Šta je nama „Doing Business“ lista

Plasman Srbije na listi koja meri pojedine uslove poslovanja verovatno je jedan od najcitiranijih podataka kojim se dokazuje napredak ekonomije Srbije u poslednjih nekoliko godina. No, da li je ova lista Svetske banke najbolji pokazatelj gde se nalazi privreda jedne zemlje? I šta napredak na "Doing Business" listi znači za standard građana?

Kada se govori o uspesima vlasti u periodu 2012-2017, u medijima se naročito potenciraju ekonomske teme. Nebrojeno puta je u tekstovima, emisijama i na konferencijama za štampu, između ostalog, pominjano smanjivanje nezaposlenosti, rast BDP-a, smanjenje javnog duga i – poboljšanje pozicije Srbije na „Doing Business“ listi Svetske banke.

I dok se o svakom od navedenih uspeha vlada 2012-2017 može raspravljati – da li je i koliki je to uspeh (stručna javnost već dugo argumentovano dovodi u pitanje pad nezaposlenosti kojeg prikazuje zvanična statistika; BDP se, između ostalog, podiže i forsiranjem rada gubitaša, a opet, za prvu polovinu 2017. rast BDP je tek nešto iznad 1 odsto, itd), stalni napredak Srbije na „Doing Business“ listi Svetske banke je neupitan.

Već je mnogo puta ispričana priča o „kvantnom skoku“ Srbije na toj listi, odnosno o tvrdnji vlasti da je za samo tri godine Srbija napredovala čak za 44 mesta, sa 91. u 2014, na 47. mesto u 2016. godini (od ukupno 190 zemalja na listi). Ukratko – nije, jer je između 2014. i 2015. Svetska banka menjala metodologiju, čime je to 91. mesto postalo zapravo 68, pa je tako skok daleko manje dramatičan od onoga što se često može čuti u javnosti.

No, isto tako, napredak je nedvojben i konstantan. A narativ koji koristi ovu činjenicu glasi otprilike ovako: time što zemlja napreduje na „Doing Business“ listi znači da je sve bolja po uslovima za poslovanje. To dalje znači da u zemlju dolazi sve više stranih investitora, koji, privučeni ovim poslovnim ambijentom, sve više ulažu, prave biznis, otvaraju fabrike… Tako – ide priča dalje – rastu direktne strane investicije, otvaraju se nova radna mesta, isplaćuju se neke nove plate, što dovodi do povećanja potrošnje, što dalje povratnom spregom šalje impuls da i proizvodnja poraste, i tako ide ta pozitivna spirala, a BDP raste li raste, a i standard građana – ako već nije toliko osetno, onda samo što nije, naredne godine ili one tamo sigurno…

Međutim, šta za Srbiju zaista znači ovaj visok, i sve bolji plasman? I da li napredovanje na „duing listi“, kako je zovu poneki poslanici vladajuće većine – imenom, Aleksandar Marković (SNS), Dubravka Filipovski i Marijan Rističević – ima neke veze sa ultimativnim poboljšanjem standarda građana, ili sa nečim drugim?

*

Pogledajmo šta sama Svetska banka kaže o ovoj svojoj listi i njenim ograničenjima. „Doing Business obuhvata 11 oblasti poslovne regulacije u 190 zemalja. Deset ovih oblasti – započinjanje biznisa, rešavanje građevinskih dozvola, snabdevanje električnom energijom, registrovanje svojine, dobijanje kredita, zaštita manjinskih investitora, plaćanje poreza, prekogranična trgovina, sprovođenje ugovora i rešavanje nesolventnosti – uključeni su u konačan skor i rang u lakoći poslovanja.“

Svetska banka prikuplja podatke iz četiri izvora – iz zakona i propisa, od saradnika Doing Business liste, od vlade posmatrane zemlje i od regionalnih službenika Svetske banke. No, koja su ograničenja ove liste? „Mnoge važne oblasti nisu pokrivene u Doing Business listi, a čak i u oblastima koje jesu pokrivene, njihov domet je nevelik“, piše na sajtu DB liste. „Doing Business ne meri čitav niz faktora, politika i institucija koje utiču na poslovno okruženje jedne ekonomije, ili na njenu nacionalnu konkurentnost. Na primer, ona ne uključuje aspekte bezbednosti, makroekonomske stabilnosti, razvoj finansijskog sistema, kvalitet institucija i infrastrukture, veličinu tržišta, učestalost mita i korupcije, niti kvalitet radne snage.“

