Politička šatra

Ideja o kvalitetnoj političkoj reči u postkomunističkoj Srbiji upropašćena je, pre svega, „bogatim“ nasleđem političkog antigovora. Devedesete godine prošlog veka iznedrile su tzv. hibridni politički govor postkomunističke Srbije, koji je (uzimajući u obzir okolnosti u kojima je stasavao – devastiranje socijalističkog režima i traumatični raspad zajedničke države) sadržavao ponešto od svih vidova antigovora koji su do tada krasili istorijski hod političkog govorništva u Srbiji. Na naopaku kombinaciju elemenata udvoričkog, praznog demagoškog, govora straha i pretnje, odnosno soc-birokratskog „drvenog“ govora, po „frankeštajn“ modelu nakalemljen je iz naftalina izvađen govor nacionalromantičarskog zanosa 19. veka.

 

Takav „frankenštajn“ politički govor bio je opredeljen i samim govornicima. Jer, bezmalo svi (više ili manje rečiti) politički govornici poslednje dekade 20. veka ipak su samo bili govornički učenici soc-komunističke retorske škole, koja je na pijedestal zanata kao vrhunske vrednosti isticala udvoričku reč, prazna i lažna demagoška obećanja, reč pretnje, birokratsku reč „bukve“ i mahniti nacionalni poziv „na juriš“. (Setimo se samo nepreglednog mnoštva prosutih reči o „najvećem“ sinu srpskog naroda „Slobi – slobodi“, kojem su sledbenici čak u formi stiha skandirali „Slobodane, ti si socijalista. Volimo te k’o Isusa Hrista!“, ili upravo njegovih reči „Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo!“, predizbornih reči Vuka Draškovića sa mitinga u Novom Pazaru krajem 1990. godine: „…ko u ruku ovom Raškom zemljom stegne turski barjak, ustaški barjak, albanski barjak, ili bilo čiji drugi državni barjak sem srpskog – ostaće i bez ruke i bez barjaka!“ ili reči jednog od predsedničkih kandidata – „preduzimača“, Jezdimira Vasiljevića, koji je besramno iz dana u dan sa TV ekrana obećavao građanima Srbije da će, bude li on izabran za predsednika Srbije, svi proizvodi u zemlji pojeftiniti 100 odsto – dakle, delili bi se džabe, prim. DM).

I govornici vlasti (Milošević i svita) i gotovo svi tadašnji lideri opozicije govornički su odrasli na retorskim bajalicama i mantrama o „spoljnoj opasnosti, unutrašnjem neprijatelju, krizi rasta (ma šta to značilo), nacionalnom jedinstvu, konstantnoj potrebi analize finansijskih i administrativnih faktora stanja(???)“, po potrebi izvlačenoj istorijskoj mantri o „Lazarevoj nebeskoj Srbiji“ i tsl. Njih je u govorničkom smislu hranio legendarni glagol „vršidbe“ (vršilac funkcije, vršenje reformi, izvršenje postavljenog plana ili, čak, patriotske dužnosti…) a govorničku snagu kupili su papagajskim ponavljanjem floskula o „svesti o moranju“, kao stožeru okupljanja kolektiviteta. (Poklič „drugovi, mi moramo!“ samo je bio zamenjen oslovljavanjem onih koji „moraju“ – „dame i gospodo, mi moramo“ ili, češće, „braćo i sestre, mi moramo“.)

Na dodatno srozavanje hibridnog političkog govora postkomunističke Srbije nesumnjivo je potpuno razgrađujuće uticao i „zov političkog trenutka“. „Vršioci“ vlasti oštroumno su zaključili da će britkost opozicionih slova znatno otupeti ako se (u situaciji u koju je zemlja dovedena tih godina) baš svakome dozvoli da baš sve kaže. Politička pozornica u prvoj predizbornoj kampanji pretvorena je u cirkusku šatru sa raznim „gutačima političke vatre“: joga-letači su objašnjavali kako će se stanje u posrnulom društvu srediti ako se svi naviknemo da lebdimo, čime bismo izgradili ravnotežu u prirodi, jedan od predsedničkih kandidata, legendarni Nikola Šećerovski, pomoćni radnik iz Malog Mokrog Luga, kao put ekonomskog preporoda predlagao je intenzivniju proizvodnju i prodaju četaka i metli, a uzvinuli (inače govornički veoma nadaren) „slobodni“ radikal Vojislav Šešelj sablažnjavao je narod izjavama o zarđalim kašikama kojima će biti klani neprijatelji nacije i vere.

