U nedavno usvojenom budžetu za 2016. godinu postoji manjak u kasi od 123 milijarde dinara. Ako pretpostavimo da je ona procena od dve milijarde evra štete od sive ekonomije tačnija to znači da bi njeno smanjenje za 50 odsto značilo da Srbija ne bi imala deficit. To bi dalje značilo da bi mogla da zaustavi rast javnog duga, imala dovoljno novca za povećanje plata i penzija kao i za investicije u zdravstvo i školstvo.
Socijalno ekonomski savet (SES) sproveo je istraživanje među 227 preduzeća o sivoj ekonomiji. Kada su privrednici govorili o načinu na koji nelegalni prodavci i distributeri prodaju robu kupcima, najviše pritužbi su imali na prodaju putem oglasa – 118 (51,98%). Na drugom mestu je prodaja nelegalne robe po pijacama – 107 ispitanika (47,14%), a vrlo blizu po broju pritužbi je i prodaja u neprijavljenim str. i szr. – 100 ispitanika (44,05%) se požalilo na ovaj način prodaje nelegalne robe.
NEFINANSIJSKA ŠTETA SIVE EKONOMIJE
Nije samo finansijska šteta jedini problem koji privrednici imaju zbog sive ekonomije. U istraživanju SES-a ispitanici su bili upitani da navedu i druge vrste štete sa kojima se suočavaju usled rada neformalnog ekonomskog sektora. Najveći broj ispitanika se žali na smanjenje prometa i otežano plasiranje robe i usluga na tržište – njih 100 (44.05%). Takođe, ispitanici se žale na pojavu obaranja cena koja nastaje usled nelojalne konkurencije iz neformalnog sektora – 44 ispitanika (19.38%). Na trećem mestu po broju žalbi je i gubitak ugleda kod potrošača – 42 (18.50%).
„Oni su imali privilegiju da uvoze gorivo, tekstil, tehničku robu, robu široke potrošnje… Sistem je bio takav da je vlast za lojalnost nagrađivala pojedince koji su mogli da koriste državna dobra. I to se sve odvijalo u uslovima sankcija kada je vladala nestašica određene robe. Kada je neku u takvim uslovima imao privilegiju da uvozi traženu robu imao je i mogućnost lake i velike zarade. Pored samog uvoza pravili su se i paralelni kanali prodaje robe. Pa je tako benzin prodavan na ulicama a na pijacama se mogla naći razna druga roba“, kaže Rajić.
</span>Država je tih godina tolerisala svakog ko se na sitno radio u sivoj zoni ali krupne stvari su mogli da rade samo određeni pojedinci, kaže Rajić.
„Značajan deo funkcionisanja sive ekonomije i danas vuče svoje poreklo od tada. Niko nije sproveo praćenje sive ekonomije i ispitivanje organizovanja sive ekonomije. Ostali su ljudi na određenim pozicijama koji omogućavaju ulazak robe. Postoje pojedinci u Upravi carina, Graničnoj policiji, inspekcijskim službama koji to omogućavaju. Postoje čitave kuće gde se roba skladišti. Postoje radnje, prodavnice koje potpuno rade na crno“, kaže naš sagovornik.
Rajić smatra da bi se problem sive ekonomije brzo rešio samo kada bi postojala volja za to.
„Dovoljno je samo da na ulici otkrijete ko se time bavi i da idete tragom robe i tako sve dok se čitav lanac ne otkrije. Siva ekonomija se ne smanjuje iako ponekad dolazi do hapšenja određene grupe koje se bavi tim poslom. Međutim, tu se obično radi o tome da je ta grupa obično smetala nekoj drugoj, moćnojoj grupi koja se bavi istim poslom ili je izgubila političku podršku“, kaže Rajić.
Siva ekonomija postoji i u Evropskoj uniji ali nije rasprostranjena kao u Srbiji. U razvijenim evrospskim zemljama procene idu da je siva ekonomija ispod 10 odsto BDP-a. Rajić navodi da se siva ekonomija u EU obično javlja kod pružanja usluga, na primer čuvanje dece.
