Praznična praznina

Kad ovih dana dobijete kalendare za 2012. godinu obratite pažnju na dva datuma: 21. oktobar i 11. novembar. To su dva nova crvena slova u godišnjem meraču potrošenog vremena na sećanja koja ovom narodu nikada nisu nedostajala. Poslanici koji praznuju svaki bogovetni dan u kojem im Slavica Đ. D. zakaže sastanak u klupama, odlučili su da većinom glasova obraduju birače novim praznicima. Jednom već postojećem pridodali su još jedan dan, te se Sretenje neće više praznovati samo 24 sata. Blesavo je da se u istom danu i sretnemo i rastanemo.

U oktobru ćemo ubuduće obeležavati Dan sećanja na srpske žrtve u Drugom svetskom ratu. Datum obeležavanja je isti onaj kada su Nemci u Kragujevcu 1941. godine streljali pola grada. Nisu svi streljani bili Srbi. Ali mi ćemo se sećati samo palih Srba, o ostalima pričaćemo kao o kolateralnoj šteti. Usput, o tom novom datumu govori se kao o prazniku. Ima li iko normalan ko će sećanje na žrtve praznovati? Ima, ovi koji se odazivaju na Slavičin poziv. Oni su odlučili i da dvadesetak dana po Danu sećanja obeležimo Dan primirja u Prvom svetskom ratu, taman da popunimo prazninu između Mitrovdana i Đurđica, a pre Aranđelovdana. I do februara da se ne treznimo.

Naravno da nisu svi koji su gulili skupštinske klupe bili zadovoljni odabirom datuma kojima će biti dodat prefiks neradni. Otporaš, sada demokrata u žutom, Srđan Milivojević žali zbog toga što i 5. oktobru nije udeljen status od državnog značaja. Taj bi datum mogao da se praznuje kao Dan sećanja na propuštenu priliku. I da se praznuje dva dana kao podsećanje na 6. oktobar kada je prilika definitivno otišla u nepovrat.

Radikal Aleksandar Martinović bi da praznuje usred leta, u avgustu nema mnogo slava, pa bi osim svetog Ilije mogao i 31. dan tog meseca da se zacrveni u kalendaru kao Dan ustanka. On podseća da je tog dana 1941. godine četnički odred pod komandom potpukovnika Veselina Misite oslobodio Loznicu. Trebalo bi proveriti ima li Martinović genetske korene u tom gradu. Da je neko pitao Vuka Draškovića koje bi on dane – osim Daninog rođendana – ovekovečio, spisak bi bio poduži. Srećom, niko ga ništa nije pitao.
Ima toliko dana za pamćenje koji bi mogli da ponesu titulu državnog praznika. Neki bi se radovali kada bi bio slavljen 17. mart, Dan rušenja kuća u Šilerovoj; drugi bi bili srećni kada bi Vidovdan bio preimenovan u Dan Slobinog leta u Hag; treći bi slavili 2. maj kao Noć Legijine predaje; četvrti bi bili zadovoljni slavljem kao takvim makar to bio i 22. jun, Dan kada se nije dogodilo ništa. A ko bi ga znao, možda i jeste…

Sve u svemu, praznici koji su nam pridodati mirišu na ratove. Moje drugo ja, kao i mnogo puta do sada, šapuće mi: „Smrt fašizmu, sloboda praznicima!“ Slobodnih neradnih prazničnih dana od sledeće godine biće 10, kažu da je to ispod evropskog proseka, što se uklapa u sve ostalo što je ovde evropski ispodprosečno.

Znam da vam je do praznovanja stalo koliko i do 22. juna (osim ako vam tada nije rođendan, godišnjica braka ili štagod lično važno) zbog toga vas i podsećam da u masi slava, međunarodnih i državnih praznika ostanete verni datumima vrednim vašeg postojanja. Zbir tih datuma jeste dobitna kombinacija vaših života. Od pamćenja ko je koga prvi upucao i ko se sa kim prvi izmirio u bilo kom ratu važniji su dani u kojima je neko ugledao svet, progovorio, prohodao, osmehnuo se i rekao: „Mama“.