Samoubistvo s predumišljajem

Skok u smrt tročlane porodice Ponjiger iz beogradske Batutove ulice bila je vest dana. Roditelji su skončali u trenu, trogodišnji sin nekim čudom je preživeo. Sutradan je za to mesto konkurisao pokušaj samoubistva sa Brankovog mosta. Suicid u nizu koji neprekinuto traje sa tendencijom da depresija i beznadežnost okupiraju strahom ophrvane. Ima li smisla raspravljati o Evropi?

Ima. Kaže Boris Tadić. Psiholog mudruje nad tezom da je Srbija učinila sve ne bi li se preporučila evropskoj civilizaciji i lamentira nad teorijom da je osiromašena zemlja – ponosna vlasnica zaliha osiromašenog uranijuma – zaslužila da se priključi društvu naroda pod plavom zvezdanom zastavom.

Ima. Kaže Boža Đelić. Njegovo naliv-pero piše da Srbija nije učinila dovoljno i da je svaki optimizam usmeren ka dobijanju statusa kandidata suvišan, te da će novih uslovljavanja za kandidaturu još biti. Boža nije bio na času psihologije sa temom evrointegracijska mudrovanja i lamenti. Punio je naliv-pero.

Ima li smisla verovati ovoj dvojici?

Ima koliko i Draganu Šutanovcu. Ministar vojni, samoubistvo porodice Ponjiger ne vidi kao posledicu socijalnog stanja. Palko Ponjiger, vojni penzioner, živeo je sa suprugom i sinom u 15 kvadrata vojnog samačkog hotela. I sa 51.000 dinara. Očekivao je da će njegov stambeni problem uskoro biti rešen. Potom je sa šestog sprata otišao u smrt. Šutanovac je sutradan – o, ironije – upriličio potpisivanje 1.200 ugovora o bespovratnom kreditiranju vojnih penzionera. Ima li išta morbidnije od nizanja takvih događaja?

Ima. Izjave svih koji se zovu Boris, Boža, Dragan, Ivica i kako god… koji u istom danu imaju mišljenje o Evropi i nemaju stav o suicidu. Inficirani pomamom znanom i kao evropski put bez kojeg je njihova politička težina apsolutna nula nemaju vremena da pogledaju unaokolo. Ili, ne dao bog prema nebu. Sa kojeg im se u slobodnom padu samoubijaju ljudi. Kad čuju pad, možda ih se sete i saopšte stav koji nemaju.

Srbija je već neko vreme, a ono se meri decenijama, na stranputici kojom ne kormilare čula vida i sluha. Njom krmari politički amaterizam koji stvarajući privid boljeg u provizorijumu od države srlja u avanturu kolektivog samoubistva. Evropa u kojoj vide spas nije rada da nas prihvati ovako suicidne s predumišljajem. Nemačka je ponovila: rano je da Srbija dobije kandidaturu.

Evropa je pitanje svih (srpskih političkih) pitanja na koje odgovor zna samo ona. Odgovor koji ovdašnja politika šalje jeste poruka da životom treba da se bave oni kojima je do njega stalo. Zbog toga ona i ne postavlja pitanja, osim onog koje odgovor čeka 9. decembra. Ne znam zašto ali onda sam se setio Luja XIV čija je bila ona – Država to sam ja. Reče tada Luj: „Kraljevi imaju vlast od boga. Ako vam naredim da skočite u Senu, morate to bez ustezanja učiniti“. Na to vojvoda od Giza krenu da izađe. Luj XIV: „Kuda vojvodo?“ Vojvoda: „Idem da naučim da plivam“.

P. S. I da, hvala na pitanju, trogodišnji dečak iz Batutove za sada je mnogo bolje.