„U Srbiji je siva ekonomija značajno zastupljena u poljoprivredi, trgovini i građevinarstru. U Srbiji imamo 250.000 neregistrovanih poljoprivrednih gazdinstava. Sve što oni proizvode prodaje se van legalnih tokova. Trgovina je znatno pogođena sivom ekonomijom jer se roba prodaje na crno i bez izdavanja fiskalnih računa. A kod građevinarstva je izražena nabavka građevinskog materijala na crno. Ove tri oblasti su vodeće i kada pričamo i o radu na crno“, naglašava Rajić.
Ono što tera preduzetnika u sivu zonu, po mišljenju Rajića, je poreski sistem u Srbiji koji je napravljen po principu „hoće mi se, može mi se“.
„Svaka ozbiljna država radi analizu održivosti poreskog sistema na svake 4 ili 5 godina. Mora da se uradi prvo analiza kolika je platežna sposobnost privrede i građana pa da se tek nakon toga odredi visina poreza. Poreski sistem mora biti napravljen tako da određene grane koje želimo da stimulišemo moraju da budu oporezovane malim stopama ili da se uopšte ne oporezuju. Svi budžeti u Srbiji su napravljeni po principu, ovoliko nam novca treba i toliko ćemo novca da uzmemo, umesto da se rade na principu održivosti. Sa ovakvim poreskim sistemo većini privrednika najveću smetnju i opterećenje za uspešno poslovanje predstavlja upravo država“, zaključuje Rajić.
</div><div><span lang=“sr-Latn-BA“><b>PRODAJA ŽIVINSKOG MESA U SIVOJ ZONI<br></b></span></div><div><span lang=“sr-Latn-BA“><b><br></b></span></div><div><span lang=“sr-Latn-BA“>Mreža za poslovnu podršku sprovela je istraživanje o prometu robe u sivoj zoni po regijama u Srbiji. Učesnici ove ankete su bili legalni privredni subjekti, posmatrači i analitičari prometa roba i usluga na terenu, finansijski forenzičari, prodavci robe u sivoj zoni koji su želeli da pričaju. Iz istraživanja se može videti da postoje robe čiji je promet čak i preko 50 odsto u sivoj zoni. Pa je tako 60 odsto prometa sezonskog voća u sivoj zoni u zapadnoj Srbiji, dok se 56 odsto prodaje živinskog mesa u južnoj Srbiji odvija u okvirima sive ekonomije. Čak 55 odsto prometa muške i ženske obuće odvija se u sivoj zoni u istočnoj Srbiji, dok se u južnoj Srbiji 53 odsto prevoza putnika odvija u okvirima neformalne ekonomije.</span></div><iframe src=“//datawrapper.dwcdn.net/u5SpD/1/“ frameborder=“0″ allowtransparency=“true“ allowfullscreen=“allowfullscreen“ webkitallowfullscreen=“webkitallowfullscreen“ mozallowfullscreen=“mozallowfullscreen“ oallowfullscreen=“oallowfullscreen“ msallowfullscreen=“msallowfullscreen“ width=“620″ height=“400″>
Takođe, navedeni su i drugi primeri štete koja nastaje usled velike aktivnosti neformalnog sektora. Pojedinci su prijavili pojavu otežanog legalnog zapošljavanja, i težeg pronalaženja radnika spremnih za legalan rad uz manju zaradu nego što mogu da obezbede subjekti koji nelegalno posluju i izbegavaju plaćanje poreza i doprinosa na zarade. Postoje i pritužbe velikih preduzeća na nemogućnost tehnološkog razvoja usled smanjenih prihoda zbog aktivnost sive ekonomije. Navedeni su i primeri gde postojanje robe koja se plasira kupcima kroz ilegalne kanale izbegava sisteme kontrole kvaliteta, kao i smanjenje rejtinga Beograda kao turističke destinacije usled lošeg kvaliteta privatnog smeštaja koji se nelegalno izdaje stranim turistima. 14 ispitanika (6,17%) je izjavilo da je prisiljeno da prestane sa poslovanjem usled aktivnosti neformalnog ekonomskog sektora.
