Krtica i velike uši

Koalicija na vlasti ima ozbiljan problem, u njoj niko nikome ne veruje. Dugo su i bili složni, čitavih 100 dana. U prilog tome govore i događaji koje bi, ukoliko nisu spinovanje i lažiranje, trebalo ozbiljno shvatiti: prisluškivanje, praćenje listinga razgovora mobilnim telefonima i incident na auto-putu, radnje čije su mete predsednik države Tomislav Nikolić i prvi potpredsednik vlade Aleksandar Vučić, nisu dečija igra. Naprotiv, poučeni ne tako dalekom istorijom, mogle bi da budu velika pretnja po bezbednost najviših državnih funkcionera, pa i države. Slične aktivnosti događale su se i mesecima pre nego što će 12. marta 2003. godine biti ubijen premijer Zoran Đinđić. Ako do danas nije shvaćeno šta se tada događalo onda je ovo zemlja neozbiljnih ljudi sa koje god strane barikade stajali – jednako su nezreli i ovi koji (možda) prisluškuju i oni koje (možda) prisluškuju. S tim nema zezanja!

Hronološki to izgleda ovako: otkriveno je da mobilni telefon predsednika Nikolića neko prisliškuje a da je, opet neko, češljao po listinzima razgovora mobilnim telefonom čiji je vlasnik Vučić. Vest je zvonila na uzbunu. Potom je u cik zore, na auto-putu kolona vozila u kojoj je bio predsednik Srbije imala neobičan susret sa automobilom čiji je vlasnik MUP Srbije. Vest je pojačala alarm.

No, valjalo bi analizirati informacije koje su o tim događajima obišle Srbiju, bogami i šire. Čim je obelodanjeno prisluškivanje i praćenje Nikolića i Vučića, prvi čovek vlade, a pre svega kao ministar policije, Ivica Dačić izvoleo je da kaže da on o tome ne zna ništa, da bi potom (kad je išta saznao) izjavio da je neko (čuj, neko!) iz policije naložio te nedozvoljene radnje. Takođe, taj koji je tražio listinge razgovora s Vučićevog telefona nije znao da je telefon njegov, reče Dačić! Slučaj će, reče on, biti ispitan a vinovnici kažnjeni. Opšta mesta prazne retorike. Ovi koji prisluškuju (ili ne prisluškuju?) nisu stigli ni slušalice da skinu a već je objavljeno da je „u petak ujutru, vozilo u kojem je bio visoki funkcioner policije nekoliko puta na auto-putu preseklo put koloni vozila u kojoj je bio predsednik Nikolić“. U medijima se pojavila vest u kojoj je odrednica za vreme događaja bila subota ujutru. Neka se dogovore kada se dogodilo, ako se dogodilo.

Dalje, u vozilu koje je „više puta presecalo put…“ nije se nalazio „visoki funkcioner MUP-a“ već njegov vozač, to saznajemo naknadno. Taj se zaklinje da je brzinom od 120 do 140 km/h vozio iza predsedničke kolone i da nije imao nikakve namere da je pretiče, a posebno ne da se sa kolonom utrkuje. Saznajemo i da se onaj koji nije bio u vozilu, osim što se odaziva na „visoki funkcioner…“, zove i načelnik Saobraćajne policije Dragiša Simić. On se sada „stara da istraga o incidentu sa kolonom automobila iz pratnje predsednika Srbije bude brza i tačna“. Pa kako drugačije?

Dalje, po obelodanjivanju prisluškivanja i praćenja prst je bio uperen u vrh kriminalističke policije, ko poznaje hijerarhiju zna i da je njen prvi čovek general Rodoljub Milović Roćko, policajac koji slovi za sposobnog i poštenog. Navodno, on je taj koji je potpisao nalog za kontrolu listinga i prisluškivanje koji će, evo baš koliko juče, netragom nestati. Roćko, kojeg poznajem još iz vremena kada je hapsio zemunsku bandu Dušana Spasojevića Šiptara, saslušavao atentatora Zvezdana Jovanovića i bio jedan od istrebljivača organizovanog kriminala u „Sablji“, zaklinje se da mu ni u ludilu ne bi palo na pamet da prisluškuje predsednika i prati koordinatora svih bezbednosnih službi u državi. Zaista, morao bi mnogo da rizikuje da uradi tako nešto nepromišljeno. Koliko ga poznajem, nije ni naivan a još manje budala.

