Opozicija mora da ima i socijalne zahteve

“Predložio bih opoziciji “Socijalni pakt”, koji bi sadržao ozbiljne socijalno-ekonomske zahteve, jer bez te dimenzije protesti možda iznude promenu vlasti, ali ne i promenu sistema. Mi se, kada je reč o aktuelnoj situaciji nalazimo u zoni neizvesnosti i vanredni izbori bi mogli društvo da dovedu do potpune političke konfrontacije, poput devedesetih.”
Međunarodni dan socijalne pravde Srbija “ima razloga” da slavi jer je,  prema rečima premijerke Ane Brnabić, apsolutno siromaštvo ovde iskorenjeno. Ovom ciničnom konstatacijom je i počeo intervju sa predsednikom sindikata “Nezavisnost”, Zoranom Stojiljkovićem. Tvrdnju Ane Brnabić, koju smo nedavno opovrgli, Stojiljković vidi kao “post-istinu i spinovanje stvarnosti”. On kaže da je relativizovanje reći “da je Srbija u ekstremnom siromaštvu” kao što je relativizovanje konstatovati da smo “razvijeni”. “Sada smo se vratili na nivo iz 2008. i stigli smo na 85 posto BDP iz 1988”, ocenjuje Stojiljković, koji je i profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i jedan od potpisnika podrške protestima građana.
*
Foto: Istinomer/ Zoran Drekalović

U kakvoj su pojmovnoj korelaciji socijalna pravda i Srbija danas?

Kada je reč o socijalnoj pravdi nigde na planeti nije dobro, što za Srbiju nije opravdanje, ali teško je ne uzeti u obzir činjenicu da jedan procenat anonimnog krupnog kapitala raspolaže vrednošću jednakom kao 99 procenata “ostatka” na zemlji. Drugo, poluperiferisjke zemlje, poput naše, ne bave se socijalnom pravdom, već socijanim posledicama nemanja razvojne politike. Srbija je drastičan primer jer su društvene nejednakosti ovde duplo veće od evropskih, ne zbog razlika u platama nego zato što te razlike nisu korigovane razvijenom socijalnom politikom i redistributivnim porezima. Nama se, kada je reč o porezima, čude i nemački konzervativci jer nameti opterećuju najviše najmanje zarade. I još nešto, ono što mene “ubija” kao politikologa je razmera političke korupcije i političkog  klijentelizma. Sećam se jednog istraživanja u kome je  trećina ispitanih spremna da uzme partijsku knjižicu da dođe do posla, a određen procenat, ne tako mali i da nešto plati. To nisu poželjni društveni odgovori, što znači da je broj onih koji tako misli daleko veći.
Vi ste sami nedavno računali da je pola miliona zaposlenih u Srbiji u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa SNS, da rade u javnom sektoru. Ti ljudi nisu bogataši, ali sasvim sigurno glasaju za vlast, iako su realno u lošem položaju. Sa stanovišta podrške, to je za vlast dobra vest, zar ne?
Ništa nije lakše nego vladati siromašnim društvom koje je izgubilo nadu. Kolega Rastislav Dinić je na Peščaniku napisao  da je stabilokratija sistem koji malo rešava, a malo proizvodi konflikte, ali da nas Evropska unija u tome drži žmureći pred našim ogromnim demokratskim bedastoćama. Posledica je  da se ubija uverenje da će ikada biti drugačije. Dinić to poredi sa sjajnom dečijim pesmicom Duška Radovića da “Vuk sa ovcom nešto ima” ali “ovca, kada mu vidi oči ni da bekne, ni da skoči”, i “vuk se njenim strahom hrani”. U ovome smo mi građani ovce koje, u odsustvu perspektive, imamo ciničnu potrebu preživljavanja, u strahu. Konačno, bolje je biti bot sa laptopom u krevetu (a SNS botova ima između 3.700 i 3.800),  nego raditi, recimo, u komunalnom preduzeću za iste pare.
A o čemu sve to govori?
Da je populistički režim sklonio institucije, da komunicira direktno sa voljenim narodom. Mehanizam sličan nekima u Latinskoj Americi. Šta će se dešavati, ne saznajete na oficijelan način, već iz intervjua Vučića na komercijalnim televizijama. Jedan od poslednjih primera je najava Vučića, koji nije ni ministar, ni premijer, ni predstavnik preduzetnika, da će minimalac u septembru biti povećan na 30.000 dinara. Na osnovu čega je to najavio, u kojoj procedure je to odlučeno, na osnovu kojih indikatora?
A vi kao predsednik sindikata ste deo Socijalno-ekonomskog saveta i o tome pojma nemate?
Mi možemo samo da aplaudiramo tome, ali reč je o pražnjenju insititucija. S jedne strane populistima ne treba posrednik u komunikaciji sa voljenim narodom, a na drugoj strani to je sistem uzajamnog varanja između vođe koji želi da vlada i naroda koji ima neke male beneficije i posliće i to čuva, čekajući da taj režim padne, pa da izviču novog lidera. Tako društvo ne odrasta i ne postaje punoletno.
*
Foto: Istinomer/ Zoran Drekalović