I ne samo to: svi podaci koje DB lista prikuplja i rangira odnose se samo na najveći poslovni grad – u slučaju Srbije, to je Beograd. Za 11 zemalja DB lista obrađuje i drugi grad po veličini, ali ne i za Srbiju. Jedini podaci o drugim gradovima Srbije nalaze se u specijalnom izdanju „Doing Business in South East Europe 2011“. Dakle, ako ste investitor, i nisu vam zanimljive informacije o tome kakvi su uslovi za poslovanje bili u Vranju, Kruševcu, Užicu i Zrenjaninu pre šest godina, sve što možete pročitati iz podataka DB liste jesu podaci o Beogradu. A isticati da se poslovanje u Beogradu znatno razlikuje od poslovanja u nekom mestu u unutrašnjosti verovatno je izlišno.

*
Foto: Pixabay

„Relevantnost napretka na određenoj rang listi za rast produktivnosti i standarda građana u budućnosti zavisi od njene obuhvatnosti, pa je u tom smislu najvažnija lista konkurentnosti Svetskog ekonomskog foruma (WEF)“, kaže za „Istinomer“ dr Milojko Arsić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

„Rang lista uslova poslovanja Svetske banke je usko fokusirana, pa bi nju trebalo posmatrati zajedno sa rang listom Svetske banke koja se odnosi na kvalitet upravljanja od strane države. Ovu važnu listu retko ko pominje u Srbiji, a pozicija na njoj zavisi od toga koliko se uspešno država bori protiv korupcije, koliko su dobri propisi, kolika je doslednost u primeni propisa, koliko transparentno rade državni organi, kakve je politička stabilnost i dr. Na ovoj listi Srbija je u 2015. godini bila na 119 mestu u svetu, jedna je od najlošije plasiranih zemalja centralne i istočne Evrope na njoj“, kaže Arsić, i dodaje da je napredak Srbije i na drugim rang listama vrlo skroman tokom prethodnih godina:

„Na rang listi konkurentnosti WEF, Srbija je svoju poziciju u periodu od 2012. do 2017. popravila za samo pet mesta, i sada se nalazi na 90. mestu u svetu. Pri tome je bitno da je rang lista konkurentnosti dosta obuhvatnija od rang liste Svetske banke koja se odnosi na uslove poslovanja. Rang lista konkurentnosti obuhvata brojne važne oblasti kao što su kvalitet institucija, razvijenost infrastrukture, makroekonomska stabilnost, kvalitet obrazovanja, politika zaštite konkurencije, razvijenost i funkcinisanje finansijskog tržišta i dr. Zemlje centralne Evrope nalaze se najčešće iznad 50. mesta na ovoj listi, a za jednu evropsku zemlju plasman ispod 60. mesta može se oceniti kao vrlo nezadovoljavajući. Inače, na listi konkurentnosti od zemalja centralne i istočne Evrope, od Srbije je slabije plasirana samo Bosna i Hercegovina“, kaže prof. Arsić.

Ako malo začeprkamo po ranijim plasmanima Srbije na ovoj listi (poslednja je WEF: The Global Competitiveness Report 2016-2017), koja procenjuje kompetitivnost 138 zemalja, možemo da vidimo da je Srbija danas lošije plasirana nego 2008, kada se nalazila na 85. mestu (2010: 96. mesto, danas na 90. mestu). Osim BiH, koju pominje prof. Arsić, od evropskih zemalja lošija od Srbije je samo Moldavija, a ispred Srbije su Ukrajina (85. mesto), Crna Gora (82), Albanija (80), Hrvatska (74), Mađarska (69), Makedonija (68), Rumunija (62), Bugarska (50)…

Čitav je niz „ocena“, odnosno faktora koji Srbiju drže tako nisko na WEF listi – svojinska prava (Srbija je u ovoj oblasti na 126. mestu od 138 zemalja), zaštita intelektualne svojine (127), rasipničko trošenje vlade (124), teret vladinih regulacija (128), efikasnost pravnog okvira u rešavanju sporova (124), organizovani kriminal (107), zaštita interesa manjinskih akcionara (134), kvalitet puteva (115) i luka (118), troškovi poljoprivredne politike (132), efikasnost antimonopolske politike (118), saradnja u odnosima između radnika i poslodavaca (126), kapacitet zemlje da privuče (137) i zadrži talentovane ljude (137), kapacitet za inovativnost (130)… Ima još puno ocena u kojima je Srbija pri dnu u odnosu na druge zemlje, a jedino što Srbiju drži i na tom, 90. mestu, jesu zdravstvo i osnovno obrazovanje (53. mesto na svetu prema ukupno 10 faktora), visoko obrazovanje i obučavanje (69. mesto – osam faktora) i spremnost za tehnologije (70. mesto – 10 faktora)