 

Zarobljeni auditorijum

 

Političko slušalaštvo, koje je s početka cirkuske predstave dobrovoljno ušlo „pod šatru“, vremenom je pretvoreno u tzv. „zarobljeni auditorijum“ – slušalaštvo bez izbora. Odnosno, sa samo jednim izborom – da sluša ili ne sluša. Zarobljeni auditorijum je, po prirodi stvari, za efekat političkog govora krajnje nezainteresovan. Takav auditorijum, naravno, sa svoje strane povratno utiče na devastiranje političkog govora. Jer, ako je slušaocu svejedno šta će čuti od političkog govornika, onda je samom govorniku sve ravno šta će takvom auditorijumu reći. Umesto da stalno osluškuje povratne vibracije auditorijuma, govornik sluša samo svoje reči i postepeno se pretvara u gluvog govornika.

Od prvog saziva višestranačke skupštine pod Miloševićem, pa sve do petooktobarskih promena, takvi slika i ton političkog govora bili su preneti i u Narodnu skupštinu. Vlast je želela i uspevala da, u govorničkom smislu, nacionalni parlament pretvori u vašarište, a skupštinsku govornicu u pljuvaonicu. Na taj način je, zapravo, političko odlučivanje (lišeno razložne političke debate i sučeljavanja stavova) izmešteno iz parlamenta i premešteno u kudikamo neformalnije političke „domove“ – kabinet vlade i kabinet predsednika.

Prelazak sa većinskog na proporcionalni izborni sistem takođe je doprineo upropašćavanju političkog govorništva u Srbiji. U odmeravanju „jedan na jedan“ reč je itekako mogla da presudi u korist nekog političara. U odmeravanju snaga partijskih lista reč je dodatno izgubila svoju vrednost.

Zanimljivo, i po sebi razumljivo, vrh vlasti (Milošević) vodio je računa o govorničkom stilu. Taj stil je, istina, bio rigidan, ali zanatski upeglan, lišen prazne ornamentike, sa ozbiljnim porukama, na neki način „parfimisan“ – obrazovan, obogaćen elokvencijom, erudicijom. Ali se, takav kakav je bio, kvalitet zadržavao „na vrhu vlasti“. Govor prvog ešalona predsednikovih saradnika već je bio vrelo floskula, fraza, praznih ukrasa, gotovo bez poruka; bilo je to puko prepričavanje vođinih misli, pojašnjavanje namera – nezvano vršenje tuđih govorničkih poslova. Drugom i trećem govorničkom ešalonu vlasti pripadala je privilegija upakovanog praznoslovlja, po narodnoj „živ mi Todor da mu čuješ govor“, dok je jezik džungle bio oznaka najnižih partijskih aparatčika i pripadnika tzv. „konstruktivne opozicije“, koji su obavljali prljave govorničke poslove za vlast. To je lice hibridnog političkog govora s kraja 20. veka. A kakvo je bilo naličje?

Opozicija prvog saziva višestranačke skupštine imala je istaknute govornike. Veći broj njih činio je, međutim, početničku grešku, hvatajući govorničke mamce vlasti, kroz polemike sa predstavnicima vlasti srozavajući svoje reči do nametnutog i očekivanog niskog nivoa političkog govora. Time su govornici opozicije u većini slučajeva regrutovani u armiju antigovornika. (Žureći da pošalje govorničke utuke na Miloševićeve reči, gotovo neprekidno zaokupljen retorskim nadmudrivanjem sa drugim oponentom – Šešeljem, tadašnji „car trgova“ Drašković iz prilike u priliku udaljavao se od suštine svojih političkih poruka. Situacija „na dole“ bila je još drastičnija. Sigurno je da još uvek nisu zaboravljena i da će još dugo biti pamćena govornička nadmudrivanja nadaleko čuvenih socijalističkih „debatera“ niskog ranga Rake Radovića i Dobrivoja Budimirovića sa istim takvim predstavnicima opozicije Mihailom Markovićem, Milanom Paroškim i dr.)

