Povećanje plata nauštrb rasta

Uprkos upozorenjima Fiskalnog saveta da plate u javnom sektoru ne smeju da se povećaju iznad 5 odsto u 2018, vlada Srbije ih je povećala - dvostruko
Nakon više dana i nedelja nagađanja, predsednica vlade Srbije Ana Brnabić saopštila je u subotu 14. oktobra koliko će iznositi povećanje penzija i plata u javnom sektoru. Govoreći na svečanosti u Kruševcu, kojom je obeleženo 100 dana rada nove vlade, Brnabić je rekla da će povećanje penzija za 2018. biti linearno – za sve penzionere isto – 5 odsto, a da će najveći broj plata u javnom sektoru biti povećan za 10 odsto.
Zaradu veću za jednu desetinu, od početka 2018. imaće zaposleni u prosveti, zdravstvu, vojsci, policiji, službama bezbednosti, sudovima, tužilaštvu, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, socijalnim službama, kulturi i poreskoj upravi, dok će zaposleni u administraciji, stručnim službama ministarstva i Skupštini Srbije imati zaradu veću za 5 odsto. Takođe, penzioneri će do kraja 2017. dobiti jednokratnu uplatu od 5000 dinara.
Ovime je vlada dobar deo tzv. fiskalnog prostora, koji se otvorio u sledećoj godini, već sada iskoristila da u „najboljem“ maniru samoupravnog socijalizma podeli pare: kad bi se pojavili neki viškovi, samoupravni radnici bi izglasavali da sav višak bude potrošen na plate, umesto na investicije i razvoj preduzeća. Slično će se dogoditi sa Srbijom u 2018. godini.
O čemu je reč? Zahvaljujući nizu spoljnih i unutrašnjih faktora, u budžetu za 2018. godinu otvara se prostor za znatno povećanje investicija, koje već godinama tavore na 17-18 odsto u odnosu na BDP – umesto na 25 odsto, potrebnih za (očajnički nužan) veći rast privrede Srbije. U ove investicije ulaze i javne investicije, koje su takođe ispod potrebnog nivoa – u periodu 2009-2015 one su u Srbiji iznosile tek nešto iznad tri odsto BDP-a, znatno manje od proseka zemalja centralne i istočne Evrope.
*
Ana Brnabić u Kruševcu / Foto: FoNet/Vlada Srbije/Slobodan Miljević

Tokom 2017. došlo je do slabljenja dolara i evra u odnosu na dinar (dolara za čak 15 odsto), što je značajno smanjilo javni dug Srbije, čime se i Ana Brnabić pohvalila u subotu u Kruševcu. Ovo smanjenje javnog duga značilo je (i značiće i 2018, ako ne dođe do drastičnih promena) da je potrebno manje para za servisiranje tog javnog duga. Uz prihode budžeta koji su – zahvaljujući “konzervativnom” planiranju vlade Srbije pri pravljenju budžeta za 2017. – bili znatno veći od očekivanih i rashode koji su bili nešto manje od očekivanih, ovo je dovelo do „viška“ novca, odnosno suficita u budžetu u ovoj godini.
Fiskalni savet je krajem septembra objavio publikaciju pod nazivom „Fiskalna kretanja u 2017. godini i preporuke za 2018. godinu“, u kojem piše da je rast penzija i plata u javnom sektoru „ekonomski opravdan“, ali da ne bi smeo biti veći od 5 odsto u proseku. Ovo je moguće zato što dalje insistiranje na smanjenim platama i penzijama više nije potrebno, pošto je njihov udeo u odnosu na BDP dostigao približne vrednosti koje zahteva MMF (11, odnosno 8 odsto BDP-a).
Predstavljajući ovaj rad, predsednik Fiskalnog saveta Pavle Petrović je ponovio novinarima da povećanje ne sme biti veće od 5 odsto:
„Povećanje plata od 10 odsto svima bi bilo apsolutno neodrživo. Ne verujem da će se povećati fond plata za 10 odsto. To bi značilo da bi se onaj trend smanjenja fonda plata ka održivom nivou od 8 odsto BDP preokrenuo, počela bi ponovo divergencija, što nije dobro. Drugo, smanjio bi se prostor za nešto što treba da se koristi za podsticanje privrednog rasta, treće, to bi značilo da je u državi duplo veći rast plata nego u privatnom sektoru, a privatni sektor je taj koji svojim rastom treba da generiše novu vrednost iz koje će onda da se isplaćuje javni sektor. Četvrto, zar Vlada već godinama ne govori da ona želi da destimuliše sve mlade ljude i sve ostale da navaljuju u javni sektor, gde su plate veće i sigurne, da treba da idu u privatni sektor gde se stvara vrednost – sve bi ovo bilo suprotno tome.“

