„Nacionalno bogatstvo“ na prodaju

Prve najave da bi jedno od najvećih i najvrednijih javnih preduzeća, Elektroprivreda Srbije, moglo da bude prodato pojavile su se krajem 2005. godine. Tadašnji potpredsednik Vlade Miroljub Labus obelodanio je da je „iniciran tender za izbor strateškog savetnika za Elektroprivredu Srbije koji treba da ukaže koji je dalji razvoj te kompanije najbolji i da utvrdi dalje procese investiranja“. (RTS, 05. 12. 2005. godine) I za one koji ne umeju da čitaju između redova bio je to jasan znak da Vlada razmišlja kako može da ućari na nacionalnom gigantu. Da li da ga prodaje „na parče“, kroz izdvajanje preduzeća koja se ne bave osnovnom delatnošću, ili ucelo, bila je jedina dilema, ali da bi Vladi svakako dobro došlo popunjavanje budžeta potvrđivale su i priče o skoroj privatizaciji druge javne kompanije – NIS-a. Sredinom 2006. Vlada donosi i Uredbu koja joj omogućava da proda i manje od 70 odsto kapitala državnog preduzeća, iako po Zakonu o privatizaciji to nije bilo moguće.

„Za nekoliko dana biće raspisan i tender za izgradnju Termoelektrane „Kolubara B“. To će biti svojevrstan početak privatizacije Elektroprivrede Srbije jer će prvi put u elektroenergetski sistem Srbije biti investiran strani kapital, ali to nikako neće značiti prodaju EPS-a.“ (ministar rudarstva i eneregetike Radomir Naumov, Mondo, 3. 10. 2006. godine)

No, reakcije javnosti pokazale su da se na prodaju jedinog domaćeg proizvođača i distributera struje ne gleda blagonaklono, a ni zaposleni i sindikati EPS-a nisu pristajali da se preduzeće deli na manje celine. Čitava stvar je zbog toga odložena na neko vreme (tačnije, za sledeću deceniju), da se, valjda, smire strasti i koncentriše na prodaju NIS-a i RTB Bora koji su već imali zainteresovane kupce. U međuvremenu priče o prodaji Elektroprivrede smenilo je nadmetanje u svojevrsnom ekonomskom patriotizmu i isticanju da je EPS blago u koje se ne dira.

„Mlekare smo prodali, ali poljoprivreda nam je važna. Cementare nas ne zanimaju iako želimo da ubrzamo stambenu i drugu izgradnju. Građanima Srbije smo oduzeli privilegiju da puše domaće cigarete, ali ne damo EPS, odnosno deo EPS-a, ni Telekom Srbije iako je jedan od tri operatera, a NIS naravno predstavlja nacionalno bogatstvo.“ (guverner Radovan Jelašić, B92, 4. 7. 2007. godine)

Jedno nacionalno bogatstvo prodato je ruskom Gaspromnjeftu i to budzašto (posle se ispostavilo da mu je to, možda, i realna cena), ali proizvođača struje nismo dali. Promenila se vlast, stigao novi ministar, ali patriotska oda o EPS-u – ista. Ma, i veća.

„Elektroprivreda Srbije neće biti privatizovana za vreme mog mandata.“

ministar rudarstva i energetike Aleksandar Popović, Beta, 1. 7. 2007. godine

„Energetski sektor Srbije trebalo bi da ostane u većinskom vlasništvu države. To je najveća vrednost kojom Srbija raspolaže. Sama Elektroprivreda Srbije vredi otprilike koliko sva do sada privatizovana preduzeća.“ (Ministar rudarstva i energetike Petar Škundrić, Beta, 3. 11. 2008.)

„Privatizacija Elektroprivrede Srbije neće biti obavljena po modelu opšte privatizacije, odnosno država mora ostati većinski vlasnik EPS-a jer je to najveće nacionalno blago kojim Srbija raspolaže.“ (ministar rudarstva i energetike Petar Škundrić, Politika, 25. 9. 2009. godine)

Tom veličanju značaja EPS-a poseban ton daje predsednik Srbije. Iako po Zakonu nema nikakve nadležnosti pri privatizaciji, on voli da istakne da je protivnik prodaje javnih preduzeća. Sa druge strane, njegov uticaj na Vladu i partijske kolege izvrdava svim zapisanim pravilima i nadležnostima, pa ono što on kaže, drugi čine.

„Postoje privatizacije koje kao predsednik Srbije nikada neću predložiti. To je privatizacija EPS, koja je kičma naše ekonomije i mi bismo taj nacionalni resurs morali da zadržimo za državu. Takođe i gasnu privredu.“ (Beta, 24. 2. 2010. godine)

Koliko je ta borba za energetski sektor stvarna, a koliko samo deklarativna ? Na osnovu izjava Mirka Cvetkovića, bilo sa pozicija ekonomskog savetnika, ministra finansija ili premijera, da se zaključiti da je prodaja EPS-a, pre ili kasnije, sasvim izvesna.

„Budućnost javnih preduzeća u Srbiji je poznata. Moraju postati mnogo efikasnija, a da bi se to desilo, potrebno je da se reši njihov vlasnički status. Sa velikom sigurnošću može se prognozirati da će ona biti u celini ili većinski u privatnom vlasništvu, uz određene izuzetke.“ (Ekonomist, 25. 5. 2006. godine)

„U toku su tenderi za Kolubaru B i TENT, a vrednost investicija procenjuje se na skoro dve milijarde evra. Većinski vlasnici ova dva kapaciteta biće strani strateški partneri, čiji će udeo u proizvodnji biti oko 20 odsto. Time ćemo izvršiti prvu fazu privatizacije EPS-a i stvoriti konkurentno tržište.“ (Ekonomist, 18. 12. 2009. godine)

Pa, šta je, onda, u pitanju? Je l’ nam EPS blago nasušno ili nije? Istina, zapravo, lebdi negde između uobičajene rediteljske podele uloga u vlasti na „good cop“ i „bad cop“ (pri cemu ni „bad cop“ ne bi da bude baš preterano loš). Jedni ne bi nikako da prodaju preduzeće, drugi tvrde da će EPS morati „na doboš“; prvi igraju na emocije o nacionalnom dobru, potonji na materijalnu korist koja može da se izvuče iz transakcije. Koja će strana da pretegne, tu nema sumnje. Pobediće „bad one“ jer će i pozitivac u jednom momentu da shvati da je „nacionalni interes“ – da se popuni državna kasa. Oprobani recept sa Miloševićevom prodajom Telekoma i Koštuničinom trgovinom NIS-om. Red je, valjda, da i ova Vlada proda nešto…