NASLEĐE DEVEDESETIH GODINA PROŠLOG VEKA
Studija koju je uradio Fond za razvoj ekonomske nauke pokazala je da se u sivoj ekonomiji proizvodi 30,1 odsto srpskog BDP-a. 28 odsto privrednih subjekata se bavi sivom ekonomijom a čak 85,3 odsto anketiranih privrednih subjekata navelo je postojanje takve (nelojalne) konkurencije u okviru svoje delatnosti. U toj studiji je naglašeno da u regionu samo Bugarska ima veći udeo sive ekonomije u BDP-u od nas. Srbija je izjednačena sa Rumunijom dok su svi ostali bolji.
U pokušaju da objasne velike razmere sive ekonomije analitičari smatraju da je ona toliko zastupljena zbog sistema koji smo nasledili iz devedesetih godina prošlog veka, a koji ni do danas nije rasformiran. Dragoljub Rajić direktor Mreže za poslovnu podršku kaže za Istinomer da je državni sistem devedesetih godina prošlog veka funkcionisao tako što su određeni pojedinci imali privilegiju koju nisu mogli da imaju obični građani.
„Oni su imali privilegiju da uvoze gorivo, tekstil, tehničku robu, robu široke potrošnje… Sistem je bio takav da je vlast za lojalnost nagrađivala pojedince koji su mogli da koriste državna dobra. I to se sve odvijalo u uslovima sankcija kada je vladala nestašica određene robe. Kada je neku u takvim uslovima imao privilegiju da uvozi traženu robu imao je i mogućnost lake i velike zarade. Pored samog uvoza pravili su se i paralelni kanali prodaje robe. Pa je tako benzin prodavan na ulicama a na pijacama se mogla naći razna druga roba“, kaže Rajić.
Dragoljub Rajić, Direktor mreže za poslovnu politiku / Foto: Medija centar, Beograd
Država je tih godina tolerisala svakog ko se na sitno radio u sivoj zoni ali krupne stvari su mogli da rade samo određeni pojedinci, kaže Rajić.
„Značajan deo funkcionisanja sive ekonomije i danas vuče svoje poreklo od tada. Niko nije sproveo praćenje sive ekonomije i ispitivanje organizovanja sive ekonomije. Ostali su ljudi na određenim pozicijama koji omogućavaju ulazak robe. Postoje pojedinci u Upravi carina, Graničnoj policiji, inspekcijskim službama koji to omogućavaju. Postoje čitave kuće gde se roba skladišti. Postoje radnje, prodavnice koje potpuno rade na crno“, kaže naš sagovornik.
Rajić smatra da bi se problem sive ekonomije brzo rešio samo kada bi postojala volja za to.
„Dovoljno je samo da na ulici otkrijete ko se time bavi i da idete tragom robe i tako sve dok se čitav lanac ne otkrije. Siva ekonomija se ne smanjuje iako ponekad dolazi do hapšenja određene grupe koje se bavi tim poslom. Međutim, tu se obično radi o tome da je ta grupa obično smetala nekoj drugoj, moćnojoj grupi koja se bavi istim poslom ili je izgubila političku podršku“, kaže Rajić.
Siva ekonomija postoji i u Evropskoj uniji ali nije rasprostranjena kao u Srbiji. U razvijenim evropskim zemljama procene idu da je siva ekonomija ispod 10 odsto BDP-a. Rajić navodi da se siva ekonomija u EU obično javlja kod pružanja usluga, na primer čuvanje dece.
„U Srbiji je siva ekonomija značajno zastupljena u poljoprivredi, trgovini i građevinarstvu. U Srbiji imamo 250.000 neregistrovanih poljoprivrednih gazdinstava. Sve što oni proizvode prodaje se van legalnih tokova. Trgovina je znatno pogođena sivom ekonomijom jer se roba prodaje na crno i bez izdavanja fiskalnih računa. A kod građevinarstva je izražena nabavka građevinskog materijala na crno. Ove tri oblasti su vodeće i kada pričamo i o radu na crno“, naglašava Rajić.
Ono što tera preduzetnika u sivu zonu, po mišljenju Rajića, je poreski sistem u Srbiji koji je napravljen po principu „hoće mi se, može mi se“.
