Kako je propao zaječarski eksperiment sa grejanjem

Umesto obećanja o izgradnji termoelektrane toplane, priključenja 80 odsto domaćinstava i privrede na grejanje i iste cene za sve korisnike, Zaječarci su dočekali da protekla grejna sezona bude organizovana na jedvite jade i sa kašnjenjem od mesec i po u nekim delovima grada. Još crnje je što propali projekat sa grejanjem sada građani plaćaju kroz papreno visoke račune.

Kada je pre pet godina Zaječar krenuo u avanturu privatizacije delatnosti grejanja, ni najveći pesimisti nisu predviđali kakvom katastrofom će se to završiti. A završilo se tako što je partner iz Češke, kome je bila poverena komunalna delatnost grejanja, bukvalno pobegao iz Zaječara, nakon čega je grejanje stanova i poslovnog prostora tokom minule zime organizovano uz pomoć „štapa i kanapa“ i uz veliko zaduživanje, pa se Zaječar vratio tamo gde je bio pre pet godina, ali sa znatno nepovoljnijim ekonomskim okolnostima.

Potpisivanje ugovora sa Moraviom

Sve je, kako to obično biva, počelo velikim obećanjima i, naravno, ništa manjim sumnjama. Češka kompanija „Moravia energo“, koja se do tada bavila trgovinom strujom, pojavila se volšebno u gradu 2007. godine. Ko ih je doveo i kakav je bio njihov interes nikada nije do kraja razjašnjeno. Zaječar nema velike kapacitete za proizvodnju struje, pa su najverovatnije u pravu oni koji su smatrali da su Česi tragali za načinom da uđu u aranžmane sa EPS-om i da im se učinilo da je možda taj grad dobra prilika za to. Za Zaječar je, opet, to bila bogomdana prilika da se konačno ratosilja višedecenijskih problema sa grejanjem.

Bilo kako bilo, ubrzo se ušlo se u priču o izgradnji termoelektrane-toplane nadomak Zaječara. Preciziran je i kapacitet – 35 MW struje i 105 tona pare na sat. Boško Ničić, tadašnji predsednik opštine, a današnji gradonačelnik mogao je zadovoljno da trlja ruke jer mu se konačno ukazala prilika da uzvrati onima koji su ga prozivali da je neuspešan u privlačenju stranih investicija. Potpisan je Ugovor o saradnji i ekskluzivnim pregovorima tokom realizacije investicije „TE-TO Moravia Zaječar“ i urađena fizibiliti studija koju su platili Česi. Na tome se priča o termoelektrani-toplani, na žalost, završila.

Protivno zakonu grejanje prepušteno privatniku

Paralelno sa izradom studije i dopisivanjem sa ministarstvima oko saglasnosti i mišljenja, „Moravia Energo“ i grad Zaječar su ušli u formiranje zajedničke kompanije, koja će se baviti proizvodnjom i distribucijom toplotne energije. Osnovano je Akcionarsko društvo „Toplifikacija Moravia Zaječar“, a ugovor o tome potpisan je i overen u Opštinskom sudu aprila 2007. godine. Potpisali su ga Dragomir Mančić, direktor JKP „Toplana“ i Bohuslav Bernatek i Miroslav Kužela u ime kompanije „Moravia Energo“. Osnivački kapital je iznosio 1.000.000 dinara, od čega je u skladu sa Ugovorom 51 odsto uplatila češka firma, a 49 odsto zaječarska Toplana.

Da bi Akcionarsko društvo moglo da posluje bio je neophodan kapital. Zaječarcima se žurilo, pa je on obezbeđen tako što je „Moravia Energo“ u kapital preduzeća unela 598.516,38 evra, a JKP „Toplana“ nenovčani ulog (kotlarnice, toplovode i drugu opremu) u vrednosti od 575.000,00 evra. Saglasnost na unošenje imovine kao nenovčanog uloga dala je Skupština opštine Zaječar na sednici koja je održana 25. 9. 2007. godine. Tada je ceo aranžman sa Česima po prvi put ozbiljnije doveden u pitanje jer je opozicija uputila ozbiljne kritike na projekat.

„Od pompezne investicije vredne 70 miliona evra nema ništa“ – rekao je na toj sednici odbornik Nove Srbije Saša Dimitrijević. „-Česi su projekcije radili na osnovu netačnih informacija o količinama uglja. To je javno rečeno na televiziji…“

„Mislim da bi neko trebao odbornicima i građanima da kaže da li u ugovoru postoji rok do kada će termoelektrana-toplana biti izgrađena, ako rok ne postoji da li će uopšte biti građena, šta će biti sa dugovima koje ima „Toplana“? – pitao je odbornik DS Ljubiša Đorđević.

RTV Zaječar, 25. 9. 2007. godine

Predsednik opštine uveravao je prisutne da nema razloga za sumnju.

