Srbija za početnike i ponavljače

Danas bi Tirke napunio 71 godinu. U nekoj boljoj i srećnijoj zemlji šetao bi svojom ulicom, onom na čijim su ćoškovima table s natpisom Ulica Bogdana Tirnanića Tirketa, novinara, publiciste, kolumniste, filmskog kritičara, glumca, onog koji je voleo Beograd i Crvenu zvezdu. Ulica Poslednjeg beogradskog boema.

Šetajući ulicom, svačega bi se naslušao i nagledao autor kultnih bedekera „Beograd za početnike“ i „Beograd za ponavljače“. Ne bi mu promakla ona medijska rasprava o iskazu svedoka saradnika u predmetu „Žuta kuća“, monstruoznom poduhvatu amputiranja ljudskih organa naživo u nekim albanskim zabitima. U kući okrečenoj žuto, otetim Srbima sa Kosova i Metohije „hirurzi“ u maskirnim uniformama vadili su vitalne organe u svrhu dalje preprodaje po Bliskom Istoku i diljem Evropske unije. Uglavnom bolesnim nacijama. O tome je pred kamerama (bez kadriranja lica) govorio svedok saradnik Tužilaštva za ratne zločine.

Tema je sama po sebi užasna, svedočenje još potresnije, saznali smo kako se u moderna vremena povampirio duh doktora Mengelea oličen u nadrilekarima sa „kalašnjikovim“ o ramenu. Svedok je potvrdio sumnje i ono što je istraga od 2005. godine do sada utvrdila – otete Srbe na teritoriji na kojoj su živeli, pripadnici takozvane Oslobodilačke vojske Kosova deportovali su u Albaniju pod nož nekakvim monstrumima. Diplomiranim kasapima.

Rekosmo, tema je užasavajuća. No, čorba ne bi bila čorba bez mirođije te se u nju udenula, a ko drugi do šefica Fonda za humanitarno pravo, Nataša Kandić. Izvolela je reći da je snimak iskaza svedoka saradnika albanskog porekla neautentičan i da uznemirava rodbinu nestalih i njihove sunarodnike širom Srbije. Loš alibi. Fakat je da snimak uznemirava svakog ko normalno rasuđuje ali to što je svedok izgovorio uznemirena javnost čitavog obaveštenog sveta zna odavno pa tužibabina blasfemična briga za zdravlje nacije i njegovu zaštitu od stresa ravna je brizi Eskima kako da zamrznu ulovljenu ribu. Konkluzija kojom se služi Kandićeva morala bi da potiče iz nekih premisa, no, s obzirom da je njena priča otužnija od svedokove, zaključak koji donosi nije nužna posledica premisa, tj. ne sledi nužno iz njih. Zbog toga valjanost zaključka dovodi u pitanje valjanost argumenata kojima polemiše. Pijačni barometar.

I kad bi Tirke savio tu pored pijace u neki od sporednih sokaka naleteo bi na paraolimpijce. To su oni ljudi, možda poznatiji kao sugrađani Dragana Đilasa, koji nam donesoše zlatan i srebrn nakit iz Londona. Pozdravio bi ih Tirke kao pristojan građanin i poštovalac svačijeg uspeha, poželeo bi im još mnogo takvih i rekao bi im da je sreo Dragana na pijaci. Pazari provijant za turšiju. Njemu među njima nema mesta, ima ga među tezgama.

U kafani na ćošku čuo bi Tirke od lokalnih sunđera da se Ivica Dačić opet dočepao mikrofona, usred Sarajeva u kojem se sa tamošnjima ne natpevava. Njemu je taj poduhvat uspeo, pevao je ruku pod ruku sa Halidom Bešlićem, idolom iz mlađanih dana. U pauzi između dva sastančenja na regionalnoj Konferenciji o sigurnosti i tehnologiji Ivica fascinira kolege ministre unutrašnjih poslova zemalja u okruženju. Najbolji je pevač među ministrima i najbolji ministar međ’ pevačima. Šta bi mu na to, u mimohodu, rekao Tirke? Ko bi rek’o čuda da se dese, pa Miljacka mostove odnese, da ne mogu tebi doć, da ne mogu ulicom ti proć’.

Tom ulicom i ne mora, Tirke ionako šeta svim beogradskim ulicama. Sve su one njegove.