Politički jezik na „hemijskom čišćenju“

Politički govor nakon 2003. godine, ostajući uglavnom na pozicijama antigovora, ipak je značajno evoluirao u pogledu forme. Političari kojima je bilo stalo da budu upamćeni i kao značajni politički govornici (izuzev nepopravljivih antigovornika) vremenom su sve potpunije razumevali i (voljno ili nevoljno), sve više prihvatali potrebu „hemijskog čišćenja“ političkog govora od jezika nevaspitanja, nekulture i neodmerenosti. Strune međusobnog netolerantnog komuniciranja političara, ranije zategnute gotovo do pucanja, počele su da popuštaju. Profilisanje savremenog srpskog političkog govora nakon 2003. i u narednih pet godina (do izbora 2008. godine) školski je primer „fasadiranja“ političkog govora pod uticajem drugačijih društvenih okolnosti kao i (ka određenim vrednostima) kodiranog društvenog miljea, ali i novih političkih izazova. Prenuta i zbunjena terorističkim aktom ubistva premijera Đinđića i potonjim višemesečnim vanrednim stanjem, govornička scena u politici Srbije već iduće 2004. godine stabilizovala se oko nekoliko manje-više plebiscitarno utvrđenih konsultativnih tačaka politike, relevantnih, svakako, i za sam politički govor. Partije (na vlasti i u opoziciji), njihovi birači i javno mnjenje u širem smislu odavali su sliku privida uravnotežene i usaglašene celine koja prihvata evropski put Srbije, brine se za teritorijalni integritet zemlje, prihvata demokratizaciju društva, vladavinu prava i tržišne zakone. Na tim osnovama srpski politički govor je (podsetimo se, govorničkom pristojnošću najvećeg broja predstavnika vlasti, ali i predstavnika opozicije) prilično očišćen od govora nerazumevanja i uvreda. No, ostala je ona druga crta antigovora – olako data isprazna reč bez pokrića, još masovnija i još ugojenija.

Dublje kvalitativno raslojavanje političkog govora u Srbiji nakon 2003. godine posledica je, s jedne strane, daljeg raslojavanja unutar političkih činilaca na srpskoj javnoj sceni i pojavljivanjem novih lidera, i, sa druge, zahtevima političkog „trenutka“ (promenama političkih kurseva političkih partija). Manifestno, to raslojavanje započinje dolaskom Borisa Tadića na čelo Demokratske stranke i izdvajanjem frakcije Čedomira Jovanovića u samostalnu Liberalno demokratsku partiju, nastavlja se grozničavim naporima novog rukovodstva SPS (na čelu sa Ivicom Dačićem) da partiju na ivici opstanka i retorički regeneriše i učini prihvatljivom za političke partnere u zemlji i inostranstvu, a završava se cepanjem Srpske radikalne stranke i formiranjem Srpske napredne stranke, pod rukovodstvom Tomislava Nikolića.

Svako od četvorice pobrojanih i sa aspekta političkog govora imao je izuzetno težak zadatak.

Boris Tadić morao je da se (kao i u vođenju politike Demokratske stranke), uz dužno poštovanje prema palom Đinđiću i uz praćenje Đinđićevom mišlju trasiranog političkog puta, emancipuje i potvrdi i kao političar i kao govornik sa sopstvenim stilom. U pogledu političkog govora njegov zadatak je bio olakšan upravo onim što je otežavalo njegovo učvršćivanje na poziciji lidera – govorio je u ime opozicione političke partije, sveže poražene na izborima.

No, takav položaj, sa druge strane, bio je dvosekli mač nad glavom Tadića kao političkog govornika – u demokratskom društvenom miljeu reč opozicionara je uvek neodmerenija i strasnija nego reč političara na vlasti. Samo njegovo besprekorno govorničko obrazovanje, učinilo je mogućim da se Tadić ne povede za opozicionom „retorskom potrebom“ da govori i više i strasnije nego što je potrebno kako bi kazao manje od onoga što auditorijum od njega očekuje da čuje. Svoj govornički stil Boris Tadić gradio je smireno, poštujući govornički temperament svog prethodnika (Đinđića) i govorničko iskustvo prethodnikovog prethodnika (Mićunovića) i zaobilazeći i jedno i drugo u širokom luku.

