Nojeva barka

Reč grčkog porekla (kataklysmos) pogodila je Srbiju, razorila je. Nemilosrdno, neumoljivo, brutalno, surovo, smrtonosno… Do poslednjeg stupnja komparacije. Njegovo ime je – potop. Nismo bili spremni da mu se odupremo, nismo bili spremni da ga dočekamo, nismo bili spremni da ga predupredimo. Do poslednjeg stupnja komparacije. Mnogi su se glasno pitali čime smo to zaslužili, da li smo se na boga kamenjem bacali? Sumnjam, toliko visoko ne možemo da dobacimo. U mulju smo.

Poplave - Krupanj

Dani vodenih bujica tekli su sporije od pomahnitale vode koja guta i valja sve što joj se nađe na putu koji je sama izabrala. I na površinu izbacila šljam. Sve to gledali smo tih poplavnih dana u direktnom prenosu katastrofe u kojoj stradaju ljudi, kuće, životinje, putevi, mostovi… čitavi naselja, gradovi.Gledali smo kako ljudi postaju žrtve, slušali licitiranje o njihovom broju, saznali da ih je trideset troje od kojih se 13 (možda 14 ili 15?!) udavilo, a da su ostali umrli prirodnom smrću. Moj prijatelj, novinar Igor Spasov javlja mi: „Svi ćemo se podaviti prirodnom smrću! ”

Gledali smo ljude koji spasavaju ljude. Evakuaciju nismo gledali, ona je radnja koja prethodi spasavanju, ona je preventiva pred nadolazeću opasnost. Nismo je videli, nije je bilo. Čak se i onaj Noe na vreme snašao, sklepao barku, natovario je življem i namirnicama, i otplovio do Ararata. I spasao čovečanstvo.

Gledali smo kako zaseda Krizni štab. Kako izranja dečak iz vode, i pati. Uzdiše, ćuti, pa opet uzdahne, opet zaćuti, pa bi zaplakao… dramska pauza, uzdah, patnja, drama, patetika… Amatersko pozorište plače za takvim „talentom”. Onda progovori glasnije, odsečnije, naređuje, grdi, ljuti se, postrojava… Načelnik Generalštaba general Ljubiša Diković sedi u stavu mirno. Sluša naređenje kao asker na požarstvu. Unapređen je u glavnokomandujućeg odbranom Šapca. Proizveden je u kaplara.

Dečko, iznikao iz vode, jedini ima funkciju, svi ga oslovljavaju s gospodine predsedniče, svi koji su samo prezimena kojima se naređuje: Puzoviću, Nikša, Dikoviću… ti, ovo.. ti, ono… ti, da ćutiš… tišina tamo… je l’ jasno?… General je gutao knedle, slušao, vojnik je. Njemu je sve jasno. Njegov jedini nadređeni, vrhovni komandant i predsednik Srbije nije tu, s prvom damom tovari šlepere vodom, nema ga na sednicama Kriznog štaba, ne komanduje. Zanemario je Ustav, ovlašćenja, generala koji je samo njemu odgovoran… Kako i kada? Uvek, predsedniče. Hasta siempre, comandante!

Komandant se najzad pojavio u Obrenovcu, kada je grad stradalnik već bio suv kao barut. Rekao je da je država dobro reagovala i da se izvanredno snašla, a da je vlada besprekorno obavila posao, ali narod… Ah, taj narod. „Ovo je opomena građanima, ne državi”, reče komandant. Narode, građani, vi koji ste preživeli kataklizmu, da li ste shvatili šta vam je poručio komandant? Lakše malo s tim kamenjem, ne možete dobaciti do boga.

U pauzi dubokog disanja, patetike i žalopojki na sednici Kriznog štaba otela se i zahvalnost koju danima gledamo zaliveni prljavom, mutnom, otpadnom vodom pomahnitale bujice. Hvala građanima, dobrovoljcima, narodu koji voli svoju zemlju; hvala vojsci i policiji, hvala gotovo svim ministrima… Pa, opet… Hvala… gotovo svim ministrima. Jedan od njih, bez portfelja, a zadužen za vanredne situacije, Velimir Ilić, na sednici Kriznog štaba pametno konstatuje: „Treba nam ono vozilo što ima rupu napred onako, pa skuplja… ” Baš nam je to potrebno, to s rupom napred! Još kada bismo znali kako se to zove, pa da nas bog – na kojeg se nismo kamenjem bacali – vidi.

Tokom trodnevne nacionalne žalosti opet smo gledali samo vodu i dečaka koji iz nje izranja. Gledali to dvoje, pomahnitalih. Alternative nije bilo, kablovski operateri isključili su sve programe osim onih na kojima se vide voda i dečak. Nema muzičkih, nema ni filmskih kanala, na kanalu „Pink kids” (dečji kanal) poplave. I deci su ukinuti crtaći. Sad se noću bude, ružno sanjaju.

Jedan koji nije dete, ali ima ružne snove, boravio je, takođe, u direktnom prenosu poplava. Pojavio se na suvom, pred kamerama. Dečaku iz vode odazivao se na prezime Puzović. Zovu ga i Goran, direktor, stoluje u „Srbijavodama”. Pitan je da odgovori, otvoreno i iskreno, ko je odgovoran za ono što nas je snašlo. Odgovorom nas je direktno uveo u Bibliju, rame uz rame s onim Nojem, i bez odobrenja Sinoda darivao nam je ulogu biblijskog, odabranog naroda. Odgovorio je, otvoreno i iskreno: „Bog! ”. Onaj do kog ono naše kamenje nikako da stigne. Pitate me na koga je to direktor mislio kada je rekao: bog. A na koga vi mislite?