Rekonstrukcija

Ta čarobna reč – rekonstrukcija, ovih se dana u jeziku koristi češće od reči – glad, nemaština, preživeti. Ona je – rekonstrukcija – odraz mentalnog stanja društvenih kretanja koja treba da, u duhu nečeg novog, budu pokretačka snaga promena, koje su – opet – opšte mesto naših života. Kod pametnih, to se zove začarani krug. Ovde je novo a opšte jednako onom – tuđe a naše. Kao kada televizija s nacionalnom frekvencijom doživi katarzu i umesto „Velikog brata“ emituje serijal „Porodica Kardašijan“. To vam je ona sapunica o sestrama, belosvetskim džet-seterkama, iz koje se saznaje kako su raskidale s najnovijim dečkom, odležale zatvor zbog vožnje u pijanom stanju, vršile nuždu u elitnim hotelima i sve dalju u tom smislu, uglavnom bljuzga fekalne higijene. Da pojednostavimo, to vam je nešto poput rijalitija u kojem bi Seka Aleksić, Nataša Bekvalac i Jelena Karleuša raspravljale o Marksovim tezama o Fojerbahu. A da precizno citiraju omiljene autore, npr. šta su o tome govorili Dolče i Gabana. Dakle, sestre Kardašijan su srpski proizvod. Samo da se toga ovde niko ne doseti.

Vlada Srbije 
Čarobna reč s početka opčinila je i koaliciju na vlasti, koja se mesecima unazad leluja na talasu potrebe za svežom krvi u svojim redovima. To, valjda, podrazumeva mlađeg penzionera na funkciji na kojoj se ustoličio Jovan Krkobabić. Zluradi kažu da je Jovan vremešan. Čist pleonazam. Po čaršiji se šuška da je Krkobabić nagluv na jedno uvo, to mu je od Velikog praska.

Vest da će biti smenjeni pojedini ministri, a da će njihovo mesto zauzeti neki koji nisu smenjivani, ali su budući kandidati za smenu, i nije neka vest. Već smo gledali rekonstruisane vlade i selidbe ministara iz fotelje u fotelju. Rasim Ljajić i Mlađan Dinkić neki su od „večitih” vladinih službenika, oprobanih znalaca za većinu poslova bez kojih državna administracija ne može. Njih dvojicu, i većinu koja strepi od rekonstrukcije (dugačak je spisak), valjalo bi izopštiti iz svih budućih podela resora. I urediti tu odluku nekim aktom. Recimo, Zakonom o zaštiti životne sredine.

Isto važi i za Aleksandra Vulina o kojem se spekuliše da će, umesto Aleksandra Vučića, biti novi ministar odbrane. Bila bi to zamena istog, Aleksandar umesto Aleksandra. Vu/čić/lin. Slova se biraju po želji. Jedan od te dvojice, ipak, demantuje da će biti minister vojni, što govori o tome da isto neće biti zamenjeno.

 

Vučić, Dačić, Dinkić

Oglasio se i ministar privrede Goran Knežević koji – između dva gutljaja mleka – promišlja da ne postoji razlog za njegovu smenu. To malo mlečnog otrova ne može i ne sme da bude prepreka u njegovom daljem radu sa rogatom stokom i proizvodima koje nam ona daruje.

U svakom slučaju, nema ministra koji bi rekao išta loše o svom radu, što je i razumljivo, neće ljudi da se zameraju sebi. To je prvi shvatio ministar bez portfelja Sulejman Ugljanin, za kog predsednik Nove stranke Zoran Živković reče da je jedini ispunio očekivanja i zadatke tako što nije radio ništa.

Dok svi čekamo da rekonstrukcijom Dačićevog kabineta budu smenjeni baštovani, batleri, bebisiterke, kuvarice, spremačice, kuriri i pomoćno osoblje, znam, kopka vas ona polemika na relaciji Seka, Nataša i Jeca. I šta je to Dolče rekao Gabani. Ništa važno, naklapanje o Fojerbahu, puko filozofiranje italijanskih šnajdera: „Filozofi su samo različito interpretirali svet. A zapravo, trebalo bi ga menjati”.