Pozadina atentata

Četvoro poslanika Evropskog parlamenta zatražilo je da rešavanje pozadine ubistva premijera Zorana Đinđića bude jedan od uslova u poglavlju Pravosuđe i temeljna prava pregovora o članstvu Srbije u Evropskoj uniji. U pismo upućenom Evropskoj komisiji, naglašeno je „da se vladavina prava u Srbiji neće moći učvrstiti bez rasvetljavanja zločina režima Slobodana Miloševića i potpune istrage ubistva Đinđića čiji su izvršioci iza rešetaka, a podstrekači i dalje na slobodi“. Mnoge je ova inicijativa zatekla nespremne. Ponajviše one koji su se u njenim delovima prepoznali.

Zoran Đinđić

Dobro je što se neko, najzad, setio da je neophodno osvetliti mračnu stranu atentata na premijera Đinđića. Nije dobro što se to događa tek posle jedanaest godina od ubistva i što su se toga setili tamo negde u Evropi, a ne ovde, na Terazijama. Osim usamljenih, poput advokata Srđe Popovića i iskrenih Đinđićevih sledbenika (i pokojeg novinara), niko se u Srbiji nije založio da se na taj deo krvave srpske istorije stavi tačka. Nije to u protekloj deceniji uradila ni Đinđićeva stranka, osim deklarativno i saopštenjima, u situacijama političkih previranja, kada bi procenila da bi to bio dobar populistički potez. Uglavnom, tek da otalja posao.

Svi koji su od mogućnosti da se pitanje pozadine atentata načne bežali kao đavo od krsta sada unisono i grlato klimaju glavama da je rešavanje najmučnije epizode novije srpske istorije bilo neophodno i u duhu evropskih integracija. Još samo da su se toga sami setili. Suočeni s mogućnošću da Evropa u agendu zahteva doda i ovaj, ne mogu, a da se ne oglase i SNS, SPS i DS, složni u neophodnosti rešavanja misterije duge jednu deceniju. Ukoliko inicijativa četvoro poslanika Evropskog parlamenta zaživi u praksi biće to još jedno nametanje zahteva koji ovde mora biti sproveden u delo. Kad ne može drugačije, dobro je makar i ovako. Ovde se inače ništa ne rešava bez pritiska spolja. To samo govori o spremnosti svih koji su se ovde busali u evropske grudi da zaista gvozdenom metlom počiste istorijsko đubre taloženo preko granice podnošljivog. Dok im se ne zapreti bičem i kandžijom, nije im padalo na pamet da onu metlu koriste za bilo šta osim za guranje istorije pod prljav tepih.

Ukoliko predlog evropskih parlamentaraca zaživi i u praksi, neiskreni, kakvi i jesu, ovdašnji političari svih boja i fela moraće (nevoljno) da se posvete potrazi za onima koji su stajali u senci Đinđićevog ubistva. Biće to mučan posao započet isključivo političkom voljom – podstaknut zahtevom koji dolazi izvan granica ove zemlje – u kojem će organi gonjenja, istrage i pravosuđa neminovno biti instrumenti političkih pritisaka. To je, naravno, moglo da bude sprečeno da su policija i tužilaštvo ranije imali malo više svoje, a manje zavisili od političke volje.

EU

To najbolje potvrđuje funkcioner Demokratske stranke Borislav Stefanović: „Da li će to biti formalan zahtev, prepreka ili uslovljavanje… to je nešto što je moguće i ne bi trebalo da iznenadi. Nas bi mnogo više iznenadilo da naša tužilaštva i sudovi počnu da rade munjevitom brzinom na drugim predmetima, njihova ekspresnost bez uslovljavanja sa Zapada, nego zato što primenjuju zakon u najkraćem roku, ne očekujući politički mig“. Zašto to ne reče dok je njegova stranka bila na vlasti? Stranka koja najviše duguje svom (ubijenom) predsedniku zaobilazila je rešavanje njegovog ubistva u širem luku no što su to tada činili neki njegovi politički protivnici. Nikada neće biti u stanju da mu se oduže, posebno ne oni koji su se, voljom zle sudbine, domogli pozicija koje su im, za Đinđićevog života, bile sanak pusti. Sedeli su u magarećoj klupi.

Za rešavanje misterije o pozadini ubistva premijera Đinđića – ukoliko bude rešena! – biće isključivo zaslužni pritisci koji dolaze sa Zapada, jer dobra volja za tom pravdom odavno ne stanuje ovde. Da je postojala, već bismo znali koje su to senke zaštitnički natkrilile Đinđićeve ubice, ko se u udobnosti svog mraka smeškao 12. marta 2003, ko je tog dana nazdravljao Legiji i Zvezdanu Jovanoviću, kome se Legija 2. maja 2004. predao i zašto. Neka im sada on, koji o tome najviše zna, više nego o ubistvu Slavka Ćuruvije, kaže istinu. Neka tužilac skupi hrabrost neophodnu da ispita sve koji su ga onomad s gađenjem ignorisali krijući se iza Srbije, i poistovećujući se s njom. A ovi iz Evrope neka budu uporni, neka ne odstupaju ni za pedalj u zahtevima, jer je potraga za senkama prošlosti neophodna da bi nam sa očiju pao mrak sadašnjice.