenjuje da su „borba protiv kriminala“ i dijalog dva procesa i da su oba politička. „Ni ovog prvog ne bi bilo bez političke odluke“, kaže Tepić, primećujući da smo „tek sada saznali da živimo kao u Latinskoj Americi, da su se odsecale neke glave, ruke“, te da sve te informacije dolaze sa „Pinka“, a ne od policije. Naglašava da je otvaranje slučaja Belivukove grupe politička odluka, a da se to dešava „baš sada, kada je mečka zakucala na Vučićevim vratima“.

A šta biste rekli da je ta mečka koja kuca na vrata, odnosno razlog – ili je u pitanju strateška procena?

Po mom uverenju, ima nekoliko nivoa. Jedan je mečka koja je zakucala na vrata, a drugi ta propagandistička manipulacija pandemijom. Korona će za 3-4 meseca imunizacije utihnuti, jer će se ipak dostići neki nivo poželjnog kolektivnog imuniteta, i Vučiću ta tema više neće biti zgodna za kampanju. On će na jesen da plače za koronom, jer mu je ona od vanrednog stanja, policijskog časa, izbora na način na koji su održani, svaljivanja krivice na sve, samo ne na sebe, bila zgodno tle da postane još i heroj vakcinacije. Ona je sama po sebi dobra i nema tu nikakve dileme, ali je istovremeno i zloupotreba nečega što se podrazumeva, zloupotreba novca građana – naravno, tu je i nepresušna ljubav prema tuđem novcu, a i Vučićeva SNS je uvek u fokusu. Nema dileme da je beskrajno važno što su ovi ljudi uhapšeni, ali za nas koji godinama o tome govorimo, ukazujemo, pa smo proglašavani mafijašima, vrlo je važno pitanje – zašto su pomereni datumi, recimo, tužilačke istrage?

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Na kakve tačno datume mislite?

Postoje tri nivoa koja su za mene važna. Prvo, svi treba da budu svesni da je Vučić ovakve svoje pretorijance imao i još dok nije postao vlast. Svi se dobro sećamo kako su izgledale „parade ponosa“ u to vreme. To su oni, to je takav milje, to tako funkcioniše. Ti pretorijanci su posle upošljavani u raznim državnim poslovima, na razne sportske kombinacije, kao lažni navijači, da bi zapravo bili batina tom Aleksandru Vučiću i partiji protiv opozicije, protiv novinara, protiv bilo koga, za trgovinu narkoticima, za punjenje crnih džakova, za pretnje i tako dalje. To je prvi nivo. Drugi nivo je jedan od najproblematičnijih po meni, a to je da tužilačka istraga kreće tek od 2019. godine, i zato ovaj Vučićev manevar. On sada „glumi francusku sobaricu“ u nameri da neutrališe svoju odgovornost u pravljenju, negovanju, ljuljuškanju, finansiranju klana Belivuk, i tu nema nikakve dileme.

INTERVJU SA MARINIKOM TEPIĆ  MOŽETE SLUŠATI NA ISTINOMER PODCASTU

 

Ali, zvanično njegove odgovornosti i nema?

Evo jednog podatka koji može da objasni razlog pomeranja tužilačke istrage tek na 2019. godinu – jer da je drugačije, da je istraga pratila tokove od kada postoje dokazi, počela bi još 2013-2014. godine, a prvi među ispitanima bi morao da bude Bratislav Gašić i, nije isključeno, i Andrej Vučić.

Zašto?

Vi sigurno znate za podatak da su Belivuk i Vučković – čovek iz Žandarmerije – ulazili u vojno spremište u Pančevu, vojni objekat, za koji vi znate da tamo ne možete da uđete bez legitimacije.

Prema pisanju istraživačkih portala, ti dokazi ne postoje.

Pustite to sad, „ne postoje” – OK, iskidane su stranice o ulascima, ali pokušavam da vam kažem da je 2015. godine ministar odbrane bio Bratislav Gašić, da te 2015. godine Bratislav Gašić u Narodnoj skupštini predlaže izmenu Zakona o vojsci. Znate zbog čega? Da bi od tog momenta vojne legitimacije izrađivao Zavod za izradu novčanica. Ja ne znam kako vi, ali meni kada neko pomene Zavod za izradu novčanica, ja prvo pomislim na „prvog brata Srbije”. Dakle, mi imamo ovde još jedno podudaranje važnih podataka – da je Bratislav Gašić, ministar odbrane, u trenutku kada se vojne legitimacije počinju izrađivati u Zavodu za izradu novčanica, skupštinskom odlukom, izmenom Zakona 2015. godine… Znamo da se 2015. i 2016. godine to odvijalo na vojnom strelištu u Pančevu. Dakle, on mora da bude pozvan da dâ izjavu o tome i ne može da kaže „Ne znam”, jer i za to „Ne znam” postoji odgovornost – on je bio ministar, nije bio portir.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Ali, to je uvezivanje na osnovu utisaka ili dokaza?

