Kosovo – (nekoliko) decenija propuštenih prilika

Da mi je neko 1999. rekao da će se u Srbiji dvanaest godina kasnije sa žalom pričati o (budućem) Ahtisarijevom planu ili da će ideja o podeli Kosova biti tretirana kao odlično rešenje, rekao bih mu – „znam“. Nije potrebno biti vidovit ili vanredno mudar da bi se došlo do takvog zaključka. Dovoljno je samo primetiti da se ovde ništa nije naučilo na greškama iz devedesetih i da oni koji su došli na vlast posle Miloševića nisu ni pedalj odstupili od njegovih političkih principa. Ono što se njemu spočitavalo kao najveća mana – da se inati, gura po svome, suprotstavlja velikima, bira teži put i, na kraju, biva poražen – gledamo i čitavu deceniju posle njega. Umesto da su izvukli neke pouke, promenili odnose prema svetu i držali se mudrijih principa, novi srpski državnici su nastavili po starom, neuspešnom modelu. Ista naopaka diplomatija, iste greške, ista retorika. I, na kraju nam se, naravno, sve obije o glavu.

Početkom 2000-ih prvo smo pokušali da ignorišemo stvarnost, da je južna srpska pokrajina sve manje srpska i da je nakon Kumanovskog sporazuma Beograd izgubio uticaj nad tom teritorijom (osim na samom severu). Naravno da tada nikome nije padalo na pamet da sagleda kako bi problem mogao da se reši, šta je realno, a šta nemoguće da Srbija dobije u tom spletu okolnosti. Da su tada napravljeni dugoročni plan i strategija po pitanju Kosova, stvari bi se sasvim odvijale u drugom smeru. To je sasvim sigurno, jer ne treba zaboraviti na tada blagonaklone poglede onih koji utiču na kretanja u svetu na promene u Srbiji. Ali, ne. Zamršenom situacijom na jugu Beograd se bavio „danas za danas“ bez ikakvih jasnih naznaka ka čemu bi težio, nespreman da prizna sebi i svojim građanima da ne može da upravlja, niti da utiče na događaje južno od Ibra. Ali se, i pored toga, nastavilo sa parolama „Kosovo je srpsko“, „nema pregovora oko svetinje“ uz pozivanje na suverenitete i integritete za koje se, još nekoliko godina ranije, pokazalo da Albanci ni malo ne mare. Oni su, dok su se srpske vlasti frljale floskulama, uporno radili na ostvarenju svojih interesa. Stekli su bolje pozicije kod svetskih moćnika, proglasili su nezavisnost i dobili podršku gotovo polovine država UN. Tadašnja Vlada Srbije odlučuje se za dobro oprobani Miloševićev metod – kontriranje.

Da u Ustav upisuje ono što, de facto, nije tako, odbija da pregovara i stvarno se suoči sa problemom. Srpska diplomatija tada započinje višemesečnu odiseju obijanja svetskih pragova tražeći sapatništvo da se zaustavi dalje priznavanje samoproglašene kosovske nezavisnosti. A šta posle toga? Nije bitno, samo da se ne suočava sa gorkom stvarnošću i da se nedaća odloži za neko naredno doba. Malo ćemo tražiti mišljenje Međunarodnog suda pravde, pa ćemo onda, ipak, prebaciti loptu na Generalnu skupštinu UN, a sve to biće začinjeno lažnom zabludom da je moguće problem uvući u EU-predvorje sa nerašćišćenim sopstvenim dvorištem. I dok smo tako tumarali po hodnicima međunarodnih institucija, na Kosovu se situacija sve više okretala u korist Albanaca i njihove nove države. Korak po korak, uz pomoć strane administracije, sticali su sve više onoga što su namerili.

Pošto to niko nije bio u stanju da prizna, trebalo je da dođe Angela Merkel i da nam objasni da je bilo dosta samoobmane sopstvenih građana. Ne može i EU i Kosovo, ne može kandidatura pre nego što se ne srede stvari na jugu Srbije. Ili-ili. E, sada odjednom dijalog sa Prištinom deluje prihvatljivo, sada podela Kosova deluje kao dobro rešenje, široka autonomija liči na spasonosno rešenje. Ali, više nije 1999. Nije ni 2006. Neke prilike su odavno propuštene i nema nazad. Manite se više populističkih priča, dajte da vidimo šta se još može spasiti. Recite građanima sa čime se suočavamo i šta nas očekuje! Hoćemo li u Evropu?Gubimo li potpuno Kosovo? Kako mislite da razrešite te sudbinske izbore današnje Srbije? I dosta je poruka tipa „Srbija ne sme da zaustavi evrointegracije, jer su one uslov za pronalaženje rešenja za Kosovo i Metohiju“. Na njih niko više ne pada. A i Angela uvek može da nam kaže kako stvari stoje.