Govori „njanjavo“ da te niko ne razume

Januarsko-februarski predsednički i, potom, majski parlamentarni izbori 2008. godine označili su početak novog perioda u „razvoju“ političkog govora današnje Srbije. U kampanjama pred te izbore započeo je, može se reći, isprva krajnje stidljivo period „peglanja“ forme i stila političkog govora.

„Duh vremena“ (čitaj: potrebe stranaka na političkom tržištu prilično zasićenom larmom i verbalnim orgijanjem) belodano i konačno je pokazao visokim menadžmentima političkih partija da se ubrzano smanjuje korist od govorničke bahatosti, a efekat „jezika džungle“ pokazuje se sve više kontraproduktivnim u odnosu na birače. U takvim okolnostima, frontmeni političkih partija, skoro svi već u potpunosti okrenuti savetima profesionalnih učitelja javnog nastupa iz zemlje i inostranstva, započinju formalno i stilsko doterivanje svojih političkih slova. U žiži trenda „peglanja“ forme i stila svojih javnih nastupa našli su se najpre vodeći ljudi svih (ozbiljnih) političkih partija u zemlji. Potom i oni partijski funkcioneri na čiju rečitost su lideri stranaka ozbiljno računali. Stil komuniciranja sa političkim protivnicima i auditorijumom neki od njih okrenuli su za sto osamdeset stepeni, gotovo do neprirodnosti. „Nepopravljivi“ bukači sve više su sklanjani u kraj javne scene, daleko od ušiju i očiju birača. „Hard and dirty“ politički govor postepeno je čišćen sa vrha i postao je (i ostao) privilegija lokalnih političkih govornika.

Prvi „znak“ da će govor na glavnoj političkoj sceni Srbije početi da se formalno upristojava bio je sasvim bled, ali sve u svemu pristojan televizijski duel dvojice predsedničkih kandidata (Nikolića i Tadića) pred drugi krug izbora krajem januara 2008. godine. Posle tog duela, „znaci“ formalnog upristojavanja nastavili su da se ređaju – najpre, čestitkom Nikolića novoizabranom predsednikuTadiću i predsednikovim odavanjem priznanja Nikoliću kao protivkandidatu.

I predizborna kampanja za majske parlamentarne izbore nosila je sa sobom znatno redukovanu meru govora uvreda i netolerancije. Nakon nje, u novom sazivu Narodne skupštine proredili su se i radikalski govornički izgredi.

Čini se da su se završni akordi „jezika džungle“ u Narodnoj skupštini Srbije čuli pri radikalskom raskolu, u verbalnim napadima na Nikolića koje su prosipale čuvene radikalske „narikače“ Vjerica Radeta i Nataša Jovanović. No, kletve koje su jedno vreme uveseljavale publiku postepeno su utihnule, a verbalne jurišnice Radeta i Jovanović postepeno su takođe sklonjene u stranu.

Politički govor u Srbiji u poslednje četiri godine (uz ne tako česte izuzetke) sveden je u granice elementarne pristojnosti.

Sa kakvim su, dakle, političkim govorom političari u Srbiji ušli u novu političku kampanju?

Formalno i stilski to je (u najvećem broju slučajeva i u najvećoj meri) uređen govor. On se, vođen sigurnom rukom govorničkih tičera, vrti oko konsultativnih tačaka političkog govora (ekonomija, odbrana, integracije, političko uređenje, ljudska prava). Ne propušta priliku da se oglasi „o svemu“. U zemlji u kojoj je toliko nerešenih problema, teme političkog govora se same nude i govornici ih nemilosrdno iskorišćavaju. Međutim, uočava se jedan formalni paradoks. Srpski govornik (a ne manje, i auditorijum) godinama je navikavan i gotovo odreda je naviknut da je energično, hrabro, borbeno, lucidno političko slovo u isto vreme i nepristojno (gotovo do prostakluka). Navikavan je da je govornička etikecija znak govorničke slabosti, a ne razložnosti i staloženosti. Navikavan je da se ne treba usredsrediti na ono šta se govori nego na to ko i kako govori. Suprotno tome, i govornik i auditorijum su ubeđeni da pristojno („upeglano“) političko slovo po prirodi mora biti i malokrvno, mlitavo. Zato politički govor današnje Srbije, iako sve sređeniji, sve više postaje govor „bez fizičke kondicije“. On je njanjav, da se poslužimo žargonom ulice, dobrim delom zbog toga što se i među govornicima i među slušaocima neopravdano uvrežilo verovanje da u Srbiji samo takav politički govor može biti pristojan.

Sadržajno, suštinski, to je govor gotovo u potpunosti lišen sadržine. To je (po pravilu) jedna pristojna, napuderisana, verzija birokratizovanog praznoslovlja (olako izgovorene, ni u čemu neutemeljene reči) kratkog daha, koje je po definiciji vrsta antigovora.

Prva odrednica političkog govora „sad i ovde“ je da je to (bezmalo kod svih političkih opcija) govor bez suštinske poruke, satkan gotovo isključivo od opštih mesta, floskula, poštapalica i mantri. Poruke nema, jer gotovo da nema ni političke vizije. Odgovora na pitanja nema jer su pitanja (u našoj u kučine upletenoj državnoj i nacionalnoj politici) postala gotovo neodgovoriva. Kao da je jedina suštinska poruka koja sadašnji politički govor krasi – poruka „glasajte za nas jer su drugi lošiji, nesposobniji, nepošteniji, neuspešniji“. Međutim, sopstvena „sposobnost, kvalitet, poštenje, uspeh“ sofistički se postavljaju u ravan metafizičkih kategorija. Politička slova su koncipirana tako da ih čine nestvarnim, neopipljivim a (tamo negde, u perspektivi) mogućim. Govor se razvija kao sofističko sredstvo lišeno ikakve etičke odgovornosti govornika.