Ja sam vam dala dokaze.

Na drugoj strani, pitanje je i šta je za to vreme u Skupštini radila opozicija?

Ja nisam bila u Skupštini 2015. godine, kada je ovaj Zakon menjan. Sigurno bih reagovala kao što reagujem i sada, kada sam došla do tih podataka, a opozicija je mogla isto tako da kaže svoje mišljenje, ali sigurno nije izdavala legitimacije, tako da je to „šta je opozicija radila” višak.

Kažete da je tužilačka istraga pomerena na 2019. godinu, ali ostaje i pitanje zašto se sve ovo dešava baš sada?

Da bi se neutralisala odgovornost Aleksandra Vučića, SNS i svih najbližih saradnika.

Zašto odgovornost ima veze sa tajmingom?

Rekla sam vam jedan od mojih utisaka, koji je vrlo utemeljen – zato što je potrebna „nova igračka“. Drugo, kažem, da bi neutralisao svoju odgovornost i treće, zato što je javni prostor toliko kontaminiran groznim informacijama i još stalno pomerate granicu – šta je još strašnije, pa šta je još strašnije, šta je još jezivije. Treći momenat je – mi imamo javna suđenja, a to je najproblematičnije, po meni. Na televiziji „Pink“ imamo javna suđenja, na Vučićevim konferencijama takođe. On je i policajac i tužilac i poligrafista i zapisničar, on je sve. U vezi sa ovim Kokezom, šloserom, koji je došao ne znam odakle i, naravno, bio samo paravan za tuđe poslove – imali ste simultano objavljivanje u „Kuriru“ i drugim medijima tok njegovog davanja iskaza, pre neki dan. Ono što je meni zanimljivije je kako simultanog davanja iskaza nije bilo juče, u slučaju Dijane Hrkalović? Da li je ona rekla nešto što baš nije bilo zgodno, pa onda nismo imali te, maltene „live“ prenose sa davanjem njenog iskaza? Jedna vrsta javnog suđenja je i ovo sa sudijom Stepanovićem – jasno vam je da je rak-rana „Jovanjica 2“.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Ima jako mnogo informacija kojima se javnost zatrpava. Teško je odrediti glavni tok i fokus jer smo konstantno zasipani raznim navodnim vestima koje dolaze sa boka, poput ove o sudiji Stepanoviću. Da li vi kao iskusan političar prepoznajete cilj, metu, odgovor na pitanje „zašto“ u ovom dešavanju?

Mislim da se taj obruč jako stegao oko porodice Vučić, oko njegovih najbližih saradnika, i po pitanju tokova novca i po pitanju tokova narkotika. Ne bi se DEA uključila na ovakav način. Nebojša Stefanović je bio nesmenjiv i nedodirljiv, čak i u jeku afere „Krušik“, rekla bih – njegove porodične afere, kada je bilo toliko razloga da u roku od odmah, u roku od juče bude smenjen, a to se nije dogodilo. Belivuk je bio uhapšen pa pušten, a nije smeo da bude pušten, pa jer prebio Vazuru, bilo je ubistvo u Ulici 27. marta, pa kontaminirani dokazi, i nikom ništa. Bilo je sto razloga da se pokrenu postupci. I sada imamo „Jovanjicu“ – i to je poruka Stepanoviću. Novinarka koja sa ceduljice čita doturenu informaciju tokom jednog od javnih suđenja na televiziji „Pink“ kako je, ne znam šta, Stepanović savetovao Kokezi, što je pokušaj, naravno, diskvalifikacije predsednika Višeg suda. Zašto? Zato što je „Jovanjica 2“ ključna, ona je zapravo taj trougao u kome je i država. „Krušik“ je bio privatni projekat, ubistvo u Ulici 27. marta je bilo relativno privatni projekat, a „Jovanjica 2“ je državni projekat. Onda je Stefanović, koji je bio ministar policije, postao najkrivlji kada je policija ušla u Jovanjicu. Mi sada čekamo da Apelacija potvrdi optužnicu za „Jovanjicu 2“, i zato ćemo se još nagledati i naslušati svega u nameri da se vrši pritisak na Apelaciju, da se vrši pritisak na sve institucije da optužnica za Jovanjicu padne.