Prema ovoj listi, generalno najproblematičniji faktori za poslovanje u Srbiji su visina poreza, neefikasna vladina birokratija, nestabilnost politika, pristup finansiranju i – korupcija. Dakle, kad se pojavi lista koja zahvata široko i zaviruje u mnoge aspekte društva (ukupno njih 114), Srbija stoji znatno, znatno lošije nego prema „na sva usta“ hvaljenoj i promovisanoj „Doing Business“ listi.

*
Predstavljanje izveštaja Svetske banke o uslovima poslovanja „Doing business 2017“ Foto: FoNet/Nenad Đorđević

A, uostalom, šta bi to za građane Srbije značilo i da je Srbija u vrhu DB liste Svetske banke? Dobar primer za to je Makedonija. Ako je Srbija, kako to Vučić ima običaj da kaže, star pupil MMF-a (Vučić to prevodi kao „zvezda učenik“, no, „najbolji učenik“ bi verovatno bio adekvatniji prevod), onda je i Makedonija star pupil „Doing Business“ liste Svetske banke. Južni sused Srbije se nalazi na 10. mestu ove liste, i ostavlja iza sebe mnoga „zvučnija“ imena, poput Finske (13. mesto), Australije (15), Nemačke (17), Austrije (19), Kanade (22), Poljske (24), Češke (27), Holandije (28), Francuske (29)…

No, šta to znači za građane Makedonije? To za građane znači da se krajem 2016. godine Makedonija mogla pohvaliti „istorijski najnižom stopom nezaposlenosti“ – od 23,1 odsto! „U poslednjih 10 godina broj nezaposlenih smanjen je za više od 165.000 lica zahvaljujući aktivnim merama koje je sprovela država, uključujući i 27.000 novootvorenih radnih mesta, kao i stranih investicija“, glasila je vest iz marta ove godine o makedonskom „uspehu“. Osim toga, građani Makedonije mogu da se pohvale i najnižom prosečnom platom u regionu od 370 evra…

Da li makar strane direktne investicije (SDI) ulaze u Makedoniju više zbog odličnog plasmana na DB listi? U 2015, Makedonija je imala 154 miliona evra stranih direktnih investicija, a u 2014. 205 miliona evra. U isto vreme, Srbija, koja je i tada i sada znatno lošije plasirana na DB listi od Makedonije imala je 1,8 i 1,2 milijarde evra. Kada se to prevede na SDI po glavi stanovnika, izlazi da je u posmatrane dve godine Makedonija imala oko 85,5 evra, a Srbija nešto više od 211 evra SDI po glavi stanovnika – skoro dva i po puta više.

„Standard građana u nekoj zemlji u osnovi zavisi od proizvodnje po radniku odnosno od produktivnosti“, kaže prof. Arsić. „Što je proizvodnja po radniku veća, to je i standard građana veći. Pri tome, proizvodnja po radniku najvećim delom zavisi od iznosa kapitala po radniku. Količina kapitala po radniku zavisi od toga kolike su bile investicije u toj zemlji u prošlosti – tokom perioda  koji se meri decenijama i stotinama godina. Ukoliko su u nekoj zemlji investicije 25% i više od BDP, tada kapital po radniku u toj zemlji raste relativno brzo. Ako se investicije održavaju na visokom nivou decenijama, to dovodi do višeg nivoa produktivnosti, a potom i visokog standarda građana.“