„Uopšte ne postoji dilema da li će „Moravia Energo“ graditi termoelektranu-toplanu. Nadležni iz te firme izrazili su potrebu da pre toga krenu sa izgradnjom toplovodne mreže. Oni će preuzeti grejanje za sezonu 2007/2008, jer je dosadašnji sistem grejanja u ‘Toplani’ proizvodio samo gubitke, indirektno i opštini Zaječar, koja je osnivač ovog preduzeća. ‘Toplifikacija Moravia Zaječar’ krenuće odmah u proširivanje ditributivne mreže u našem gradu i očekujemo da će u budućnosti na taj sistem biti priključeno 80 odsto grada.“

RTV Zaječar, 25. 9. 2007. godine

Na sednici je bilo i zamerki zbog svesnog srozavanja vrednosti nenovčanog uloga „Toplane“ sa 821.000 na 575.000 evra. Obrazloženje vladajuće strukture bilo je da će razliku „Toplifikacija“ uložiti u opremu i instalacije da bi predstojeća zimska sezona bila dočekana sa većom spremnošću. Prevagnule su tvrdnje da će termoelektrana-toplana sigurno biti izgrađena, da će se na nju priključiti veliki broj stanovnika i da će svi korisnici grejanje plaćati po istoj ceni koja je važila za tu godinu, pa je Skupština većinom glasova dala saglasnost da se imovina „Toplane“ unese kao nenovčani ulog u AD „Moravia Zaječar“. Na upozorenje Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu da, po tadašnjem Zakonu o komunalnim delatnostima, „proizvodnju i snadbevanje parom i toplom vodom obavljaju javna preduzeća“ apsolutno niko se nije osvrnuo.

Tako je delatnost grejanja u Zaječaru poverena firmi u kojoj je privatni kapital bio većinski. Da bi nova firma startovala bez problema dugovi, koji su iznosili više od 70 miliona dinara, ostali su u onom delu „Toplane“ koji nije unet u novo preduzeće. Ta suma je, naravno, kasnije samo nastavila da raste. Dug je kasnije otplatio JKP „Kraljevica“, nesrećni garant zaduživanja. Kraljevica od Toplane potražuje sada blizu 100 miliona dinara. Izgledi da taj dug i naplati su gotovo nikakvi jer je Toplana, u međuvremenu, praktično bankrotirala.

Češki partner propao, Toplifikacija na prodaju

Priča o izgradnji termoelektrane, vremenom se polako razvodnjavala. Pokazalo se najpre da rudnik „Lubnica“ zaista nema dovoljne količine sitnih frakcija uglja. Započeta je, pa brzo zaboravljena priča o tome da će Česi uzeti u koncesiju timočke ugljenokope („Lubnica“, „Soko“ i „Bogovina“) i rudnik „Štavalj“, a istu sudbinu je doživela i priča o uvozu uglja. Jedini koji to nije priznavao bio je gradonačelnik Boško Ničić, koji je u martu 2008. godine izjavio da će, ako „Moravia Energo“ ne ispuni obećanja, naći drugog partnera. Kompanija iz Češke ne da nije ispunila obećanja, već je krajem iste godine doživela fijasko na berzi i otišla u stečaj. Na spiskovima za rasprodaju imovine našlo se i 4.700 akcija u AD „Toplifikacija Moravia Zaječar“ po ceni od 5.000 dinara po akciji, ali nije bilo baš mnogo zainteresovanih za njih. Godinu dana kasnije interes je pokazala češka firma Dotec energo international. Skupština grada Zaječara dala saglasnost „Toplani“ da se odrekne prava preče kupovine akcija, ali dogovor, ipak, nije postignut.

U Zaječaru je bilo inicijativa da sam grad otkupi akcije, čija je vrednost u međuvremenu polako padala, a jedan od zagovornika te ideje bio je je i Ivan Joković, predsednik Skupština grada Zaječara. Od toga, na kraju, nije bilo ništa jer se gradonačelnik Boško Ničić nije slagao. Negde 2011. godine većinski vlasnik u akcionarskom društvu postala je češka firma Atol Development s.a. U Zaječaru se čulo da je većinski paket akcija kupljen za devet miliona dinara, ali potvrde te informacije nema na sajtu Agencije za privatizaciju. Evidentirana je samo jula 2011. uplata pomenute firme u iznosu 747.643,93 evra i ništa drugo.

Dok su tragali za firmom koja će preuzeti većinski paket, u „Toplifikaciji“ nisu prekidali investiranje započeto 2007. godine. Naprotiv. Osim radova na rekonstrukciji mreže krenuli su i u izgradnju nove toplane vredne 3.000.000 evra na lokaciji „Popova plaža“ i to o trošku Zaječaraca. Novcem naplaćenim za usluge grejanja plaćali su investicije i brzo dospeli u probleme i dugove. Već u sezoni 2009/2010. nisu bili u stanju da nabave mazut, pa se posegnulo za gradskim budžetom. Od tada, pa do kraja grejne sezone 2011/2012. godine lokalna vlast u Zaječaru je od Direkcije za robne rezerve pozajmila više od 3.000 tona mazuta kako se grejnje ne bi ugasilo. Konačno, polovinom 2012. godine, akcionarsko društvo je palo u finansijsku komu. Tada su počele da se događaju dramatične stvari, koje upućuju na zaključak da se nije radilo samo o ekonomskim interesima.

