Rat je bio bolji?

Rat je počeo, ako je, uopšte, ikada i bio završen. Uz jednu napomenu: ovde rat ne bi trebalo shvatiti kao društveno-političku delatnost uz upotrebu smrtonosne gvožđurije i rovovske tehnike; valja ga tretirati kao sve navedeno bez upotrebe haubica. U tu svrhu su izmišljeni mediji. Permanentno opsadno stanje, kakvo samo ratovanje može da iznedri, opstaje upravo zahvaljujući glasilima. Marketing se podrazumeva. Jer, kako objasniti višedecenijsko rovokopačko pregalaštvo političkih aktera u periodu između dva izlaska na birališta, a ne napomenuti korišćenje ratne tehnike. Znači, podmuklo, podlo i razorno po neprijateljima svih (stranačkih) boja i pripadnosti. Tenzija koja nas ovako mrtve drži u životu od izbora do izbora sve preteći da nas konačno ubije.

Mediji

Tehnika je, rekosmo, medijsko-marketinška, često razornija od dugih cevi na gusenicama. To su i ovde mnogi shvatili. Otuda ne biraju sredstva. Osim što su shvatili i ovladali ratnim veštinama, umeju i da ih primene koristeći – svako svoje – medije kao idealan poligon bez fortifikacijskih prepreka. Njih – te prepreke – koriste samo u slučaju da neprijatelj zaluta na njihov zabranjen (medijski) poligon. A onda, udri.

U ovoj priči se nikako ne može zaobići mišljenje Bertolta Brehta koji je na vreme umakao Hitleru, potraživši egzil u manje krvoločnim sredinama od one koju su kreirali Adolf i Gebels. Omače se dobrom starom Bertiju da kaže: „Nove antene prenose stare laži, a istina se širi od uva do uva“. Maksima je, nažalost, opstala do danas. Uprkos opravdanim sumnjama da su učesnici ovdašnjih ratova, u pohodu na vlast, uopšte čitali Brehta. Opet, pod uslovom, da su za njega čuli!

Kako to medijski a brehtovski izgleda? Lako. Dovoljno je imati veliki kapacitet pluća i jake pljuvačne žlezde. Što dalje dobace, to pljuvanje udalj postiže veći efekat. Tako sam nekako, uz upotrebu higijenskih preparata, prelistavao nešto što je registrovano kao dnevna štampa. Kad tamo: Velja i drugovi. Uhvatili se za grla, gušaju se, iskolačili oči. Ministar građevine i predsednik Nove Srbije Velimir Ilić tvrdi da je građevinski inspektor u Čačku Milisav Obradović primao mito kojim je finansirao pokret „Dveri“, na čijem čelu je Obradovićev sin Boško. Ovi iz „Dveri“ mu otpozdravljaju najavom tužbe kojom će oglobiti Ilića i taj novac potrošiti za rad pokreta. U tom slučaju, Velja mu tu dođe kao neki finansijer „Dveri“. No, međusobno klevetanje tih političkih činilaca – od kojih bi jedan, ovaj tuženi, mogao tako da postane i sponzor tužiocima – ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo. Više liče na dve strane iste medalje nego na ljute suparnike koji će se posle izbora – ukoliko se kvalifikuju – izljubiti kao onomad Ivica Dačić i Boris Tadić.

Operem ruke od olova, i uz upotrebu „asepsola“ i medicinskog alkohola listam dalje, kad ono Pajtić i Vučić. Dvoručno su – bekhend stilom – presecali vrpcu u slavu početka rada jedne fabrike u Odžacima. Predsednica opštine, koja je slučajno i članica DS-a, u održanom slovu zahvalila se vojvođanskoj vladi i još nekim institucijama i individuama, al’ joj se ne omače da se zahvali i vladi Srbije. Makar njenom prvom potpredsedniku. Prema scenariju, na scenu tad stupa Bojan Pajtić i, videvši Vučićev izraz lica nalik kiselom krastavcu, zahvali se srpskoj vladi, i od krastavca, bar na tren, načini nešto nalik višnji. Jes’ trula, al’ je manje kisela. Reče potom Vučić da je Pajtić ispravio grešku predsednice opštine. Pomislih, i ova dvojica će da završe u zagrljaju kao Ivica i Boris, kad eto-ti-ga-na. Pogledam naslovnu stranu jednog nedeljnika: zamišljeni Pajtić, zagledan u nepoznato krupnim slovima kaže – „Vlada Srbije je uništila Razvojnu banku Vojvodine“. Čekaj, ko je ovde lud?

