Igrali se konji vrani

Ovdašnja politička scena liči na onog koji je, padajuću s desetog sprata, proletevši u padu pored svakog, ponavljao: „Za sada je dobro!“ Na kraju slobodnog pada dočekao ga je, očekivano, onaj Kelvin sa svojih 273,15 stepeni – apsolutna nula. Tu, na tački poništavanja, leže uspesi onih koji nas zamajavaju besciljnim letovima u već viđeno.

Na takvo što nije imuna ni vlast koja od jula prošle godine broji dane svog mandata nastavljajući da od stvarnosti pravi iluziju po meri kojom svaka oligarhija svoje ciljeve proglašava za opštenarodne. U tom kalamburu isplivava više prljavog veša nego što kapaciteti hemijskih čišćenja mogu da podnesu; prazna retorika o tome ko je kome bio mentor a ko tutor, ko uzor a ko loš primer, ko je krao a ko krađu gledao, ko je šurovao sa ovima dok su ti šurovali s onima, ko je zemlju devastirao a ko je vodio u blagostanje, ko je Kvisling a ko Majka Tereza, ko je pogazio reč a ko na pogaženo pljunuo,… i čija baba kuva bolji pekmez… Sve se to na kraju zalije špricerima uz obaveznu ikonografiju – prase s jabukom u zubima, mrtva priroda; jagnjeći but i pikljevi, plodovi tora. Jedi. Pij. Pevaj. Haiku.

I ne hajući za rzanje vranih konja ispred skupštinskih dveri, uveravaju naciju da je mesijanstvo srodno srpskom mentalitetu čiji su oni dostojni reprezenti, vodilja u hodu po vodi. Za takav plitak gaz angažovali su vrsne vodiče kroz talase i strahote, međ’ Scile i Haribde; bez bivših boksera, estradnih menadžera i pevaljki nema nama druge obale. Ka njoj nas vodi i vlasnica mikrofona, ibarski model, Maja Nikolić nesebičnim davanjem državi, himni, zastavi, grbu, ocilima i dvoglavim orlovima nudeći se da pazari Prištinu, Prizren i Dečane: „Otkupila bih Kosovo od zlotvora“, reče Maja. Zauzet pevanjem hitova Halida Bešlića, Ivica Dačić ne reče joj ni reč, ni o Kosovu, ni o zlotvorima. On je već video Hašima Tačija u prirodnoj veličini. I mora da razmišlja koju će milu a koju silu angažovati za dislociranje spomenika pripadnicima tzv. Oslobodilačke vojske Bujanovca, Preševa i Medveđe, podignutog nasred Preševa. Dva meseca špricerima leči nesanicu koja mu nije saborac u rešavanju dileme – protiv mermerne ploče, mila ili sila?

Prvi do njega, a prviji po sebi, Aleksandar Vučić malo milom, malo silom hapsi, privodi, saslušava, te je tako zakoračio i u, do sada, zabranjen atar „Delta holdinga“. I to je sve! Zapravo nije baš sve, utrkuje se s Dačićem ko je veći gazda i ko će češće pred kamere. Što se, donekle, može smatrati i srećom u nesreći, sužen je prostor Mlađanu Dinkiću, univerzalnoj mirođiji, leguri ničega ni sa čim.

Za sve to vreme, predsednik Tomislav Nikolić nije mogao da ode u Gračanicu, da se tamo pomoli za Božić. Nije, kao Dačić, pominjao ni milu ni silu, one su mu iz Prištine predičene kao mogućnost delovanja ukoliko pokuša i da pomisli da se u Gračanici krsti na božićno jutro.

Ništa se od jula prošle godine, osim vremenskih prilika, nije promenilo. Navikli na saharske vrućine i sibirske zime, konji Tome Rosandića, bolno ržu. Propinju se u svoj svojoj bronzanoj snazi čekajući da se mesijanstvo mane ovog naroda, da Kelvin ne bude mera dostignuća onih koji u padu broje spratove. I kada ih čujete da ponavljaju „za sada je dobro“, spomenite ih u molitvama.