Ali i sindikati su propustili da se bore za prava zaposlenih na način na koji se to očekuje, uostalom vi ste deo institucionalnog dijaloga sa vlašću, a nemate uticaj na visinu minimalne cene rada. Zašto učestvujete u tome?

Da probam da objasnim. Neko ko je nemoćan mora da bude svuda, i da koristi sve što ima na raspolaganju makar i kao način da nešto kaže, da se sretne sa nekim i da posle to nešto saopšti javnosti. Mi imamo sada proteste građana na ulici, ali nema radničkih štrajkova masovnih i ne postoji visok nivo solidarnosti. Regularno je u Srbiji zaposlenih oko 1. 600 000, ako SNS ima oko 700.000 članova, njihovih zaposlenih je 550.000, dakle trećina. Da li vi mislite da je naša sindikalna baza radikalna, a da ih ja kao predsednik sindikata sprečavam da štrajkuju i da se bune? Zato moramo, pipajući u mraku, da koristimo sve što imamo na raspolaganju, ma kako to malo bilo, uključujući i socijalni dijalog, ma šta vi o njemu mislili.

Na drugoj strani, kada Đilas kaže da su Vučić i MMF opljačkali narod, da li je to populizam ili zalaganje za levičarske i socijalno pravedničke ideje?
To je nešto što u ovoj dominaciji liberalnih ideja i tekstova deluje osvešćujuće. Ali, pitanje je onda i za njega – šta je on učinio dok je bio deo vlasti koja je sarađivala sa MMF-om i šta je alternativa MMF. 
Zamerili ste opoziciji koja protestuje na ulici da nema socijalni program i da nije dovoljno socijano angažovana. Kako bi trebalo i zašto bi trebalo da se u ovom trenutku bave tim temama?
Zamerke opoziciji ne znače da ih izjednačavam sa vlašću, jer nije svejedno da li živite u sistemu partitodespotije, što kaže Vlada Goati i sistemu sa obeležjima lične vlasti ili nekom normalnom sistemu. Međutim socijalna dimenzija je važan faktor zahteva opozicije, ako nema susreta socijalnih, ekonomskih zahteva i političkih organizacija, koje moraju biti kišobran za te zahteve, onda iz ovog stanja nikada nećemo izaći. Mora se menjati sistem. Promene bez socijalne priče su ograničene i onda samo imate ono što imamo od 2000. godine, da se obećanja zaboravljaju i da se vlada prema sličnim obrascima. Mislim da građani ovoga puta nisu zainteresovani za promenu Kurte i Murte.
Govorite o socijalnim zahtevima, opoziciji koja više liči na desnicu, dok na protestima leve ideje zastupaju ekstremne grupe koje provociraju i svađaju se skoro svake subote sa nekim?
Ne mislim da su oni ekstremni, više su radikalniji levičari, antikapitalistički orijentisani. Oni bi i mene procenili kao socijanog liberala. Oni ne vide problem samo u partokratskom, populističkom kapitalizmu, već u kapitalizmu uopšte. Ali ta dimenzija kritičnosti je zanimljiva jer je njihova interpretacija da su protesti obračun među srednjom klasom, koja bi ponovo da dovede na vlast opoziciju. Ponoviću da će se bez socijalnih zahteva i desiti samo promena vlasti, a ne i sistema.
Da li delite stav, koji se može čuti u javnosti, da se građani koji protestuju gnušaju vlasti ali i da istovremeno imaju nekakav prezir i prema opozicji? Deluje kao da su građani između čekića i nakovnja.
Da, ali to je i stvar odrastanja. Pogledajte proteste posle predsedničkih izbora, 2017. godine. Tada su organizatori bili apsolutno protiv politike i stranaka i ti su protesti nastali spontano. Taj model ne ide. Morate da imate politički kišobran koji će vaše zahteve na neki način da insititucionalizuje i da ih uspostavi kroz parlament. Sada se, preko građanskog protesta daje šansa političkoj opoziciji, da izađe iz te zone prezira i ograničene političke podrške.
Šta je onda Ugovor sa narodom koji nije ni origanalna ideja niti deluje kao stvarni ugovor?
To je način da se uspostavi poverenje u opoziciju, bajpas. Ali ugovor mora da bude dvostran i da podrazumeva pregovore i garancije. Drugo, ta priča o prelaznoj vladi je u redu, ali je pitanje da li vlada za godinu dana može da uradi ono što nije urađeno u prethodne tri decenije. I šta posle ekspertske vlade? Ja recimo ove koji su bili do 2012. na izvršnim funkcijama ne mogu ponovo da zamislim kao ministre, premijere… Ono što bih ja tražio je da se potpiše socijalni pakt u kome će da stoji kolika će biti minimalna cena rada, potrošačka korpa, društveni proizvod, ciljana inflacija… pa da se vidi onda ko je odgovoran i ko je ispunio, a ko nije ispunio stavke iz tog socijalnog pakta ili Ugovora.
Da li je sindikat Nezavisnost razgovarao sa  predstavnicima opozicije upravo o toj socijalnoj dimenziji? Uostalom, oni sami su rekli da Ugovor može biti dopunjen.
Mi smo i vlastima i opozicji uputili nedavno javnu poruku tražeći upravo izjašnjavanje u vezi sa minimalnom zaradom. Predsednik je najavio povećanje…
*
Foto: Istinomer/ Zoran Drekalović