On ističe da Nemačka ili Austrija imaju oko 3,5 puta veći životni standard od Srbije jer su, zbog različitih istorijskih razloga, u peridu od nekoliko vekova imali veće investicije od Srbije. „Zemlje srednje Evrope, poput Mađarske, Češke ili Poljske sada su za oko 80% razvijenije od Srbije, a u ne tako davnoj prošlosti, pre oko tri decenije, bile su na sličnom nivou razvijenosti kao i Srbija. Razlika u nivou razvijenosti, a time i u nivou životnog standarda između zemalja centralne Evrope i Srbije nastala je tokom 90-tih godina prošlog veka. Krah privrede tokom 90-tih godina ima dugoročne posledice na privredu Srbije, jer je, osim proizvodnje, zbog vrlo niskih investicija u tom periodu skoro prepolovljen i kapital privrede. Prema tome, zaostatak Srbije za zemljama centralne Evrope nastao je tokom 90- tih godina, a ne nakon toga, u periodu tranzicije. Od početka tranzicije proizvodnja i standard u Srbiji rastu slično kao i drugim zemljama centralne i istočne Evrope. Ovo je važno imati u vidu, jer je već nekoliko godine na delu falsifikovanje novije ekonomske istorije Srbije, u kome učestvuju političari ali i neki ekonomisti i analitičari drugih zanimanja, koji suprotno činjenicama uporno ponavljaju tvrdnju da je krah privrede Srbije nastupio nakon 2000. godine“, kaže prof. Arsić.

Još jedna stvar je problematična sa listom Svetske banke, ali i sa drugim listama koje za podatke koriste subjektivne ljudske procene. U radu iz 2011. godine pod nazivom „Konkurentnost Srbije: Merenje konkurentnosti i rangiranje zemalja prema izveštaju Svetskog ekonomskog foruma“, autori Bojan Ristić i Svetozar Tanasković (obojica sa Ekonomskog fakulteta) u jednom delu bave se i metodologijom dobijanja podataka za pravljenje WEF liste, i pišu:

„Primarni podaci dobijaju se na osnovu standardizovanih anketa koje se svake godine sprovode u obuhvaćenim zemljama na koje odgovaraju predstavnici najvišeg menadžerskog nivoa (’top menadžeri’) preduzeća koja formiraju reprezentativni uzorak. Ovi podaci nazivaju se takođe i ’mekim podacima’ (soft data).

(…)

Anketom je pokriven širok raspon pitanja u vezi sa: uslovima poslovanja, pravnom regulativom, tržišnom klimom, političkom situacijom i sl. (npr. „U kojoj meri je štampa slobodna u vašoj zemlji?“, „Kako biste ocenili nivo sofisticiranosti finansijskih tržišta u vašoj zemlji“, „U kojoj meri Antimonopolska politika u Vašoj zemlji promoviše konkurenciju“). Za navedena pitanja, ali i mnoga druga koja nismo naveli (a važna su za formiranje međunarodnog konkurentskog profila zemlje) − podatke je moguće prikupiti jedino putem ankete. Upravo u toj činjenici krije se potencijalna pristrasnost ocena podindikatora, koja se preko stubova konkurentnosti preliva i na konačnu vrednost Globalnog indeksa konkurentnosti, a posledično i na rang zemlje na listi.

(…)

Problem realnog rangiranja nastaje u okolnostima gde ispitanici u pojedinim zemljama konstantno potcenjuju svoje performanse, dok ih u nekim drugim zemljama precenjuju. Usled toga, ocene iz ankete značajno odstupaju od podataka sekundarnog tipa, dobijenih iz međunarodnih komparativnih baza. Pristrasnost naviše kod jedne grupe zemalja kombinovana s pristrasnošću naniže druge grupe zemalja − može uticati na pravljenje nerealnog raspona između takvih grupa. Zašto dolazi do pristrasnih rezultata ankete? Kao tri osnovna izvora pristrasnosti ankete mogu se identifikovati:

–           nerazumevanje konteksta od strane ispitanika(menadžera) u kojem je odgovor potrebno dati,

–          nerazumevanje postavljenog pitanja od strane ispitanika, i

–          namerno davanje neiskrenih odgovora od strane ispitanika.“

Ristić i Tanasković navode i primer za ocenu o „Efektivnosti antimonopolske politike“, gde je Srbija tada bila smeštena na 137. mesto na listi: „Napomenućemo da pojedine afričke i azijske zemlje koje su bolje rangirane od Srbije trenutno nemaju antimonopolske zakone niti regulatorna tela iz ove oblasti, pa samim tim ni bilo kakvu istoriju promovisanja antimonopolske politike, za razliku od Srbije (npr. Burundi 134. mesto, Čad 129. mesto, Bangladeš 105. mesto, Kenija 59. mesto). Od politika koje ne postoje svakako se ne može očekivati da budu efektivne.“

Prema tome, ne samo da pozicija zemlje na Doing Business listi nema mnogo efekta na standard građana (videli smo primer Makedonije), nego je upitno i koliko je važna za same poslovne ljude (prati stanje samo najvećeg poslovnog grada, ne uzima u obzir „gomilu“ indikatora i podataka važnih za stanje privrede u jednoj zemlji), a tu postoji i poslednjepomenuti problem – objektivnosti subjektivnih ocena na bazi kojih se pravi (i) DB lista.

