Očevi nacije, upropastili ste dete

Krvavo je prošao Vidovdan na Kosovu. Vapaji tamošnjih predstavnika srpske vlasti provlače se po naslovima u medijima ali nijedan naslov ne nudi rešenje problema. Nakon uvođenja kosovskih tablica, krvavih obračuna na barikadama, ubijanja povratnika osvane predsednikova izjava, citiram: „Mislim da više nikad neću biti predsednik u Prištini“.

Nisi ni bio prezimenjače. Zamazivanje očiju od onih koji kapu kroje srpskoj pokrajini, samo su radi fore dali pravo Srbima, koji još dole obitavaju, da zaokruže tvoje ime na listiću. Valjda da bi mogli da biraju pod čijom vlašću će da žive kad budu prinuđeni da prebegnu severnije od severnog dela Kosovske Mitrovice.

NaraFski, kada je predsednik izgafovao svoje, Predsedništvo nacije kreće u odbranu lika, dela i izjava. Vele da se ne „prejudicira“ bilo kakva izmena statusa južne pokrajine, niti rešenje otvorenih pitanja, uz napomenu da stoji činjenica da Srbija ne obavlja nikakvu funkciju u toj pokrajini. Ma je l’ te?

Samo jedan sat u pređašnjem danu, predsednik je krunisao izjavom da su stradanja Srba na Kosovu neprihvatljiva, i ljusnuvši to u lice Gordonu, otišao je da se posavetuje sa crkvom. Uz patrijarhov blagoslov konstatovao je da Srbija svakog dana gubi Kosovo i Metohiju, i da partije koje su ušle u skupštinu moraju da sačine zajedničku strategiju. Krkobabić kao da je slutio da će većini biti dodeljen težak kosovski zadatak, pa je samo dan uoči potpisivanja istorijskog koalicionog sporazuma žestoko vrdao.

Na zakasnelom večernjem sastanku, mandatar za sastav nove vlade Ivica od Marice ubedio je PUPS da će imati i svoj deo kolača u vladajućoj većini, te je narednog dana i Jovan od Krkobabića turio svoj cenjeni potpis na čuveni sporazum koji je sačinjen od 13 baksuznih strana.

Kobne noći pregovora, onaj isti Gordon svratio je i do Prištine i tamo rekao, što nama ovde niko nije, da je Tomi kulturno objasnio da mora da se prizna realnost postojanja demokratskog i suverenog Kosova.

Onih 13 baksuznih strana samo je usaglasilo želje i ambicije skupštinske većine. Sada ostaje da se formira Vlada. Njeno formiranje trebalo bi da očekujemo kad splasnu ove vrućine, krajem jula, pa će onda kada se raspodele resori (pošto da sada nisu), biti očekivano da neko Gordonu i ostalima lupi šakom o sto.

Eh, onda nastupa medijski etiketom nalepljeni „Otac nacije“. Dobrica Ćosić, koji broji 90 ljeta, savetuje da se civilizovano preda pokrajina. To je verovatno i onomad, sedeći na kanabetu u svom kabinetu savetovao one koji su došli da čuju mudru reč od njega i ostalih „Očeva nacije“. Kanabe su utabali i Voja sa mačkom, Bota Kluni, i bogtepita ko sve ne. Te je Dobrica, pod stare dane, rešio da batali taktiku ratovanja i da javni savet šta nam je činiti, ili nam možda saopštava nešto što svi već znamo – da se džaba koprcamo.

Tomina žestoka busanja da se ne da Kosovo više ne piju vodu. Mali je Srbija igrač u celoj ujdurmi da bi višepartijski sastav jurio da dobije trku među jačima. Toga su i građani na Kosovu svesni. Nisu ni oni samo slučajno uzeli one tablice, upisali se u kosovske kancelarije i tražili od njih posao. Kad već ne možeš da ih pobediš, pridruži im se. Bota je dao primer pružajući ruku Tačiju. Ko zna, možda će novonikla republika da se pita oko naše kandidature za EU, kada za to dođe vreme.