Ratničke tradicije sedam puta vrednije od položaja žena i dece

Šta je važnije za Vladu Srbije: da poboljša često loše uslove života žena i dece ili negovanje srpske „ratničke tradicije“? Način trošenja novca pokazuje, uprkos njenim obećanjima, šta su Vladini stvarni prioriteti.

Bez obzira na nedavno usvojeni Zakon o ravnopravnosti polova, u Srbiji svaka aktivnost usmerena na negovanje „tradicija oslobodilačkih ratova Srbije“ vredi oko 10.000 dolara više od borbe protiv seksualnog i rodno zasnovanog nasilja.

Ministarstvo rada i socijalne politike, naime, nedavno je raspisalo konkurse za ženske, boračke i organizacije osoba sa invaliditetom. Propisani uslovi određuju da organizacije koje se jave na konkurs „Borba protiv seksualnog i rodno zasnovanog nasilja“ mogu da se prijave samo sa jednim projektom za najviše 35.000 USD, dok organizacije „osnovane radi ostvarivanja ciljeva negovanja tradicija oslobodilačkih ratova Srbije i poboljšanje položaja boraca, veterana, invalida i porodica palih boraca“ mogu da konkurišu sa najviše tri projekta i sa najvišim iznosom do tri miliona dinara (nešto preko 45.000 USD).

Uprkos činjenici da Zakon o ravnopravnosti polova nalaže „ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim oblastima javnog i privatnog sektora, u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima, Ustavom Republike Srbije i zakonima“, ministarstvo ovim konkursima zapravo nastavlja dugogodišnju tradiciju davanja prioriteta boračkim organizacijama za aktivnosti „negovanja tradicija oslobodilačkih ratova“.

Prema podacima iz Trezora Narodne banke Srbije, tokom 2007. godine, kompletan budžet Ministarstva rada i socijalne politike za dotacije NVO – oko milion eura – međusobno su podelile upravo ove organizacije. Među njima se nalaze udruženja boraca svih mogućih ratova koje je Srbije vodila od početka 20. veka do danas – ratova devedesetih, NOR-a, pa sve do boraca ratova 1912 – 1918. i njihovih naslednika. Na stranu činjenica da je „oslobodilački“ duh ratova devedesetih godina krajnje upitan.

Tu su, dalje, i Četnički i Ravnogorski pokret, valjda da ilustruju ono prethodno pomirenje, kada su se mirili četnici i partizani.

Negovanje svih tih tradicija platili su građani Srbije.

Tokom prošle godine, u ukupan iznos od 79.827.044 dinara kojim je Ministarstvo rada i socijalne politike – našim novcem – finansiralo rad NVO, stidljivo su se provukle i neke druge organizacije koje spadaju u delokrug rada tog ministarstva – Savetovalište protiv nasilja u porodici, Radost Evrope – dečiji kulturni centar, Inicijativa za ljudska prava, Centar za ženu i dete Simonida, Prijatelji dece, Nippon karate klub i Crveni krst. Ipak, na njihove aktivnosti otišlo je skromnih 9.322.167 dinara.

Skoro sedam puta više – 64.980.865 dinara – i u 2008. godini potrošeno je na negovanje „ratničkih tradicija“.

Iz ukupnog fonda za NVO u ovom ministarstvu u 2008. godini, 5.504.876 dinara dobile su porodilje na ime ostvarivanja od Vlade garantovanih porodiljskih prava, i time valjda zvanično stekle status nevladine organizacije.

U 2008. godini sopstveni budžet u okviru ovog ministarstva za dotacije NVO dobila je i Uprava za rodnu ravnopravnost, kojoj je za te svrhe na raspolaganje stavljeno 950.000 dinara. Kako pokazuju podaci Trezora NBS, međutim, na kraju godine uprava nije potrošila ni jedan dinar od tih sredstava. Organizacije koje se bave ženskim pravima tako su ostale uskraćene za sredstva kojima bi jedan državni organ makar i simbolično podržao njihove ciljeve.

Istine radi, treba reći da u okviru Ministarstva rada i socijalne politike rade i tri nezavisna budžetska fonda – za programe zaštite i unapređenja položaja osoba sa invaliditetom, za programe socio-humanitarnih organizacija i za ustanove socijalne zaštite, ali to je deo neke druge priče.