Grešnik, otpadnik, vernik

Došao je red i na studente da sednu na ono dedinjsko kanabe koje su, između ostlih, svojim gluteusima počastili svi koji su nešto značili u srpskoj politici, nauci i kulturi. Organizacija srpskih studenata u inostranstvu (OSSI) pozvala je pisca i prvog predsednika SR Jugoslavije Dobricu Ćosića da im se obrati, nešto kaže, predloži, posavetuje i sve nekako u tom smislu što bi mu u poodmaklim godinama moglo da padne na pamet. Što mu je, inače, svojstveno bezmalo ćitavo stoleće, jer Ćosić ovih dana puni 92 godine. Dobrica je, kao veliki dužnik mladeži u životnom zaletu i kao u vreme kada je na svojim rasinsko-partizansko-komesarskim kolenima pisao zabeleške u jastrebačkim šumama za buduće „Daleko je sunce“, seo i napisao referat nedostojan piščevog kajanja i posut sopstvenim pepelom.

Mučno je čitati ono što je vlasnik „Vremena smrti“ sročio u svojoj dedinjskoj vili i servirao studentima u egzilu. Ćosić piše o jugoslovenstvu i svom najboljem šumskom drug Titu, doživotnom predsedniku SFR Jugoslavije, okrivljujući oboje za ono što će uslediti kasnije, kada će on, Dobrica, zasesti na vremenski oročenu funkciju predsednika zemlje sličnog imena i suženih gabarita i vidika, pre nego što će ga Vojislav Šešelj sa svojima degažirati sa te funkcije. Sebe, naravno, u toj ujdurmi ne vidi.

Ćosić omladini „otvara“ oči traktatom o petooktobarskim promenama koje nisu uspele i posledicama tog poretka koji se, kako kaže, samoproglasio novom demokratskom vlašću. Ne štedi Dobrica reči pogrde za sve periode koje pamti, a pamti devet decenija, ništa mu ne valja, niko mu nije dobar a sve ih je gostio slatkom od trešanja i ‘ladnom vodom s vrnjačkih izvora dok ih je na svom kanabetu tetošio i, kao i sada zabludeloj studentskoj omladini u dijaspori, čitao vakelu o opstanku, smislu života i borbi za bolje sutra. Nijedno „njegovo“ čedo nije opravdalo očekivanja, nije posle odlaska s kanabeta ostvarilo njegov cilj, sva su se oglušila o njegove umne savete i ne zaslužuju više od prekornog pominjanja u delima koja još piše, podsećajući ih da je samo on, otac nacije, kadar da ih izvede na pravi put.

Prosto očaravaju ta opšta mesta Ćosićevog umnog delanja kojima decenijama unazad prepisuje i ponavlja sebe a sve za dobrobit i prosperitet srpskog naroda. Na srpstvu Ćosić posebno insistira, obraća se samo onom delu građana koji se izjašnjavaju kao srpski podanici zemlje u kojoj on udobno živi zahvaljujući, imeđu ostalog, partizanskoj pobedi 1945. A Dobrica, kakav je inače, i dalje insistira na „Deobama“ završavajući svoje lamentiranje nad sudbinom zemlje i naroda: „Sto pametnih i hrabrih, obrazovanih i poštenih Srba, ako se organizuju i žrtvuju za opšte dobro, mogu da preporode i spasu Srbiju. Vratite se u otadžbinu da se borite za preporod i spas Srbije!“ Sve ostale, bivši komesar partizanskog konspirativnog imena Gedža ne poziva da se vrate i pomognu, koji će mu, neka ostanu tamo gde su i pobegli od njega, njegovog kanabeta, od onih koji su donjim delom leđa skidali prašinu s mebla; poželjni su samo ovi koji čitaju njegova sabrana dela i naručena pisma i još veruju onom koji sebe naziva čovekom 20. veka, čovekom prošlosti nad kojim se vije senka. Koji iz svoje dedinjske bregovite udobnosti promišlja svet ispod sebe i nudi se za spasioca usnulih duša. S prefiksom – srpskih.

Srećan rođendan, gospodine, ali nemojte više. Ostanite tu gde jeste, u svom 20. veku, u uverenju da niste nijedan od junaka one trilogije o otpadništu, grehu i veri, u ćaskanju sa Matijom (Bećkovićem), Kostom (Čavoškim) i bratijom, u nadi da će vam neko već sesti na kanabe da ga očinski posavetujete. Ostanite u ružičnjaku iza vile kojem niste prebrojali trnje, u senci koja krije sve što ste hteli i želeli a nije vam uspelo. Srećom.