Cevovod Moravska

Još u maju 2012. godine „Toplifikacija Moravia Zaječar“ a.d., koja je u međuvremenu na nejasan način postala vlasnik 70 posto kapitala, dostavila je gradskim vlastima zahtev za povećanje cene grejanja, koji je, između ostalog, podrazumevao različite cene za domaćinstva (7,70 dinara po Kw) i druge korisnike (škole, verske, političke organizacije, nevladine organizacije, ustanove i privredu) (23,10 dinara po Kw). Organi grada Zaječara nisu zvanično reagovali na taj zahtev, kao ni na vest da je Toplifikacija od 1. jula 2012. godine prestala da štampa račune za grejanje, sve do pred samu grejnu sezonu iza nas. Tada je formirana radna grupa koja je zahteve Toplifikacije ocenila kao preterane i neprihvatljive. Prihvaćeno je da cena za domaćinstva bude 7,70 dinara po Kw, i predloženo da da koeficijent za privredu bude 1,5. Toplifikaciji je dat rok od pet dana da se izjasni o tom predlogu. Pošto dogovor nije postignut Skupština grada Zaječara je na sednici koja je održana 28. septembra 2012. godine po hitnom postupku, stavila van snage Rešenje o poveravanju usluge grejanja „Toplifikaciji Moravia Zaječar“ i tu komunalnu delatnost poverila Javnom stambenom preduzeću „Zaječar“. Na istoj sednici donet je zaključak kojim je ukinuta naplata grejanja po kalorimetru, pa su građani koji su na taj način poslovali sa „Toplifikacijom“ stavljeni pred svršen čin da moraju da plate na rate znatno uvećane račune od početka jula do početka grejne sezone. Desetak dana kasnije data je saglasnost na nove cene grejanja koje sada iznose 105,00 dinara za domaćinstva, 157,50 dinara verske, političke, nevladine organizacije i ustanove i, 210 dinara za privredu, bez PDV. Nije baš koliko je tražila „Toplifikacija“ ali sasvim dovoljno da građani Zaječara plaćaju najskuplje grejanje po kvadratu u Srbiji.

Epilog ove avanture sa privatizacijom delatnosti grejanja u Zaječaru nije nimalo veseo. Grejanja je tokom minule sezone bilo, ali nije startovalo na vreme. U pojedinim delovima grada kasnilo je čak i do 45 dana. Javno stambeno preduzeće „Zaječar“ kupilo je pet kotlova, a direktor tog preduzeća Radomir Tešanović ne krije da su koštali oko 70 miliona dinara i kupljeni na veresiju. Na isti način nabavljeno je i oko 3.000 tona mazuta, pa su obaveze preduzeća koje je do preuzimanja delatnosti grejanja imalo godišnji budžet od oko 40 miliona dinara dostigle 200 miliona. Tako je krug zatvoren, dugovi su opet postali sudbina grejanja u Zaječaru.

Kotlarnica koju je „Toplifikacija“ gradila na lokaciji „Popova plaža“ ostala je nezavršena i o njenoj sudbini, ali i o sudbini nekih drugih delova sistema za grejanje, verovatno će odlučivati sud. Kao i o 2.400 tona mazuta koliko je Zaječar pozajmio od Direkcije za robne rezerve Srbije i ustupio „Toplifikaciji“. Šta čeka Zaječarce u narednoj grejnoj sezoni, niko ne sme ni da pomisli.

Da li je samo računica?

Češki partneri imaju svoju stranu priče i objašnjavaju za Istinomer zašto su tražili povećanje cene grejanja.

Jiri Zverina

„Kako bi se vama sviđalo kada bi u prvoj godini morali da uplatite milion evra, a u drugoj 80 hiljada evra da bi radilo preduzeće?“, pita Jiri Zverina, direktor „Toplifikacije Moravia Zaječar“. „Privatno preduzeće želi da radi sa profitom. Ali ne profitom da nešto kupimo za 10, a prodamo za hiljadu, nego normalan profit u Evropi. Naš gazda ima puno novca, ali više neće da ga troši u Zaječaru. Moj posao je bio da spremim kvalitetno grejanje po ekonomskim cenama, grejanje 24 sata i sve uslove koje bi želeli naši korisnici. Ako grad ne želi da korisnici plaćaju više, onda mora neko drugi da plati.“

Ima, međutim i komentara da je jedan od razloga odlaska Čeha iz Zaječara bio i papren zahtev za finansiranje ovdašnjeg rukometnog kluba. Na sajtu kluba piše da je u sezoni 2011/2012. trebalo da Česi daju klubu 22 miliona dinara. Da li su uplatili toliko, to već nije poznato.