Novinar – nepostojeća profesija?

Osama Bin Laden je sahranjen i pre nego što je ubijen. Ako je ubijen. Slutim da je bilo tako s obzirom na proizvodnju vesti onog dana kada je upokojen pa likvidiran. Mediji su se pobrinuli da ga umrtve onoliko koliko javnost to (ne) može da prihvati: ona američka krvožednim osmehom zbog toga što nevaljalca više nema; ona krvožedna binladenovska osmehom koji govori da ideolog još živi. Pa, je l’ živ?

Živ je onoliko koliko verujete medijima od kojih to nećete saznati. U njima su proizvodnja istine i budućih događaja – čiji ćemo svedoci tek biti – jednaki bajatosti već pročitanih poglavlja pisanih dok je novinarstvo imalo smisla. Čak ni na Međunarodni dan medijske slobode sa sigurnošću nije utvrđeno da li je ikada i imalo smisla.

Medijska opsena uveliko traje potpomognuta činjenicom da nema tih 100 evra za čiju ljubav „istina“ neće biti napisana. Posledice istinoljubivosti datiraju iz vremena u kojem su sadašnji medijski lumeni propustili najvažnija poglavlja svetske literature. Zbog toga, valjda, nepročitano nadoknađuju potrebom da loše dopišu već genijalno napisano. Iz takvog sveta regrutuju se usahla otupela novinarska pera kojima je napisano svetogrđe jedini način trajanja među britkim novinarskim perjanicama. Takva je i istina kojom kade prevrele tekstove. Nisu kriva pera, krive su perjanice.

Prekinuta nit između čitanja i pisanja ne može da rodi više od potrebe za onih 100 evra. Jer, čitanje, kao i pisanje, ima samo jedam problem, a to je samo to čitanje. U zemlji u kojoj su medijske slobode na 72. mestu u svetu surovo zvuči – danas niko ništa ne čita, manje surovo – samo retki čitaju. Nije to epidemija od juče, postojala je i ranije samo su posledice svenarodne čitalačke apstinencije sada sve vidiljivije. I pogubnije. Nije nepoznato da je jedan nagraisao zbog nečitanja, kupio konzervu i otrovao se. A lepo je pisalo da je sadržaju istekalo trajanje. Takođe, javna je tajna da je pre nekoliko godina jedna načitana novinarka tadašnjeg generalnog sekretara Svetske košarkaške organizacije Boru Stankovića pitala šta je još napisao osim „Nečiste krvi“ i „Koštane“! Nije sve ni u lektiri, ima nečega i u košarkaškom sportu.

Kad je onomad onaj Erik Najt napisao knjigu o psu koji je našao put do kuće nije ni slutio koliko će se na njegove milionske tiraže, koji su u više izdanja pohranjeni po srspkim bibliotekama, nahvatati prašine. Slično se osećao i Luis Kerol uvidevši da je njegova zemlja čuda i sada za mnoge samo čudo, jer Alisa više ne stanuje ovde. A i Lesi je promašila kuću.

Ne tako davno jedna poslenica kulture reče da knižarska mreža izumire te da u prilog tome knjige, koje ionako niko ne kupuje, više neće moći ni da se nađu tamo gde ih nekada niko nije kupovao. Znam, opet sam preterao. Uhvaćen u laži priznaću da knjige ipak neki kupuju. Gledao sam svojim očima kada su gospodin biznismen sa Big Benom na ruci i gospođa u šljaštećem kompletu od rostfraja premeravali nečija sabrana dela u kožnom povezu raspravljajući da li je koža u boji novog regala u njihovoj dnevnoj sobi.

Da sam svedok istorije potvrđuje i moje prisustvo u društvu u kome se devojka punih usana i još punija u predelu koji kulturniji nazivaju prsima (tvrdi da su njene rođene, ništa silikon, ništa botoks, i još kaže: majke mi) hvalila da je Facebook najbolja knjiga koju je u životu pročitala. I to ovo poslednje izdanje, 2009. Prirodno kao i ona, kožni povez.

I ako vam danas neki medijski regrut samouvereno kaže „čitam te kao knjigu“, budite sigurni da vas ništa nije razumeo. Ne zbog toga što mu pričate na svahiliju već zbog toga što su on, knjiga i čitanje kompatibilni koliko đavo i anđeo. Osim ako ne mislite da se ovo drugo dvoje bolje slažu.

Oni već pomenuti lumeni nisu količina svetlosti koja pada na jediničnu sfernu površinu sa udaljenosti od izvora vrednog jedne kandele. Ne pitajte ih da li je Bin Laden zaista porinut u more i pre nego što mu je uzorkovan DNK. Pokušajte s onih 100 evra, možda saznate da li je Osama živ.