„Svaka ozbiljna država radi analizu održivosti poreskog sistema na svake 4 ili 5 godina. Mora da se uradi prvo analiza kolika je platežna sposobnost privrede i građana pa da se tek nakon toga odredi visina poreza. Poreski sistem mora biti napravljen tako da određene grane koje želimo da stimulišemo moraju da budu oporezovane malim stopama ili da se uopšte ne oporezuju. Svi budžeti u Srbiji su napravljeni po principu, ovoliko nam novca treba i toliko ćemo novca da uzmemo, umesto da se rade na principu održivosti. Sa ovakvim poreskim sistemom većini privrednika najveću smetnju i opterećenje za uspešno poslovanje predstavlja upravo država“, zaključuje Rajić.
PRODAJA ŽIVINSKOG MESA U SIVOJ ZONI
Mreža za poslovnu podršku sprovela je istraživanje o prometu robe u sivoj zoni po regijama u Srbiji. Učesnici ove ankete su bili legalni privredni subjekti, posmatrači i analitičari prometa roba i usluga na terenu, finansijski forenzičari, prodavci robe u sivoj zoni koji su želeli da pričaju. Iz istraživanja se može videti da postoje robe čiji je promet čak i preko 50 odsto u sivoj zoni. Pa je tako 60 odsto prometa sezonskog voća u sivoj zoni u zapadnoj Srbiji, dok se 56 odsto prodaje živinskog mesa u južnoj Srbiji odvija u okvirima sive ekonomije. Čak 55 odsto prometa muške i ženske obuće odvija se u sivoj zoni u istočnoj Srbiji, dok se u južnoj Srbiji 53 odsto prevoza putnika odvija u okvirima neformalne ekonomije.
KAKO SMANJITI SIVU EKONOMIJU NA 26 ODSTO
Vlada Srbije je, svesna težine problema sive ekonomije, usvojila Nacrt nacionalnog programa za suzbijanje sive ekonomije. U njemu su identifikovani uzroci ove pojave koji se poklapaju sa onim na koje se žale i privrednici kada odgovaraju na pitanja vezana za sivu ekonomiju. Jedan od najvećih uzroka je nizak nivo poreske kulture građana i privrede, koji je uglavnom prouzrokovan nepoverenjem u državne institucije, netransparentnim trošenjem sredstava, nepovoljnom informisanošću i korupcijom. Na neformalnu ekonomiju znatno utiču i relativno visoka poreska i neporeska opterećenja sa dodatnim administrativnim barijerama i visokim administrativnim troškovima, kao i visoki stepen korupcije i tolerancije države prema sivoj ekonomiji. Na kraju, jedan od velikih uzroka sive ekonomije je i visoka stopa nezaposlenosti i siromaštvo.
Zato je cilj Vlade da sprovođenjem Nacionalnog programa za suzbijanje sive ekonomije dovede da smanjenja učešće sive ekonomije u BDP sa 30,1 odsto na 26,7 odsto realizacijom sledećih ciljeva.
1 – Efikasnijim nadzorom nad tokovima sive ekonomije
2 – Unapređenjem funkcionisanja fiskalnog sistema
3 – Smanjenjem administrativnog i parafiskalnog opterećenja za privredu i građane
4 – Podizanjem svesti građana i privrede o značaju suzbijanja sive ekonomije i motivacija za poštovanje propisa
Uvedena je sledljivost lanca PDV-a u prometu, kao i obaveznost posedovanja terminala za bezgotovinsko plaćanje za većinu delatnosti. Uvedena je subvencija za nabavku tih terminala koje će pomoći da se lakše prati promet novca. A planirano je proširenje obuhvata fiskalizacije.
Istinomer će, u sklopu podrške projektu
„Sivom do crne, ili ne“, serijom tekstova i priloga na temu sive ekonomije pokušati da upozori javnost na njeno pogubno dejstvo na privredu, ali i na standard građana. Obaveštavaćemo javnost o pojavnim oblicima sive ekonomije, njenom uticaju na ekonomiju, ali pratićemo i delovanje državnih organa na sprovođenju aktivnosti u borbi protiv neformalne ekonomije.