Još je u martu, gostujući na TV Prva sa Aleksandrom Vučićem i prof. Draganom Đuričinom, predsednik Fiskalnog saveta prof. Pavle Petrović istakao da mala i srednja preduzeća i preduzetnici ne investiraju dovoljno da bi se dostigao rast BDP-a iznad 4 odsto, upravo zbog karakteristika poslovnog ambijenta: „Jedna od fundamentalnih reformi jeste vladavina prava i unapređenje ovih parametara. Strani direktni investitori, pojednostavljeno govoreno, imaju iza sebe ambasade i direktnu komunikaciju sa vladom. Veliki investitori takođe će nekako da se snađu. Ali ono što treba da pokrene investicije, i ono što je razlog strukturnog defekta u Srbiji, razlog što mala i srednja preduzeća ne investiraju, je najvećim delom pravni okvir. Prema tome, dugoročan rad na institucijama i vladavini prava je presudno za povećanje investiranja, a time i stope rasta”, rekao je tada prof. Petrović.

Drugi član Fiskalnog saveta, prof. Vladimir Vučković kaže za „Istinomer“ da je visoki plasman zemlje na „Doing Business“ listi „potreban ali ne i dovoljan uslov za osetniji ekonomski napredak.“

„Ova lista se prati i u svetu, nije sad da se samo kod nas o tome priča, i da mi od toga pravimo neku mantru. Ima dokaza da stanje na ovoj listi utiče na priliv stranih direktnih investicija, ali svakako da to nije jedini indikator, niti najvažniji. Ali, to je anketiranje, upitnici se šalju advokatima, konsultantima, biznis zajednici. Mi ne znamo ko su ti ljudi, i treba da verujemo da su upoznati sa metodologijom. A tu postoji proizvoljnost pri davanju i boljih i lošijih ocena. – pitanje je koliko i ti ljudi koji ocenjuju imaju iskustvo na terenu. Na primer, postoji neka tema o kojoj se priča, u kojoj je ostvaren veliki napredak, a to je izdavanje građevinskih dozvola, gde smo mi mnogo napredovali. O tome se dosta pričalo, pa onda, i pod utiskom te priče, subjektivno može da se utiče na to da poslovna zajednica i ti ljudi koji ocenjuju misle da je to tako – to je ‘self fulfilling prophecy’ (samoispunjujuće proročanstvo). Gde god je ljudski faktor, tu postoji prostor za proizvoljnost. Dakle, mesto na DB listi je jedan kamen u mozaiku, investitori to gledaju, i kad se upoznaju sa nekom zemljom to je jedna od prvih stvari koje gledaju, ali nikako nije jedino što gledaju. Ne treba robovati toj listi“, kaže prof. Vučković.

No, ako plasman na „Doing Business“ listi nije uslov da građanima neke zemlje poraste standard – a nije, videli smo – šta onda jeste?

„Iz svega prethodnog može se zaključiti da neposredan uslov da bi standard građana Srbije znatnije rastao u budućnosti jeste povećanje investicija na oko 25% BDP-a. Investicije sada iznose samo 18-19% BDP, a to nije dovoljno da bi se generisao dugoročno održiv rast privrede od 4-5% godišnje“, kaže prof. Arsić.

„Da bi se u tržišnoj privredi povećale investicije, neophodno je da se stvore povoljni uslovi za privatne investicije, a to znači da se unapredi vladavina prava, smanji korupcija, unapredi kvalitet rada državne administracije, poboljša infrastruktura, razviju finansijske institucije i dr. Ipak, potrebno je imati u vidu da i kada se sve ovo uradi nije moguće da se standard građana znatno poveća na održiv način u kratkom roku. Standard građana u najboljem slučaju može da raste 4-5% godišnje, a to znači da bi se on osetno popravio – za, na primer, 50% – potrebna je skoro jedna decenija. Za održiv rast standarda potrebno je dugoročno razmišljanje koje znatno prevazilazi trajanje jednog političkog ciklusa. Da bi se stvorili uslovi za visok i dugotrajan rast standarda građana u budućnosti, potrebno je da se u nekoliko narednih godina značajno povećaju investicije, a to je moguće ostavriti samo ako u tom periodu potrošnja raste nešto sporije“, zaključuje prof. Arsić.