Vucic i Pajtic

Kopam dalje po kanti za smeće i izvučem još jedno nešto što u finim društvima nazivaju recikliranim đubretom. E, za to mi je bila potrebna i gas maska. Ukratko, u tom nečem, napisano je da je bivši predsednik vlade Zoran Živković nazvao pevačicu Svetlanu Cecu Ražnatović robijašicom, a njen kum Živkoviću još prišiva i odgovornost za ubistvo premijera Zorana Đinđića(?!). Jeste da je politika ring, ali i u boksu postoje pravila. Zabranjeno udaranje ispod pojasa! A pošto je rat u toku, podlost servilnog medijskog glasila je logična. Živković je ponovo aktuelan politički činilac što ga neminovno svrstava u medijsku zbilju, koja, opet, podrazumeva njegovo čerečenje. Valjda u toj redakciji nisu stigli da napišu da li je Vučić tog dana imao dobru probavu, pa im zafalilo teksta.

Taj tekst, osim što ne saopštava istinu, ima i niz, lako uočljivih, marketinških falinki. Kreatori teksta iz centra moći, Živkovića navode kao bivšeg premijera koji je u „Sablji“ hapsio Cecu. To bi, misle autori, trebalo da ima višestruko dejstvo: em je Živković neko ko je „bivši“, em je tada bio prvi čovek DS-a, pa je s tim u vezi to gađanje blatom i po njemu i po njegovoj bivšoj stranci. Čist promašaj. Nigde se ne pominje da je sada Živković predsednik Nove stranke, najmlađe političke partije. Procenili su – mada sumnjam i u to – da bi pominjanjem Nove, besplatno i ničim izazvano reklamirali tu stranku. Jer, u advertajzingu proizvod igra ključnu ulogu. A Nova jeste proizvod. Poseduje o tome i sertifikat. Ipak, debelo sumnjam da su se i time bavili iz dva razloga: sertifikat je suviše komplikovan termin; misleći o njemu polomili bi mozgove, a izgovarajući ga polomili bi jezike. U svakom slučaju, bilo bi srče do kolena. No, čak i takvo pominjanje Živkovića, stavilo ga je u ulogu personifikacije Nove stranke, što je sasvim dovoljno za valjanost sertifikata. O tome mozgovi nisu razmišljali. Nisu imali čime.

Tek, pokušaj Živkovićeve diskreditacije jedan je u nizu koji će uslediti. Prema svima i svakome, i sa svih strana, mete će biti raznovrsnije, što dokazuje tezu o kontinuitetu rata. Usuđujem se, ipak, da tvrdim da – čak i kad se čini da je rat beznadežno dugačak i opasan – ostaje prostor za nekakav optimizam. On nije manjkao ni Ani Frank, čak i u trenucima kada je bila svesna svog kraja, iza nje su ostali optimizam i nada: „…ja sam pronašla da uvek nešto od lepote preostaje – u prirodi, suncu, slobodi i tebi samom; to ti sve može pomoći. Pogledaj na to, onda ćeš opet naći sebe i onda ćeš opet steći svoju ravnotežu. A ko je god srećan učiniće i druge srećnima. Onaj ko ima hrabrosti i vere nikad neće propasti u nesreći“. Ana nije imala sreću kao Breht, skončala je kao žrtva monstruoznog uma i jednog svetskog rata, u strahotama koje su dobile svoju konačnost neposredno po njenoj smrti. Tada se bar znalo da je nečemu kraj. Ovde je na kraju svakog kraja početak. U opsadnom stanju, mesecima pre nego što ćemo izaći na izbore, u ratu koji traje u ova tužna jesenja i zimska vremena, čuvajte se atomskih napada. Dolaze i s leva i s desna. Najviše iz centra.