Polomljene čaše od kristala

Avion je poleteo iz Londona, u avionu pobednička atmosfera, vremenski uslovi dobri, let je bio miran. Prve turbulencije protresle su ga na ulasku u vazdušni prostor Srbije. Do Surčina propadao je nekoliko puta. Nažalost, propadanje je potrajalo i po sletanju.

Novinarski zapis dolaska Novaka Đokovića u rodni Beograd da u njemu proslavi osvajanje Vimbldona i prvog mesta na ATP listi nagovestio je kakav će biti nastavak parade ispred Narodne skupštine. Zahvaljujući Otvorenom prvenstvu sveta u tenisu na travi saznali smo da Đokovića ima više od Topalovića. Televizija je neumoljivo beležila stvarnost: baba za dedu, deda za repu… i gem, set, meč. Puče kristal.

Svi su bili tu: mama, tata, braća, striko, đedo 1, đedo 2, tetke, devojka. I brat iz Kragujevca. I svi su prozborili po koju. Devojka je skromno rekla: Hvala. Posle je pevala. Skromno, na plejbek. Pevao je i Miroslav Ilić. I oblizovao usne. Dole, na platou, egzaltirana masa njihala se u očekivanju da će svako od stotinak hiljada duša biti pomenut. I Novakov komšiluk je očekivao isto. Pera ložač je bio u dnu scene. Niko ga nije pomenuo. Njega svi znaju iz onog vica o papi.

Ono sa Novakovim dočekom nije bio vic, bilo je to parodiranje vrednosnog sistema zamalo nastalog na vimbldonskoj travi. Avaj, hokaj je pokazao – aut. Možda sam ponešto od slavlja i propustio, mobilni mi je bio zatrpan sms-ovima sjajne sadržine, poruke su se nizale brzinom misli. Moje drugo ja javljalo mi je svoje impresije: “ ‘Oće li i čistačica da drži govor… Kič i šund… Tužno i nadasve jadno… Mjuza k’o najava smaka sveta… Zgrožena…“. Svirao je TAP 011. Na nebu sevnula je munja (pardon, to je iz Bajagine pesme), bio je to vatromet. Moje drugo ja kaže mi: „Gle vatrometa a rakete protiv gradonosnih oblaka…“. Srbija u olujnim vremenima.

Sve želje i sva nadanja i svi ukusi skupljeni su na jednom mestu. Kao raštimovan orkestar pred fajront. Falš. Kao politička podrška posle osvojenog turnira. Kao ministar koji se preziva kao ja koji pre utrčavanja u ložu Vimbldona amaterski vitla reketom u partiji stonog tenisa u dvorištu londonske vile. Kao da ubija komarce. Falš su oni koji su se sa funkcija utrkivali ko će Novaku lepši hvalospev da sroči. Boris je rekao da umalo nije umro dok je gledao finale a onda Broju jedan ponudio predsedničku fotelju. Potencirao je na umiranju kao građanin, ne kao predsednik.

Predizbornu kampanju čestitanjem pobedniku nastavio je Mirko od finansija i Vlade obraćanjem prvom teniseru biranim rečima, potom balerina od sporta takođe, Đilas u ime grada a Ivica u ime narodne milicije. Udenuo se i Aleksandar II, poznat i kao stanar Belog dvora… Svi su bili tu, Mirko za Borisa, Boris za balerinu, balerina za Đilasa,… Aca za sebe,… Ivica za maricu… Puče kristal! Ipak, nisu bili svi tu? Naprednjak Toma nije završio post, nije na hlebu ali je na vodi; Vojislavu od Belanovice niko nije rekao da na Vimbldonu raste trava… Ostali nisu prešli cenzus.

Novak je dobar momak, radom i znojem postigao je sve, zasluženo je najbolji. Izdanak je nacije (takva je kakva je) kojoj je postao uzor. Sa bine pred Skupštinom dao joj je ono što je i tražila. Malo večernje sreće, porodičnu manufakturu, šećerlemu ispod gradonosnih oblaka. Jeste, falš je, ali to je sistemska tvorevina. Kao ministar koji mlati reketom za muve. Novak je sa narodom podelio onaj deo sebe koji ga od naroda ne čini drugačijim. Tamo na londonskoj travi, gde je bilo najvažnije, nije falširao. Rafa to najbolje zna. Zna i devojka, rekla je: Hvala. Moje drugo ja piše: „Možda će da je zaprosi do kraja večeri“.