Čedomir Jovanović bio je prinuđen da u trku sa sebe skida hipoteku cepača Demokratske stranke u trenucima „kad joj je najteže“ i da snagom iznetih argumenata opravda svoj „raskolnički“ put. Njegovo govorničko stasavanje bilo je bremenito još jednom značajnom činjenicom. Njemu je u govorničkom smislu smetalo upravo ono što je kao političar i sam prilično podstrekavao – na osnovu načina komuniciranja sa auditorijumom u javnosti je doživljavan kao kopija Đinđića.

Zbog prvobitne nesavršenosti njegovog javnog nastupa, jednako kao i zbog sveže uspomene na političara i govornika Đinđića, on je isprva doživljavan kao veoma bleda takva kopija. Vremenom, međutim, strpljivim radom na sebi Čedomir Jovanović će uspeti da se u potpunosti izbori za svoj stil i svoje mesto na srpskoj govorničkoj sceni našeg vremena.

Potrebe Ivice Dačića za efektnim političkim govorom bile su veoma ambivalentne. Sa jedne strane, on je znao da u nastup socijalista neophodno mora uneti „novu reč“ – reč (u što je moguće većoj meri) oslobođenu naslaga prethodnog vremena hibridnog govora Miloševićevog doba, jakobinskog uticaja na taj govor Mirjane Marković i nekih radikalnijih članova SPS, kako bi i javnim nastupom pomogao prestrojavanje Socijalističke partije Srbije na kolosek evropske levice. U govorenje takve „nove reči“ Dačić se prilično hrabro i nepokolebljivo upustio. No, takva „nova reč“ sadržala je u sebi opasnost da (u okolnostima osipanja članstva pod udarom „trenutka“) razjuri ostatke ostataka najvernijih članova i simpatizera SPS. Zato je „nova reč“, morala imati i svoj antipod – „staru, pravu socijalističku reč“ devedesetih godina prošlog veka, koja je ostala magnet za pokolebane sledbenike Miloševićeve politike, a koje se Ivica Dačić laćao povremeno u krajnjoj političkoj iznudici i gotovo uvek pred izbore. Govornička pozicija Dačića takođe je bila osložnjena činjenicom da je bio pokriven govorničkom senkom Miloševića koji je, mada daleko, imao priliku da se oglasi i vrati pažnju (naklonjenog) auditorijuma pod svoj vodenički točak. Direktni televizijski prenosi lavovske govorničke borbe Miloševića kao sudskog govornika pred Haškim tribunalom nesumnjivo su morali biti vrlo onespokojavajući za Dačića kao govornika, pa je od strane Miloševića iniciran razlaz između njih dvojice Dačiću unekoliko doneo olakšanje i u govorničkom, a ne samo u političkom smislu.

U pogledu liderske i govorničke senke koja je lebdela nad njim, Tomislav Nikolić je možda od svih bio u najgorem položaju. Veze Šešelja sa Srpskom radikalnom strankom i njegov uticaj na rukovodstvo, članove i simpatizere stranke, pa i na širi politički auditorijum, bio je kudikamo veći nego što je bio uticaj Slobodana Miloševića na SPS i na srpsku javnost. Imajući u vidu naredbodavni ton koji je stizao iz Haga u pogledu toga ko, šta i kada ima da govori, Tomislavu Nikoliću je bar prvih godina bilo omogućeno da svoj govornički stil gradi u od Šešelja zadatim koordinatama. Sa druge strane, Šešelj je rečitiji govornik i od samog Miloševića. Njegova sugestivnost prema auditorijumu je bila neokrnjena, a čak i besmislice iskazane njegovim tempom i intenzitetom govora, slušaocima su delovale veoma razložnim. Donkihotovska pozicija neumornog borca protiv „tiranije“ Haga nad srpskim „borcima za slobodu“, Šešelju je davala oreol nepobedivog govornika. Za razliku od Miloševića, koji se fokusirao na svoju odbranu pred sudom, i političke poruke iz sudnice slao samo u funkciji završne sudske reči, Šešelj celokupan proces u Hagu pretvorio u političku pozornicu za dugotrajne govorničke tirade. U takvim okolnostima, „drugom“ govorniku u stranci bio je gotovo do gušenja skučen manevarski govornički prostor.

