Ponos Srbije

„Najk“ je još jednom bio kolateralna šteta u zemlji koja nema alternativu, u danu kada je, kako reče jedan ispred „Manježa“, Beograd pokazao da je svet. Patike su planule u žaru borbe protiv nedefinisanog neprijatelja. Kao i onog dana kada su u borbi za Kosovo patike istog proizvođača bile na rasprodaji koju su dve besprizorne devojke iskoristile za grupni portret ovekovečen kamerom mobilnog telefona. Kao i onda, i u nedelju 10. oktobra policija je bila nejaka da odbrani tekovinu globalne tvorevine smišljene u Americi proizvedene u Kini. Da su jurišnici na sportsku obuću sačekali ponedeljak bilo bi patika za sve. Carina je dan posle ponosnog mahnitanja ulicama zaplenila 6.500 pari lažnih „najk“ patika. Patika po glavi vandala.

Po glavi je radio i pendrek čiji su nosioci pretrpeli veću štetu od napadača. Od svih povređenih u uličnim borbama 90 odsto je onih sa neprobojnom opremom dizajniranom za ratove svake vrste. Teško povređenog policajca u bolničkoj postelji Dačić priupita: „Je l’ u pitanju kamen ili kocka?“. Jok, pogodila ga pertla marke „najk“.

Replika na ulični rat stigla je i od dežurnog vikara vladajuće strukture kome se ote: „Odgovor države biće jeziv“. Ako bude jeziv kao do sada, evo već smo se naježili. Masakrirana policija predaće uhapšene ponosu srpskog pravosuđa. Jezivo.

Ministar za zdravu naciju sa olakšanjem konstatuje da je povređenih mnogo ali da nijedan život nije izgubljen. Nije, osim onih sedam i po miliona izgubljenih života na putu ni u šta. Neki će na tom putu makar tabanati u patikama. A kad ponestane patika i kad ne znaš šta ćeš sa sobom, napadni mamograf. Iščupaš semafor i nosiš kući.

Beograd je opet bio svetska vest dana. U njega se sjatilo pola Evrope da podrži Paradu i održi nam lekciju o toleranciji i demokratiji. Još jedno licemerje vlasnika evra poput onog kada su nam overili pasoše kojima možemo svuda a ne možemo nikuda. Niti smo vlasnici evra niti imamo bezvredne dinare. Za patike se snalazi kako ko ume.

Svet je imao šta da vidi. Nemoć i poraz svih koji su u nedeljno prepodne bili na različitim stranama barikada. Dok se na ulicama ratovalo u SKC-u se ponosno đuskalo. I površni poznavalac tehnologije policijskog rada zna da je varvastvo na pločniku moglo da bude sprečeno. Operativna saznanja službi bila su dovoljna da se izbegne masakr. Ali, ako neprijatelja nema, protiv koga bi se onda država borila? Navijačke grupe i desničarske organizacije nisu pečurke koje rađaju posle kiše, one se sistematski stvaraju, instruiraju, kontrolišu a onda se protiv njih bori. Posle ta borba bude predstavljena kao uspešna a onog ranjenika u uniformi pitaće: „Kamen ili kocka?“. Neka ne iznenadi ako Ustavni sud posle godinu dana neodlučivanja o inicijativi za zabranu ekstremističkih organizacija ovih dana donese odluku. Efikasno, uspešno i ohrabrujuće!?

Nekome je ružan nedeljni dan bio potreban. Parada je bila povod, loš izgovor za ono što se nalazilo u senci organizovanih nereda. O pozadini tužnog i tragičnog posrnuća pisaće istorija koja nas uči da je kolektivna sramota još jednom otišla u etar i da nas je divljanje opet etiketiralo kao loše momke.

I koliko god čudno i nestvarno zvučalo, Srbija i Beograd behu nekada otvoreno srce, duh zbog koga se dolazilo u ove krajeve. Tirke bi rekao da je to bilo onda kada smo poslednji put bili mladi.

Tog desetog dana desetog meseca desete godine dok je Beograd bio svetska sramota iz bronzanog doba, odbojkaši su izlivali svetsku bronzu u Italiji. Moj prijatelj Voja Nedeljeković na Fejsbuku napisa: „Odbojkaši, hvala vam. Za razliku od Beograda, Rim je danas bio ponos Srbije.“