U svim ovim dešavanjima, za koje ste ocenili i da su politička odluka, da li je meta i Nebojša Stefanović?

Nema dileme da je to rat unutar njihovih unutrašnjih struja i gangova. Svako je imao neki svoj kriminalni feud – da li kroz nelegalnu gradnju, da li kroz otimanje hotela… To su sve bili načini za sticanje dodatne imovine. Po meni je suština da se spasu Vučić, njegov brat i ključni ljudi oko Aleksandra Vučića, koji se sada zapravo pokušavaju oprati zbog „Jovanjice 2”. Po meni je to vrh piramide.

Hoćete da kažete, ako dobro razumem, da pipci polaze od samog vrha i da taj vrh želi da zatvori slučaj?

Apsolutno. Da li znate kako izgleda bilo koji prostor pre nego što ministar odbrane uđe u njega? Izgleda tako što ljudi moraju da odu da ga provere, da pregledaju šta se tamo nalazi – ispod, iznad, levo, desno. Ne može tek tako ministar odbrane da odlazi na imanje gde umesto marihuane vidi rotkvice i krompire. To je državni projekat broj 1, i to je suština cele priče kao što, evo, saznajemo da je policija pre svake utakmice na Partizanovom stadionu proveravala te „neobične prostorije“. Dozvolite, naravno, da se ogradim, uz naravno izuzetno vođenje računa o tome da Vučić zloupotrebljava i ime Partizana. Ovo nisu navijači Partizana, ovo su zloupotrebljeni kriminalci koji su sakriveni ili ubačeni na tribine Partizana da niko više ne bi skandirao ružne reči.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Ako je ovo politička odluka i ako se dešava sa razlogom koji ste naveli, do koje mere može, po vašem mišljenju, da se kontroliše, da ne eksplodira?

Ne znam, ne mogu ja da vam dam tu vrstu procene. Za to su stvarno potrebne i dubinske analize i, naprosto, mnogo više informacija. Prateći hronološki tokove, mogu da izvedem izvesne zaključke. Na primer, vest koja je svojevremeno prilično ignorisana u medijima, a bila je važna je kada je Nebojša Stefanović bio preko okeana „kod ujka Džona“, dok su bili poslednji razgovori Beograda i Prištine u Berlinu. Tada mi je bilo jasno da se u takve goste ne ide praznih ruku. Onda smo imali polako odmotavanje klupka. To je jedna istorija slučaja koja traje godinama unazad. Ja mogu da vam kažem subjektivni osećaj, što ne znači da će tako biti, ali sve ovo paradiranje sa tim javnim suđenjima meni deluje kao sportski ribolov – izvučete, poljubite i vratite nazad u vodu. I nekako se najviše plašim da će se nešto tako i dogoditi.

Da se zapravo ne dogodi ništa?

Tako je, i da se sve završi na predizbornoj kampanji.

Više od godinu dana iznosite informacije o korupciji, koruptivnim aferama, o raznim dešavanjima koja mi ne vidimo spolja. Ne krijete da te informacije dobijate iznutra, od ljudi iz sistema. Šta biste mogli da kažete – da li su ti izvori pojedinci koji se ohrabruju, ili je reč o većem broju ljudi?

Ima ljudi iz raznih sektora, naravno iz javne uprave i Beograda, ali i iz raznih opština i gradova, naravno iz pravde, finansija, policije, vojske… Ti ljudi zapravo rade svoj posao. Najveći deo tih informacija koje dobijam, kao što ste primetili i vi, nisu tajne informacije. To su informacije koje su dostupne, samo treba da ih potražite. Zapravo, samo je potrebno da vam neko skrene pažnju na njih, da vam pomogne da kraćim putem do njih dođete, pre nego što možda i bude prekasno. U principu, 99% njih su zaista dostupne javnosti, samo što treba da se čita. Intenzivno je to počelo kada su se dešavala dva paralelna procesa. Nakon hapšenja Aleksandra Obradovića, koji se borio za status uzbunjivača, imali smo i jednog uzbunjivača u vojsci, u Ministarstvu odbrane, koji se tada poštujući proceduru obratio nadležnima, i šta se desilo? Čovek je bio smenjen, odnosno degradiran, i tada su ljudi shvatili da su u problemu ako poštuju zakon, i onda su verovatno – i hvala im na poverenju – izabrali baš mene da mi povere tu vrstu informacija.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Iz nedelje u nedelju iznosite nove i nove informacije. Koji je zapravo smisao, imajući u vidu da ih je toliko da ne mogu da se zapamte, a ni jedna od njih nije dobila epilog u smislu da je završila u nadležnoj instituciji?