Druga odrednica toga govora je nepostojanje političke ideje kao osnova jedne politike. Firma (naziv) stranke, pa i „firma“ političkog govora i samog govornika više kao da nemaju nikakav uticaj. Govornici desnice „melju“ o temama koje su u uređenim demokratijama rezervat levice (socijalna prava, tolerancija, civilno društvo), dok su se govornici levice latili levici nesvojstvenih tema nacionalnog jedinstva, čvrste, snažne i paternalističke države, odbrane teritorije.

Treća odrednica toga govora je neuverljivost, kao posledica nesamouverenosti govornika, što je, pak, posledica pomanjkanja govornikove vere u kazane reči. Da budemo jasniji. Gro političkih govornika ne govori to što misli, niti namerava da uradi ono što obećava. Stoga su poruke političkog govora blede, iznuđene verovanjem govornika u očekivanje publike da trenutno čuje „prave stvari“ i kratku pamet publike da bi „prave stvari“ što pre bile zaboravljene.

Četvrta odrednica toga govora, koja korespondira sa prethodnom, je nedoslednost politika i nestalnost političkih poruka. Ono što predstavnici stranaka jedni drugima spočitavaju, a što (gotovo bez izuzetka) krasi stranačke politike, je česta promena političkog kursa po modelu „lakat-krivine“. Političke poruke su stoga za auditorijum krajnje zbunjujuće, a politički govornici se uzdaju u sopstvenu „govorničku ličnost“.

Peto, sa zbunjujućim porukama pod ruku ide mnoštvo iznetih najčešće beskorisnih informacija (i poluinformacija). Ne bez razloga, jer, kako kaže Tomas Hilen Eriksen u „Tiraniji trenutka“, „sposobnost da se sagleda celina opada srazmerno povećanju količine informacija“.

Na posletku, politička reč danas u Srbiji, bila ona civilna ili nacionalistička, proevropska ili evroskeptična, (uslovno rečeno) reč levice ili reč desnice, je kratkopružna – usmerena skoro isključivo na postizanje trenutnog što boljeg izbornog rezultata, angažovana (groteskno) na otimanju svakog glasa. Takva, ona je prizemna, pragmatična i kratkovida. Logično. I potpuno bezvredna.

Pre nego što se latimo prikazivanja načina i određenih karakteristika govora raznih političkih govornika u trenutnoj predizbornoj kampanji, valja dati odgovore na dva bitna pitanja. Prvo je pitanje, kako se odbraniti od (anti)reči, definisane na opisani način. Drugo je pitanje, kakav je efekat takve reči na izborni plasman političkih opcija.

Olako izgovorenu reč bez pokrića (veoma sličnu izdatom čeku bez pokrića) može prepoznati i protiv nje se može boriti samo obrazovan, kritički nastrojen, hrabar i motivisan auditorijum. Takav auditorijum (koji u Srbiji trenutno zasigurno ne postoji) privilegija je čak malog broja uređenih demokratija sa dugom tradicijom. Za njegovo stasavanje potreban je dug vremenski period koji srpski politički auditorijum ne može sebi da priušti. Kao i u mnogo čemu, i u pogledu odnosa prema rečima mi smo u velikoj docnji. Šta je stoga potrebno činiti pri ocenjivanju nečijeg političkog govora? Treba poći od nekoliko krajnje jednostavnih, a suštinskih pitanja. Osnovna pitanja su pitanja ko govori, šta govori i drži li se izgovorenih reči.

Nama se kao auditorijumu obraćaju ljudi koji za sobom imaju (ili) nemaju profesionalnu i političku biografiju, imaju (ili nemaju) profesionalne i političke uspehe. Odgovorni su (ili nisu) prema sebi i drugima. Ostavili su (ili nisu) za sobom afere ili altruistička dela. Jer, zaboga, politički i profesionalni bagaž koji jedan politički govornik sa sobom nosi, ma kakav i koliki bio, u današnje vreme uglavnom je dostupan. Takođe, svima nama, zahvaljujući raznim komunikacionim tehnologijama, dostupna je gotovo u potpunosti i govornička zaostavština svakog govornika. Slušalac treba samo da sazna i uporedi. Potom, treba samo malo bolje slušati i smeštati govornikove reči u realni život. Nadalje, valja proveriti da li se govornik držao zadatih reči i je li ispunjavao obećanja ako je bio u prilici da ih ispuni?

Efekat izgovorenih reči u kampanji (možda na sreću po politički auditorijum u Srbiji) nije tako snažan da sam po sebi opredeli slušaoca na određenu stranu. Iluzorno je verovati da je samo gola reč dovoljna da ikoga odvede na biralište i usmeri mu olovku ka očekivanom broju. Odluka birača je rezultat srednje vrednosti nacionalne pripadnosti, socijalnog položaja, ličnog pogleda na svet, političkih afiniteta i životnih očekivanja svakog od nas. Živa reč je samo učvršćivač već stečenih utisaka. Ako su ičim ovladali politički govornici u Srbiji onda su ovladali spoznajom toga. Zato se u finišu kampanje (potpuno posvađani sa osnovnim pravilom govorničkog pristupa auditorijumu koje kaže da je cilj neutralisati protivnički auditorijum i prisvojiti neopredeljen) uglavnom obraćaju već stečenom naklonjenom auditorijumu. Time politički govornici, u neku ruku, čine uslugu slušalaštvu u Srbiji – ispod svih perika, pudera i skupih toaleta, pokazuju svoj pravi govornički i politički profil.