Ipak, Nikoliću je, u govorničkom smislu, Šešelj na neki način učinio određenu uslugu. Jedini, među drugim liderima stranaka, gradeći Srpsku radikalnu stranku kao brod sa iskusnim dvojcem za kormilom (što nije bilo bez uporišta u logici i rezultata u politici), Šešelj je za sebe rezervisao poziciju razjarenog govorničkog lava, spremnog na svaku, pa i na najtvrđu reč, do nivoa političke i jezičke egzibicije. Vođen i sebi svojstvenom političkom strašću, Vojislav Šešelj je uživao u bahatom i nemilosrdnom retoričkom sahranjivanju svojih protivnika. Njegova reč je često (češće s namerom govornika, ređe bez nje) gubila razum. Svom zameniku Nikoliću ostavio je mesto vlasnika staloženije, razboritije, hladnije, odmerenije, ali i čvršće radikalske reči. Tu je bila Nikolićeva govornička šansa. I uz Šešelja (čak i u situacijama kad je, možda i ne svojevoljno, ulazio u unapred režirane govorničke izgrede), a naročito nakon ispraćaja Šešelja u Hag, Tomislav Nikolić je zaista progospodario nad poluglasnom, lednom, sugestivnom, negoropadnom, ali opasnom (u govorničkom smislu) političkom porukom. Takav svoj govornički stil Nikolić je toliko vešto i istrajno gradio da mu je uspelo da njime amortizuje pred slušalaštvom čak i svoj najžešći antigovornički ispad – groznu poruku Zoranu Đinđiću, poslatu sa bine na Trgu Republike sredinom februara 2003, da je „i Josip Broz pred smrt imao probleme s nogom“. (Mada po odnosu prema onome kome su reči direktno upućene, ali i prema auditorijumu, ove Nikolićeve reči i reči mitropolita Crnogorskog Amfilohija nad odrom Đinđića jedne drugima konkurišu, politički auditorijum u Srbiji, pa i teoretičari govorništva, češće se prisete Amfilohijevog govora nego Nikolićeve fatve).

Nikoliću kao govorniku (uostalom i kao političaru), u okolnostima „vezanog mandata“ koji je kao zamenik Šešelja imao, ne može se odreći ni vizija politički umivenije stranke, ni potreba za upristojenijim političkim govorom, ni istrajnost i snaga da se među radikalima bori i izbori za drugačiji nastup na političkom tržištu Srbije. Bez obzira na nedoraslost svojih govorničkih protivnika unutar stranke (Krasić, Mirčić, Gordana Pop Lazić, Nataša Jovanović), u neprekidnim ofanzivama njihovih neartikulisanih političkih slova (koja predstavljaju sam podrum srpskog političkog govora) Nikoliću je (uz asistenciju nervoznijeg Aleksandra Vučića) uspelo da demontira prost radikalski govornički jakobinizam kojem je godinama i sam pripadao. Nakon raskola među radikalima i pogotovo nakon formiranja Srpske napredne stranke, politički govor savremene Srbije teško da će ikad više biti šešeljevski „jezik džungle“, u obliku u kojem ga je srpsko političko slušalaštvo upoznalo.

Opservirani period stasavanja političkog govora u Srbiji obogaćen je pojavljivanjem na govorničkoj sceni i izrazito lošeg govornika Mlađana Dinkića, kao predstavnika „ekspertskog“ političkog govora. Lider G17Plus i njegovi najbliži saradnici, takođe nerečiti govornici, uveli su na domaću govorničku scenu tzv. ekspertski novogovor, govor in medias res, tzv. objašnjavački govor, ne previše dug, (naizgled) jasan, logičan, ispunjen podacima, statistikom, brojkama, gotovo bez osnovnih delova klasičnog govora i bez ikakve ornamentike. Isključiv epsko i često nerazumljivo (po stilu azijatski cvetno) praznoslovlje Predraga Markovića, taj govor više je sličan govoru spikera TV Shopa, nego političkom govoru u pravom smislu te reči. Dajući ipak nekakav efekat na auditorijum, zbog određene nekonvencionalnosti, „ekspertski“ govor je, gomilom političko-ekonomskih šarenih laža kojima obiluje, dodatno generisao problem olako date reči bez pokrića.