I dok plate ipak neće biti dignute svima za 10 odsto, hoće većini zaposlenih u javnom sektoru. Šta to konkretno znači u brojevima još nije jasno, jer nedostaju mnogi elementi budžeta za 2018: nije poznato za koliki deficit će se vlada odlučiti (Fiskalni savet preporučuje 0,5 odsto), a nije ni poznato hoće li se vlada odlučiti da prihvati predlog FS da se smanji deo poreskih nameta u narednoj godini.
Međutim, FS procenjuje da će fiskalni prostor u 2018. biti oko dva odsto BDP-a, uz realni rast bruto domaćeg proizvoda za 3,5-4 odsto. To, kada se prevode na jezik brojeva i novac, znači da će u 2018, uz deficit od 0,5 odsto BDP-a, postojati oko 95 milijardi dinara „viška“. Prema FS, kapitalne investicije moraju se povećati za 300 miliona evra (0,8 odsto BDP-a), čime bi se krenulo ka sustizanju okolnih zemalja po javnim investicijama, ali i ka većim ukupnim investicijama, odnosno, posledično, većem privrednom rastu.
Dalje, Fiskalni savet preporučuje poreske olakšice koje bi koštale 15 milijardi dinara, koje bi takođe pospešile privredni rast. Ako saberemo investicije i poreske olakšice, potrošili smo već oko 50-ak milijardi dinara (od ukupno 95). Za preostali višak, kaže FS, treba povećati plate i penzije, a taj preostali višak je dovoljan za povećanje od po 5 odsto i za plate u javnom sektoru i za penzije.
*
Fiskalni savet / Foto: FoNet/Aleksandar Levajković
Nije ovo samo stvar „ostatka para“ – neodrživo je da u zemlji, u kojoj je pitanje da li će rast privrede dobaciti do dva odsto, plate porastu za čak 10, čak i kada se uračuna inflacija od oko 3 odsto. Upravo ovaj zbir – stopa inflacije plus stopa rasta BDP – iznosio bi realno povećanje plata. Takođe, rast plata u javnom sektoru od 10 odsto je dvostruko veći od rasta plata u privatnom sektoru – koji taj javni sektor izdržava. Koliko u maju ove godine, Aleksandar Vučić je rekao da mu je „drago da će plate u privatnom sektoru da pristižu te u javnom, što nam i jeste cilj, jer će u protivnom svi da beže u javni sektor“. Ovo je očito korak u suprotnom smeru.
Dakle, vlasti su, u dogovoru sa MMF-om, podigle plate u javnom sektoru za – uglavnom – 10 odsto. Nije još jasno šta će ovo značiti za, na primer, nezavisne institucije, a nije jasno ni koliko će to povećanje ukupno biti „u parama“. Takođe, kako je već rečeno, nepoznato je koliki će deficit država ciljati – ako bude određen na 1, ili čak 1,5 odsto, to će dati znatno više prostora, ali će i zahtevati da taj deficit bude pokrivan, bilo zaduživanjem, bilo prodajom imovine u državnom vlasništvu, bilo ovogodišnjim suficitom – onih 5000 bonusa za penzionere će koštati oko 8,5 milijardi, a FS procenjuje da će suficit iznositi 20 milijardi dinara.
Prema tome, uz rizik da je reč o velikom promašaju, moglo bi se reći da će ovoliko povećanje plata u javnom sektoru i penzija koštati oko 60 milijardi dinara, što bi u ovom modelu Fiskalnog saveta značilo da ne ostaje dovoljno novca za obe predložene mere usmerene na privredni rast – povećanje investicija od 300 miliona evra i poreske olakšice od 15 milijardi dinara.
Jedno vreme su vladini zvaničnici i predsednik lično učestalo govorili da je sada došlo vreme rasta, koje će biti omogućeno povećanjem plata i penzija. Međutim, pogrešno je pretpostaviti da će povećanje plata dovesti do rasta BDP-a – a upravo ovaj rast je bio glavni promašaj Vučićeve vlade iz 2016, koja je „osvežena“ njegovim pomeranjem na mesto predsednika i dolaskom Ane Brnabić na mesto predsednice vlade.

