Kako naoštriti giljotinu propisa?

Izraz giljotina propisa u Srbiji je promovisao Mlađan Dinkić još 2007. godine, koristili su ga mnogi od političara, poslodavaca, sindikata, a nedavno ga je i novi ministar privrede Saša Radulović naveo kao jednu od prvih mera svog ministarstva.

Giljotina

“Prioritetne mere, koje je u ekspozeu najavio i premijer, biće rasterećenje rada, poreska reforma i radikalna giljotina propisa koja će osloboditi privrednike raznih nameta”, izjavio je nekoliko dana po imenovanju novi ministar privrede Saša Radulović.

Prema definiciji, giljotina propisa ili sveobuhvatna promena propisa (SRP) je proces kojim je planirano da se uklanjaju ili menjaju svi nepotrebni i zastareli propisi koji smetaju konkurentnosti privrede i efikasnosti administracije, što podrazumeva izmene i donošenje novih Zakona.

Od 340 primedbi koji su uputili privrednici 2008. kroz giljotinu propisa do sada je rešeno 212, još 26 je u postupku sprovođenja, 66 čeka na realizaciju, dok se odustalo od 34. Po resorima najviše nerešenih primedbi imaju ministarstva finansija i privrede ukupno 23 (od ukupno 34), a iza njih je Zdravstvo sa sedam nerešenih od ukupno osam primedbi. Ideja giljotine je da se jedan deo zastarelih propisa koji opterećuju pravni sistem stavi van snage, a da se drugi deo akata značajno uprosti i liberalizuje. Na taj način bi se državne službe rasteretile od balasta nepotrebnih poslova, a ujedno bi se smanjio mogući izvor korupcije. Sudeći prema postignutom dosadašnju seču možemo nazvati samo delimičnom uspešnom i sporom, a Istinomer će vas podsetiti šta je urađeno i šta nas očekuje.

Kancelarija

Ministar Mlađan Dinkić  je 2008. nazvao  godinom sprovođenja giljotine. Prema planu proces je trebalo da traje od 12 do 18 meseci.

“Iskustva drugih zemalja pokazuju da “giljotina propisa” može da se izvede u roku od 12 do 18 meseci, a bez primene tog modela bilo bi nam potrebno možda i više od pet godina.”

Međutim to se nije dogodilo, a glavni razlozi su bili nedostatak političke volje i sporost administracije, tako da je umesto u 2008, giljotina suštinski započela 2010, odnosno 29. decembra 2009. godine kada je Vlada posle nekoliko odlaganja usvojila paket od 223 preporuke.

Tada je ministar Dinkić najavio i da će preostali propisi biti promenjen tokom januara i februara 2010, ali to se nije dogodilo do danas. U novoformiranom Ministarstvu privrede navode kako planiraju da do kraja ove godine pokrenu opsežnu akciju prikupljanja predloga za uklanjanje administrativnih prepreka za poslovanje u zavisnosti od broja i prirode predloga.

“Moguće je da će izmene biti sprovedene u nekoliko paketa, s tim što je prvi paket, i prve rezultate, moguće očekivati početkom sledeće godine”, navodi se u odgovoru ministarstva Istinomeru.

Mira Prokopijević, direktorka vladine Kancelarije za regulatornu reformu i analizu efekata propisa je zadužena za sprovođenje giljotine nedavno je izjavila da reforma najsporije napreduje kada je u pitanju Zakon o radu, a preporuke koje još nisu sprovedene odnose se na uprošćavanje poreskih procedura, propise o radu, inspekcije, licenciranje i građevinske dozvole. On je istakla i da je velika prepreka za puno sprovođenje birokratija odnosno protivljenje :

„Pojedina regulatorna tela su uz izmenu propisa u skladu sa preporukama SRP-a, iskoristila priliku da izvrše i druge izmene tih propisa, što je znatno usporilo sprovođenje tih preporuka“

Papiri

Prema rečima Ivana Radaka iz NALED-a (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj) oblast kod koje je učinjen najveći propust u sprovođenju giljotine propisa jeste izostanak formiranje registara podataka i uvođenje elektronske komunikacije između državnih organa.

„To je oblast koja bi donela velike uštede i građanima i privredi jer bi institucije razmenjivale između sebe podatke koje imaju u svojim bazama i ne bi morali građani i privrednici da im budu kuriri i nose dokumente od šaltera do šaltera“, tvrdi Radak za Istinomer.

Slavko Vlaisavljević, potpredsednik sindikata „Nezavisnost“ smatra da se giljtona sprovodila selektivno i da vlasti ne žele pravi dijalog sa sindikatima. On je istakao primer predloga Zakona o sudovima rada koji je predložila Nezavisnost, a prema kome bi sporovi radnika i poslodavaca završavani za najduže šest meseci umesto da traju godinama.

„Angažovali smo stručnjake, spremili podzakonska akta ali ništa. To je diskriminacija zaposlenih. Želimo da se pitamo malo i mi, a ne da izgovor za sve bude profit“, rekao je Vlaisavljević za Istinomer.

I u NALED-u ističu probleme vezane za odnose radnik – poslodavac, poput preobimne dokumentacije potrebne za porodiljsko bolovanje i dobijanje naknade ili predloga da se ukine radna knjižica jer nema upotrebnu vrednost s obzirom na to da podaci upisani u knjižicu već postoje u državnim institucijama. Međutim i pored jednogodišnjih pokušaja da se to promeni rezultata nema jer „Ministarstvo rada nije zainteresovano za takav predlog iako bi rešio poslodavce nepotrebnog administriranja.“

Ocenjujući ono što je dobro urađeno, Mira Prokopijević ističe da je najveću uštedu donelo ukidanje svakodnevnog predvanja pazara i produžavanje trajanja putnih naloga sa sedam na 30 dana.

“Na osnovu pazara godišnje se uštedi 68,1 milion evra godišnje, a produženje trajanja putnih naloga donosi 22,6 miliona evra. Uspostavljanje jednog šalterskog sistema za prijavu i odjavu zaposlenih na socijalno osiguranje štedi oko 13 miliona evra“, tvrdi Mira Prokopijević.

Ovi pozitivni rezultati mogu biti ugroženi time što je od sprovođenja poslednje preporuke u okviru giljotine propisa uvedeno još novih komplikovanih birokratskih procedura. Prema rečim stručnjaka brzina nastajanja novih administrativnih prepreka je veća od ukidanja postojećih.

„Zbog toga smo Vladi predlažili da usvoji Zakon o sprečavanju suvišne papirologije koji bi otežao uvođenje novih dokumenata i usložnjavanje birokratskih procedura. Takav Zakon propisivao bi obavezu organima da obrazlože zašto žele da uvedu neki dokument, koliki bi to trošak predstavljalo za građane i privredu i koliko bi bilo potrebno vremena za popunjavanje. Tako bi se jasno videlo da li je potreban i da li je opravdano da ga od nas traže“, zaključuje Ivan Radak.