Na Adi ćuprija (deo drugi)

I bi svetlost, vatrometska. I bi most. I niko nema što Srbin imade. Nešto toliko skupo sigurno nema. Bila je to noć za pamćenje jer se prelaskom preko nedovršenog mosta na Adi ušlo u 2012. godinu. Ostalo je, međutim, nejasno gde se ona te noći ukotvila. Da li su u nju ušli oni koji su sa novobeogradske strane došli do Čukarice ili su se Čukaričani s Novom godinom sreli kod buvljaka. Secujem da je ovo drugo.

Tu, u blizini tezgi prepunih naše prošlosti, drangulija koje nam nisu potrebne ali će nekome mnogo značiti, među stvarima koje smo odbacili u rashod da bi nekome ulepšale život, tu je negde početak ove godine beba kako je u nedelju na jutrenje nazva Boris Tadić. Simbolika nam je odvajkada bila pokretač. Most je oduvek bio karika koja spaja obale. Čukaricu sa buvljakom.

Omađijani grandioznom arhitektonskom napravom pohrliše da prvi istabanaju novim asfaltom na drugu stranu mutne vode. I da se na ćupriji uslikaju za unuke. Neka vide da im je deda međ’ prvima umarširao u 2012. Ruku pod ruku s Đilasom i Borisom. I popom. Taj je bio prisutan da potvrdi julijansko prisustvo nastupajuće godine. I da okadi sve koji su kod kuće ostavili rusku salatu i Švarcvald tortu zarad istorijske šetnje koju poklanjaju unucima u amanet. To su oni koji nikako da se opredele između Bič Bojsa i Boljšoj teatra. Nekako su im podjednako dragi. Najviše bi voleli kad bi Bojsi zasvirali u Boljšoju. Nevazmožno!

Fascinirani onim po čemu te noći gaze u susret budućnosti ne misle na povratak u stvarnost. Onu koja otkriva da je Srbija država koja se graniči sa samom sobom. Ne razmišljaju o zemlji u kojoj natalitet stagnira uprkos činjenici da ima najlepše žene. Briga ih za zakon koji podstiče promenu pola a ne reguliše veštačku oplodnju. To se tako lepo rimuje sa Borisovom godinom beba. Nemam ništa protiv ovih koji spolovilu menjaju oblik i namenu ali mi je oplodnja nekako svrsishodnija imenica.

Od toliko ponoćnih hodočasnika sa mosta nisam imao sreću da upoznam nijednog. Srećom. Većini se zameo trag negde među novobeogradskim blokovima i makiškim vrletima odmah po ozvaničenom ulasku u lošiju godinu od prethodne. Oni ne čitaju i ne slušaju vesti o zemlji u kojoj svi igraju fudbal a pobeđuju u tenisu. Što se ne odnosi na predsednika Teniskog saveza i ministra koji se preziva kao ja koji nit išta igra, nit igde pobeđuje.

Gradonačelnik će reći da su Beograđani dobili novu saobraćajnicu koja će im onoliko olakšati živote. Donekle jeste upravu. Nova je, i olakšaće. Za sumu za koju nas kao poreske obveznike deru. Tako je svaki naš dinar ugrađen u one sajle, beton, stubove i u Riplija vredan pilon, u činjenicu da smo ga mi poklonili gradu, ne on nama. Beograd je te noći dobio najskuplji poklon na čiju cenu nismo uticali. Od sreće zbog toga što smo ga poklonili samima sebi valjda ne bi ni trebalo da se pitamo koliki račun plaćamo.

Dok još žvaćemo ostatke praznične trpeze budimo racionalni. Nećemo se fotografisati nasred mosta, preko njega ćemo samo brže s one strane na ovu, što važi i obrnuto. Gledajmo svoja posla ako ga uopšte imamo. Držimo se sopstvenih snaga i energije onih sa kojima svetkujemo badnje veče. Nehajmo za ove koji otvaraju nedovršeno i proglašavaju neostvarivo. To su trgovci sa buvljaka. U ovoj godini budimo pametniji. Pravimo se ludi.