Svaka od njih je završila u sistemu, svaka je predata tužilaštvu. Da li u kutiji prepunoj dokaza, kao što je bilo pitanje sa „Krušikom“, da li za aferu „Aseko“, da li za „Telekom“ – ja sam se fazno obraćala, i sigurno će doći dan kada će o tome morati da se odluči, ali je važno da ostane trag. Bilo bi još gore da kažem – dobro, država ne reaguje, pravosuđe ne reaguje, nikom ništa, stavimo to sve sa strane. Meni je izuzetno važno da postoje tragovi o tome.

Ali zar i to nije, takođe, zatrpavanje informacijama iz kojih ne može da se ispliva?

Dozvolite da nije tako. Ne bih rekla da je to zatrpavanje jedne teme drugom, nego je izlazak iz jedne teme u drugu. Ja sam se bavila trgovinom oružjem prevashodno zbog Slobodana Tešića. GIM je bio samo usputna stanica jer, dozvolite, prihodi Slobodana Tešića su bili pet puta veći nego GIM-a i SDPR-a zajedno, na primer. Meni je to uvek bolo oči. GIM je bio atraktivan zbog porodičnih odnosa, zato što su naprosto zvučna imena u toj priči, ali sam se ja više bavila Tešićem, koji je još uvek na crnoj listi Ministarstva finansija SAD. Pa sam radila Aseko”, pa EPS, pa posle nekog vremena, kada vidim da uprava ne reaguje, vratim se na tu temu, pa onda odem u tužilaštvo, pa podnesem krivične prijave da završimo taj posao. Novinarski, znate – završite neku temu, pa se posle mesec dana vratite i pitate da li se nešto desilo ili nije, pa hajde da vidimo šta još možemo da uradimo.

Nalazimo se na početku procesa dijaloga vlasti i opozicije. Šta je to za vas – dijalog, međupartijski dijalog, pregovori – šta to treba da bude iz perspektive Stranke slobode i pravde?

Dijalog je, zato što je tako formalizovan. On je tako najavljen i na taj način se i odvija.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Da li je to „prirodan“ naziv, imajući u vidu da se borite za izborne uslove, a neko će tamo da kaže „Dovde može, a odavde ne može”?

Sve se odvija uz posredništvo EU, odnosno Evropskog parlamenta. Mi ne možemo sa njima da pregovaramo. U osnovi bi bilo bolje da su to pregovori, jer onda znate šta je jedan, a šta drugi pregovarački tim. Vlast se koprca da zapravo ne dođe do pravih pregovora, nego da se ovo razvodni, da se zatrpa, da je to sedma tema, na primer, po važnosti u odnosu na predstave javnih suđenja, skandalizacije javnosti, koje treba da otupe oštricu i da onda kažete: „Ah, izborni uslovi, da li je to stvarno sad najbitnije na svetu dok vidite šta se dešava sa druge strane?“ Sve ovo je pokušaj relativizacije nečega što je najvažnije, a to je da vi u izbornom danu svečano izađete na glasanje i slobodno i tajno zaokružite onog koga želite, baš da ne bismo imali ovakve tirade i kriminal.

Nekako deluje da ni za opoziciju to nije najvažniji proces – opozicija deluje potpuno fragmentisano?

Mislim da vam je pogrešan utisak, zato što mi svakodnevno komuniciramo i sigurna sam da ćemo doći do kompromisnog rešenja. Po mišljenju svih mojih kolega u stranci Slobode i pravde i Dragana i Borka, koji najdirektnije učestvuje u tim razgovorima i pripremama i usaglašavanju platformi, bilo bi zaista amaterski da ne uspemo da stanemo iza jedne pregovaračke platforme. Pričam o blokovima, o grupacijama ili o strankama, značajnim pojedincima, zainteresovanoj javnosti, koja ni po koju cenu ne bi išla u vlast sa Vučićem. Ne pričam o onima kojima su bili OK njegovi izborni uslovi, ne zato da bi se borili protiv njega, nego zato što bi bili spremni da, sigurna sam, još juče uđu sa Vučićem u vlast da ih je zvao.

Ali SSP sarađuje sa strankom kojoj su izborni uslovi bili dobri.