Ali to nije promena sistema već politička odluka.

Da, slažem se. Što se tiče opozicije imam neku vrstu nagoveštaja da će reagovati, a mi hoćemo da ponudimo da u Ugovoru bude sadržana i socijalna dimenzija. Znate, kada je neko više puta prevaren, kao što su građani Srbije, onda je jako važna provera onog što se dogovori ili obeća. Mi nikada više ne smemo da se  “razoružamo” i “demobilišemo” kao građani, i da im dopustimo da rade šta hoće. Ja želim da vidim da se politička opozicija promenila, da želi da menja sistem, da želi da menja izborni sistem u potpunosti, da se institucije pokrenu i menjaju, od REM-a pa na dalje.
Kada govorimo o institucijama pitam vas kao nekadašnjeg člana Saveta Agencije za borbu protiv korupcije. Da li aktuelnu situaciju u vezi sa zloupotrebom resursa, koje je detektovala organizacija CRTA, u vidu upotrebe automobila javnih preduzeća za stranačke potrebe na izborima u Lučanima, vidite kao nastavak prakse, jer zloupotrebe javnih resursa je bilo i ranije, ili kao eskalaciju?
Zloupotreba resursa i funkcionerska kampanja nisu ništa novo. Međutim, sada je to očiglednije, bahatije, primitivnije. Kada sam još bio u Agenciji moji bivši studenti su mi rekli, posle jednog od naših izveštaja, kako smo detektovali jedva petinu onoga što partije zloupotrebljavaju na terenu. Ja kao veliki problem vidim to što ogroman broj javnih preduzeća deo svoje proizvodnje ne registruje, nego izvozi na “zadnju kapiju” i ti proizvodi završe na pijacama. To je neregistrovan prihod koji je zapravo partijska apanaža i mene zanima da li je opozicija spremna da zatvori tu “zadnju kapiju” u javnim preduzećima i da spreči dobrovoljne priloge, poput onih, kada su socijalni slučajevi uplaćivali na račun SNS-a.
Da li vaši članovi, koji su zaposleni po javnim preduzećima svedoče o pretnjama i pritiscima od direktora, koji su postavljeni kadrovi SNS-a, da prisustvuju manifestacijama poput “Budućnost Srbije”?
Naravno da imamo svedočenja. Taj mehanizam pritisaka da se obezbede glasovi ide od direktora do poslednjeg pogona i tako se partiji otplaćuju radna mesta i pozicije, jer niste izabrani zbog lepote i pameti, već ste postavljeni iz partijskog interesa. Ali, da bi se to dokazalo treba neko da svedoči.  Kada je reč o našim članovima pritisci na njih nisu ucenjivački, jer oni nisu “pouzdani” za SNS, pa su ti pritsci više “dobronamerna” preporuka da se ode na neki skup kako bi se ukazalo poštovanje ili patriotizam.

