Strah i nada #Retrovizor

Juče sam, opet, pogazio svoj stari zavet da neću izjaviti više ništa ni za jedno kak se veli glasilo (dosta je bilo mog zuluma, glasi skraćeno sozercanije zaveta), ali, eto, za “Danas” sam ipak napisao šta mislim o naumu SDS-a da se u Skadarliji podigne spomenik Tomi Zdravkoviću. Da sam za kulturu zaborava i da sam štaviše javnosti podastro besplatan nacrt moratorijuma: narednih deset godina u Srbiji se ne sme podići spomenik nijednom velikanu, a kad moj moratorijum mine, spomenicima bi se morali baviti ljudi koliko-toliko obrazovani, a ne vladari.

Divnim stvorenjima razasutim po našem slavnom višestranačju odavno ne pridajem pažnju koju možda ipak zaslužuju, tek naknadno mi je sinulo da sam se suprotstavio zamisli stranke koju predvodi bivši vladalac Boris: tadićevci su, ne znajući kako bi se uspentrali na brod sa kojeg su pali u more (more zaborava, zluradosti i osvetoljubivosti zbog njihove negdašnje oholosti i drugih, prilično odvratnijih nepočinstava), pa su pronašli pokojnika koji je miljenik skoro svih staleža; kliše su već imali spreman, jer kliše je njihov domet i njihov alat, rekli su, aha, Toma je bio boem, Skadarlija je stecište boema, što da se ne podigne spomenik boemu, a po lično našoj partijskoj zamisli?

Ako su sedamdesetih i osamdesetih zalazili u Skadarliju, možda su na vrhu ulice kupili lepinju sa gulašom i vratili se na Trg Republike, nisu znali da su Toma Zdravković i Skadarlija dva sveta različita. Ne razlikuju važno od nevažnog, tačno od netačnog, i hteli bi da pariraju Vučiću baš u onome čega bi svaka buduća kamarila morala da se kloni, a to su: rasipništvo, razmetljivost, demagogija i kič.

Ali dok bivši predsednik i njegova strančica ispoljavaju svoju izgubljenost, Dijana Vukomanović se izgleda izlečila od slobizma i dačićevštine, rad u naučnom institutu razvio je Dijaninu rasudnu moć, koja mi u onom stadijumu njenog dijalektičkog razvoja beše promakla, i osposobio je da se razgovetno izrazi: Vučiću se, reče, njegova svemoć vraća kao bumerang, zaista, kad skoro čitavu deceniju svakodnevno uveravaš stanovništvo da bez tebe nema života ni u jednoj oblasti, može se, mada to nije lepo, i nije utemeljeno na gvozdenoj logici, pomisliti da nema ni nepodopštine u koju i ti ne bi bio ovako ili onako upetljan.

Ali, ali, protivu bumeranga su živi štit već oformili vodeći umovi sadašnjice, njih nekoliko stotina, uz sadejstvo narodnih poslanika, državnih visokih dužnosnika, pa Đorđa koliko vidim Davida, Leontine koliko vidim Vukomanović, o Ani i anincima da i ne govorim, više od četirsto duša potpisalo je peticiju kojom se odlučno brane ugled i duševni mir predsednika. Nekada je peticija bila oružje obespravljenih, slobodoumniji duhovi zalagali su se za slobodu, govora, okupljanja, ili za oslobađanje nekog disidenta, najčešće je bila i jedino nenasilno sredstvo na raspolaganju onima koji su u manjini i koji su osim te hemijske ili penkala bili goloruki.

Nadam se da je peticija, koja je dakako plod neobuzdanog i neobuzdivog udvorištva, ukoliko nije poručena ili odobrena od glavnog junaka, prva vidljiva pukotina u dosad neuzdrmanoj samovlasti; pretpostavljam da se sad ne može stati, ovo je zemlja rekorda, i ako je odlučeno da se snagom pisane reči i brojnošću potpisa odbrani najviša vrednota u našoj zajednici, onda se mora potpisivati bolje, jače, brže, dok van tog svitka koji će moći da prekrije autoput Subotica-Skoplje ne ostanu samo Đilas, Šolak i šačica njihovih slugu i kolaboracionasta, pocrk. dabogda svi do jednog.

Ali, da se vratim na početak prethodnog pasusa: režim kojeg se ne bi postideo ni Orban, ni Erdogan, ni Lukašenko, spao je na peticiju, pa neka je potonja tek pomoćno sredstvo u državinom arsenalu, nije li to ipak i blagovest, nije li to nagoveštaj kraja režima, njegovog neuspeha¬ i kraha koji je još nedavno bio posve nezamisliv?

Tolike peticije, lepše sročene, sa plemenitijom svrhom, propadale su, nisu ostvarile cilj, zašto se i ova koju nevičnom rukom potpisuju vazali ne bi izjalovila, jednog lepog dana koji već čeka ćutke u kalendaru?

 

Naslovna fotografija: Istinomer/Zoran Drekalović