Sarađujemo, i dobro se sećam da je ta stranka promenila svoje rukovodstvo, priznala svoju grešku i isto tako sve uverila u tom svom javnom izvinjenju da, uprkos pogrešnoj odluci da ipak izađe na izbore, sigurno to nije uradila sa ciljem da uđe u koaliciju ili u vlast sa Vučićem, što nije bio slučaj sa ostalim strankama.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Zašto je Pokret slobodnih građana OK za saradnju, a Tadić i Nova stranka nisu OK za saradnju, iako ni jedna od tih partija ne deluje kao spremna da na bilo koji način sarađuje sa SNS?

Ne znam, morate da pitate njih kakvi su njihovi interesi.

Ali vi birate saveznike?

Ja stvarno mislim da je dragocen svako ko je protiv ove vlasti, svako. Da li su to mali lokalni pokreti, ili su to čak neformalni pokreti kojih ima jako puno i koji se organizuju bukvalno za 24 sata, zato što se u njihovom kvartu desio neki problem. Svaki čovek je dragocen, jer Vučić nije sam. On je u Srpsku naprednu stranku usisao razne. Šapić je do nosa u SNS-u. On ima isto konglomerat od, ne znam, 20 organizacija. Sa ove strane, svako ko je protiv Vučića je dobrodošao u ovoj i budućoj izbornoj utakmici, jer dijalog se mora završiti nekim rezultatom.

Šta bi bio za vas dovoljan rezultat dijaloga?

Još smo u fazi usaglašavanja. Svakako, jedan od zahteva opozicije je i razdvajanje izbora, zato što su potpuno drugačije teme i prioriteti na različitim nivoima. U prvom redu, ono o čemu godinama pričamo je oslobađanje RTS-a i medija koje mi plaćamo. Pogledajte samo koliko uznemirenje nastaje čak i kada u „Reč na reč“ odemo, pa imate pet puta po trideset sekundi da nešto kažete.

Prema neizvaničnim informacijama, ta gospođa Pilja sa kojom ste bili u „Reč na reč“ biće jedna od petoro u grupi koja bi pregovarala sa opozicijom.

To je izbor SNS. Verovatno je to najbolje što SNS ima da prikaže, ali isto tako je jasno da se oni ništa o tome neće pitati.

Ako se druga faza dijaloga, ili novi dijalog, bude odvijala po parametrima koji su postojali na FPN-u, pa kasnije u Skupštini, a to je završilo bez nekog rezultata, da li je onda to smisleno?

Mislim da su se okolnosti ipak drastično promenile. Do ovih izbora najveći broj ljudi, kao i Flekenštajn, Kukan, Tanja Fajon i Bilčik iz Evropskog parlamenta, nisu verovali da ćemo mi ostati dosledni u bojkotu i mnogi od njih su čak mislili da blefiramo i da ćemo se ipak predomisliti u poslednje 3-4 nedelje, pa se nismo predomislili, dokazali smo da smo ozbiljni.

Hoćete da kažete da opozicija sada ima prednost u odnosu na ranije?

Vi imate parlament koji je ne samo izabran na nelegalnim izborima – naravno da je stoga i nelegitiman – već imate parlament u kome više od polovine građana Srbije nema zastupnike. On nije slika Srbije. Nije suština samo to što nemate opoziciju, nego što nemate, uz sve lopate sa glasovima koje su ubacivane u biračke kutije, 48% izašlih, sa svim krađama.

Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Dakle, verujete da će bojkot-opozicija uspeti da se dogovori oko jedne platforme?

Mi ćemo se truditi da do toga dođe, apsolutno.

Portal Nova S je pravio anketu među javnim ličnostima o predsedničkim kandidatima. Pored još tri-četiri kandidata, vas te javne ličnosti vide kao kandidata za predsednika Srbije. Već se iz opozicije čulo da se o kandidatima još ne razgovara, ali da li vam rezultat ove ankete i ta titula mogu biti opterećenje u političkom aktivizmu, i to ne iz perspektive vlasti, već zapravo kolega iz opozicije?

Naravno da godi, da je stvarno čast što toliki broj građana misli to što misli o meni, i hvala im na tome, ali mislim i držim do toga da opozicija mora da se ujedini oko kandidata koji može da pobedi. Ko će to biti – vreme će pokazati. Zato se stalno vraćam na ono što je najvažnije – vi možete imati najboljeg kandidata na svetu, ali ako nemamo izborne uslove i ako nemamo način da se fer, slobodno i pošteno glasa za tog kandidata, sve je džabe. Može on da bude nacrtan, idealan, foto-robot idealnog kandidata ne vredi ako vi imate ljude koji kradu. To je suština svega, i kažem da to treba da bude kandidat ili kandidatkinja koji mogu da pobede, to je najvažnije.

Naslovna fotografija: Istinomer, Zoran Drekalović