Dalje, ono da je „predsedničku kolonu vozila više puta presecalo vozilo…“ takođe je diskutabilno, iz nekoliko razloga: najpre, kolona vozila u kojoj je štićena ličnost najvišeg državnog ranga po pravulu kreće se velikom brzinom, iz bezbednosnih razloga, te je gotovo neverovatno da joj neko vozilo „više puta preseca putanju…“, to bi značilo da su se kolona i predmetno vozilo nekoliko puta naizmenično preticali pri velikoj brzini i u gustom jutarnjem mraku; potom, taj koji je, prema tim informacijama, „više puta presecao put…“ morao bi da bude ili kamikaza ili mnogo lud. Ili Bagzi. Sumnjam da je išta od toga. Treće, iza takve akcije, po definiciji, morala bi da stoji ozbiljna organizacija, podrška, logistika… neko ko želi da krajnji ishod jurnjave po auto-putu završi krvavo. Ovako, zvuči amaterski.

Šta, zapravo, sve ovo znači, osim što je jasno da u vladajućoj koaliciji nešto škripi? Znači da brljotine koje upravo razmatramo nisu novost, one nam se ponavljaju još od onog 21. februara 2003. godine kada je pripadnik Šiptarovog klana Dejan Milenković Bagzi pokušao da, kod hale „Limes“, preseče put koloni automobila u kojoj je bio premijer Zoran Đinđić. Bilo je to samo 20-ak dana pre nego što će Đinđića isti taj klan ubiti. Tada su se tom događaju podsmevali gotovo svi, predsednik tadašnje Nikolićeve stranke Vojislav Šešelj prednjačio je u primitivnoj kampanji minimiziranja pokušaja ubistva premijera na auto-putu a i Nikolić se istakao onim govorom o Titu, nozi i problemima koje je Tito s nogom imao pred smrt. Posle se zbog takvog poređenja onoliko izvinjavao. Sad mu je, valjda, jasno da u Srbiji možda ima još nekakvih Bagzija.

Koliko god sve što smo do sada o događajima čuli izgledalo budalasto valjalo bi događaje posmatrati i krajnje obazrivo. Očigledno je da se akcijama protiv korupcije i kriminala Vučić ozbiljno zamera nekim centrima moći koji su, može biti, toliko jaki da imaju prste i u bezbednosnim službama koje ne prezaju od akcija poput prisluškivanja, pa i mogućih scenarija „a la Limes“. Ne bi trebalo isključiti ni strani faktor, kao ni mogućnost postojanja „krtice“ u vladi. Neko u njoj ima velike uši. Jer, rekosmo, u tom visokom državnom telu mnogo šta ne valja, neko se tamo mnogo pravi blesav.

I pošto smo mi osvedočeni ponavljači, koji ne izvlače pouke iz istorije, red bi bilo da naučimo nešto pred popravni. Suštinu koja se krije – ne u prisluškivanju i jurnjavi po auto-putu, to su posledice – trebalo bi tražiti u odnosima onih koji su ovih dana polagali račun o svom radu u prethodna tri meseca. Biće da ta koalicija, sklepana na temeljima moranja, ima ozbiljne probleme a koje neko, ni to ne bi trebalo isključiti, ima nameru da reši metodima od kojih se diže kosa. Onda ovako: izađite pred narod pa recite ko je ko u toj vlasti, ko kome podmeće nogu a ko kome klipove u točkove, ko je pokretač a ko kočničar, ko žari a ko pali, ko laže a ko krade, ko juri lopove a kome su prsti u pekmezu. I recite već jednom ko je gazda u toj vašoj firmi. Recite pre nego što tegla bude razbijena. Pre nego što se međusobno poubijate.