„Srbija već sad ima veće učešće potrošnje u BDP-u u odnosu na druge uporedive zemlje i to nije rezultiralo većim privrednim rastom u Srbiji – naprotiv, privredni rast u Srbiji bio je sistematski niži. Stimulisanje privatne potrošnje u svrhu podsticanja privrednog rasta može biti efikasno samo u velikim ekonomijama koje imaju neiskorišćene i konkurentne proizvodne kapacitete – što ne važi za Srbiju. U Srbiji bi se snažnije povećanje penzija i plata u javnom sektoru (iznad rasta BDP-a) pre svega odrazilo na rast spoljnotrgovinskih i unutrašnjih neravnoteža (spoljni deficit i inflacija), a ne na ubrzanje privredne aktivnosti“, piše Fiskalni savet.

Dakle, ako bi ova – u suštini – populistička mera postala pravilo svake godine, a treba imati u vidu da se uskoro završava sporazum sa MMF-om, čime se gubi spoljna kontrola, Srbija bi brzo došla na ono što SNS zamera prethodnim vlastima: prekomernu potrošnju, inflaciju i deficit, koji bi se dalje pumpali novim povećanjima, „jurenjem“ inflacije, i sve većim zaduživanjem. Posle bi moralo da dođe do novog rezanja, „bolnih i nepopularnih mera“, i tako unedogled.
Tu je i važna pretpostavka svih ovih preraspodela viškova: potreban je rast BDP znatno veći nego ove godine. Zbog loše poljoprivredne sezone, i prosečna 2018. bi donela snažan impuls iz sektora poljoprivrede, međutim, šta ako se ponovi godina slična ovoj? Drugi veliki „krivac“ za slab rast u ovoj godini je EPS: vlast tvrdi da je stvar bila do „leda na Dunavu“ zimus, zbog kojeg Đerdap nije radio u punom kapacitetu.
Međutim, to je dokazano netačno, a EPS je ostao nedirnuta tvrđava, država u državi, koju vodi vlasnik pečenjare „Fantazija“. Šta se to promenilo u EPS-u, što će dovesti do toga da najveće i najvažnije preduzeće u zemlji bolje posluje? Apsolutno ništa. Još gore, uprkos višegodišnjem manjku investicija u EPS, koje su svake godine manje od stepena amortizacije – što znači da kompanija suštinski propada – vlada Srbije svake godine uzima ogroman udeo dobiti EPS-a, i stavlja ga u budžet.
*
Džejms Ruf, šef misije MMF, sa ministrom finansija i guvernerkom NBS / Foto: FoNet/Nenad Đorđević
U 2018. nas čeka još jedna enigma – Fijat: hoće li ostati ili otići? Štrajk u ovoj fabrici bio je jedan od prvih problema sa kojim se susrela vlada Ane Brnabić. Uprkos tome što je štrajk okončan relativno brzo, ostao je gorak ukus od potpunog svrstavanja države (jednog od vlasnika) na stranu poslodavca iz Italije: Brnabić je čak otvoreno rekla da je reč o „ozbiljno lošoj nameri, iza koje stoji politički interes“, te da su radnici izmanipulisani. Dogovor do koga je došlo, a ni naknadna pisanja medija da je Samostalni sindikat – koji je predstavljao radnike – posle štrajka podelio 250 hiljada evra radnicima koji su štrajkovali, nisu doprinela osećaju da su radnici uspeli u svojim namerama, za šta je i vlada Srbije znatno odgovorna.
Takođe, tu su i spoljni faktori. Slabljenje dolara i evra u 2017. doveli su do znatno veće komocije u budžetu Srbije. Međutim, ne može se garantovati da će ovakvo stanje ostati unedogled, a razumno je pretpostaviti da bi, kako je dolar oslabio, slično može naglo i da ojača: onda cela ova priča o viškovima pada u vodu, i potrebno je ponovno računanje. Upravo zato je važno da prioriteti budu investicije, a ne potrošnja: ako dolar i evro zaista ojačaju u znatnoj meri, budžet neće imati i za plate i za investicije, a zna se – kada nema para, prvo stradaju investicije.
Dakle, vlada Srbije – ili, tačnije, njen „mentor“, predsednik – opredelili su se da im fokus bude na potrošnji, umesto na investicijama. Ujedno, ovim povećanjima nisu ukinuli i famozan Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzija, već će linearnim povećanjem svima uvećati i disproporciju do koje je došlo zahvaljujući ovom zakonu – te 2014, penzije veće od 25.000 dinara su smanjivane po različitim koeficijentima, a do 25.000 nisu dirane, čime je poremećen njihov odnos. Privremeno uređivanje opstaje i dalje.