Čitamo svedočenja u medijima nekoliko zaposlenih u javnom preduyzežu “Kolubari”, koji su praktično kažnjeni, jer su učesnici ili organizatori protesta u pojedinim mestima. Da li iz ovog slučaja može da se zaključi da je počelo ponovo otvoreno političko kažnjavanje?
Ovo je ipak novo, iako je bilo pojedinačnih primera poslednjih godina. Međutim, koliko su politička memorija i pamćenje ograničeni, toliko je ograničeno i nekritičko poverenje. Mi smo imali euforiju posle 2000. koja je trajala do 2008. dok nisu pokazali nesposobnost da prepoznaju krizu. Ovi danas su vladali devedesetih. Da li su promenili obrasce – ne, samo su ih inovirali. Možete imati evropejce autoritariste, levičare koji su netolerantni do bola, možete da imate ljude koji su pristojni konzervativci, a ovo su sada neoliberalni populisti i stabilokrate koji formalno podržavaju evropske vrednosti očišćene od demokratskih procedura sa perverznim neoliberalnim momentima.
*
Foto: Istinomer/ Zoran Drekalović

Da li se slažete sa ocenom Vuka Jeremića da ako protesti budu rasli, neće biti vanrednih izbora?

Slažem se. Ako ima malo razuma, treba se maniti priče o vanrednim izborima koji će  polarizovati društvo, imaćete i bojkot. Umesto toga treba voditi dijalog o izbornom aranžmanu kroz promenu sistema. Pošto su redovni izbori sledeće godine treba pričati o tome odmah.
U kojoj meri su građani počeli da veruju da vlast nije nesmenljiva i da ishod izbora više nije izvestan?
Nismo došli do te faze, ali ta vrsta ugodne ravnoteže i sigurnosti vlasti u kojoj se ona beskrajno dobro oseća, protestima i njihovim trajanjem je poremećena. Pri čemu treba imati na umu da protesti žive na autogolovima vlasti, poput onog ministra Šarčevića, koji je izazvao hiljade potpisa na univerzitetima.
Šta bi bio izlaz iz ovog stanja, odnosno ima li ga kroz dogovor ili će se dogoditi ozbiljno zaoštravanje krize?
Nema jasnog raspleta. Mi smo u zoni neizvesnosti. Recimo, da su protesti ostali na priči o minutaži na RTS i izveštaju o napadu na Borka Stefanovića, sve bi se nekako držalo pod kontrolom. To što su zahtevi otišli dalje, i idu sve dalje, pokazuje da ishod nije jednostavan. Može se čekati na odumiranje, ili da se vrši pritisak i ide u rizik, da se u tim uslovima organizuju vanredni izbori i da se onda dovede društvo do potpune političke konfrontacije, poput devedesetih. Druga varijanta je da se uz mnogo posredovanja dođe do malog pomaka i uđe u neke političke procese u kojima vlast ne bi bila potpuno dominantna i gde bi formalno učlinila neke ustupke, ali se suštinski ne bi ništa menjalo. 
A šta je izvesnije od ponuđenih scenarija?
Zaboravili smo međunarodni faktor, koji je za perifirerijske zemlje jako, jako važan. Ja mislim da i jedna i druga strana iščekuju tu spoljnu kartu, šta će ona reći,  kako će reagovati i kakva će biti razrešnica za Kosovo. Kosovo je za međunarodni faktor važno i po cenu da se do njega dođe i vanrednim izborima koji bi bili danajski dar, jer kad se dobije rešenje za Kosovo promišljaće se šta sa tim koji ga je potpisao da li ga pustiti niz vodu i tražiti alternativu. Suštinski niko tu ne igra previše čisto. 
Naslovna fotografija: Istinomer/ Zoran Drekalović