Mićunović – najbolji parlamentarni govornik

 

Manji broj govornika opozicije zadržao je visok nivo svojih reči, koji može služiti na čast političkom govorništvu moderne Srbije. Reči Borislava Pekića, Nikole Miloševića ili Slobodana Inića, Desimira Tošića ili (možda, najboljeg parlamentarnog govornika savremene Srbije) Dragoljuba Mićunovića besprekorni su primeri kvalitetnog političkog govora našeg vremena. Ipak, u oslikanom govorničkom miljeu, u prisustvu „zarobljenog auditorijuma“ one su, sasvim razumljivo, morale ostati gotovo neprimećene. Sa druge strane, nov i zasigurno kvalitetan pristup uspostavljanju dvosmerne komunikacije sa slušaocima radi oslobađanja auditorijuma neporecivo se može pripisati instiktivnom političkom govorniku Zoranu Đinđiću, koji je, gradeći sebe kao govornika, neprestano izgrađivao i sebe kao političara i državnika.

Zanimljivo je da je u prvoj deceniji višestranačja možda najbriljantniji đerdan smislenih političkih slova došao u trenucima političkih previranja (Vidovdanski protesti 1992, tzv. Zimski protesti 1996/97. i Petooktobarska revolucija 2000. godine) od ljudi koji se nisu profesionalno bavili politikom (akademici Ljubomir Simović i Matija Bećković, književnik Danko Popović, predsednik SANU Aleksandar Despić, patrijarh Pavle, glumci Ljuba Tadić, Danilo Bata Stojković, Ljiljana Lašić, Branislav Lečić i dr)

Za očekivati je bilo da će se u sferi političkog govorništva nakon „Petog oktobra“ situacija promeniti nabolje. Ali nije.

Stari uzroci kvarenja političke reči nisu otklonjene, a dodati su i novi.

Gotovo da nema političke partije u Srbiji koja nije ukrojena po Miloševićevom liderskom modelu. Objektivan posmatrač prilika u Srbiji teško se može oteti utisku da su se lideri političkih partija – oponenti Slobodana Miloševića, potajno divili njegovom liderskom geniju i da su po ugledu na njega krojili političke partije za sebe. Pri takvim partijskim „prilikama“ svaka reč neslaganja sa liderom (inače, nasušna za pravilan razvoj političkog govora) najčešće je doživljavana kao manifestacija želje da se bude kalif umesto kalifa i u korenu sasecana. Stoga su se legije partijskih aparatčika, s pravom zabrinute za svoju političku sudbinu, predale istrajnom uvežbavanju govorničkog oponašanja svojih lidera, ne samo stavom, pokretom, gestom, već sasvim često konstrukcijom rečenice ili, začuđujuće, i oponašanjem glasa, pa, čak i retorskih šumova i, fascinantno, govornih mana. Pokret „tumača govorničke uloge lidera“ naročito bi se omasovljavao i dobijao na značaju ako bi partija došla na vlast.

Posmatrajući tako, s početka prve dekade ovog veka srpskom političkom scenom (uz izuzetke privilegovanih govornika – najbližih saradnika lidera ili političkih slobodnih strelaca) cirkulisala su tri preovlađujuća modela političkih govornika: model „Đinđić“; model „Šešelj“ i model „Koštunica“. Vremenom će, po uzoru na govorničke portrete drugih lidera značajnih političkih partija, u modu ući i drugi modeli političkog govornika.

Zanimljivo, politički govor srpske današnjice je takođe upropašćen i stalnim preuređivanjem parlamentarne procedure radi poboljšanja efikasnosti u radu parlamenta. Ograničenja koja su stavljena pred parlamentarne govornike u skupštinskoj debati su: ograničenje ličnošću govornika (dogovorom predsednika parlamenta i šefova poslaničkih grupa, najčešće su upravo šefovi poslaničkih grupa privilegovani da se obrate sa skupštinske govornice) i ograničenje vremenom (unapred se određuje dužina obraćanja poslanika u raznim situacijama), a ta su ograničenja data radi sprečavanja govorničke opstrukcije rada parlamenta filipikama i filibasterima. Iako se može reći da takvo ustrojavanje debate daje određene pozitivne efekte na rad parlamenta, ipak je i ono od nesumnjivog štetnog uticaja na politički govor današnjice.