Fotelje, hoklice i kandila

U Nemanjinoj 11 malterisanje je privedeno kraju, izvode se još oni fini zanatski radovi a i rasprodaja nameštaja je u završnoj fazi. Najveća jagma bila je za foteljama koje su preprodavane po enormnim cenama, onaj višak od šest naslonjača odlazi na civilizacijsko smetlište.

Prvi među jednakima, Mirko Cvetković, doneo je još jednu odluku posle one kojom se lišio kantautorskih usluga Mlađana Dinkića. Odlučio je da svoj kabinet i rekonstruiše i rekonfiguriše i da prostoriju osveži novim fikusima. Prskaju se tri puta dnevno.

Zvezda prelaznog roka svakako je Dušan Petrović koji je prethodne večeri prelomio pristavši da uzme ašov u ruke i poradi na poljoprivredi a usput je od Slobodana Milosavljevića preuzeo potrošačku korpu za koju se veruje da će biti jeftinija od one koju je Mišković prodao Belgijancima. Posle resora pravde koji je držao pre neku godinu pravda je da Petrović zasuče rukave i poore tamo gde je Draginova mehanizacija statirala u žitu.

Nije zvezda, ali je moralna a odaziva se na Verica Kalanović. Još se njena izjava o moralnoj ostavci na mestu ministra za Nacionalni investicioni plan nije ohladila kad eto ti nje na stepenici više u moralnoj hijerarhiji. Ubedivši nas da nije moralno biti ministar u Vladi iz koje je prognan njen predsednik stranke ubediće nas i da jeste moralno zauzeti njegovo mesto u potpredsedničkom portfelju, odmah levo uz Mirka. Neka Mirko ne brine, s desne strane i dalje je prvi pendrek Srbije.

Ono što su Dinkić i Verica pre mesec dana ostavili preuzeo je Nebojša Ćirić, zvezda u nacionalnoinvesticionom i ekonomskom usponu, neki oblik novog Mlađana Kalanovića. Nedaleko od njega biće i stub kultrure, Predrag Marković za kog ne znam da li je za ovu priliku doputovao iz Jasne Poljane ili iz doba Nikole Pašiča, svejedno kultura i telekomunikacije su u njegovim rukama. Već ga vidim sa dva mobilna na ušima i laptopom na kolenima.

Vlada je dobila i novog forenzičara a proverenog generala Zorana Stankovića koji će umesto Tomice Milosavljevića upravljati sanitetskim vozilima. Valjda neće devet godina! Njegov kolega, subotički ortoped Oliver Dulić osim što nastavlja da legalizuje palate, straćare i udžerice prihvata se i izazova rudarskih kopova. Za površinske poput „Kolubare“ već će se snaći a podzemne jame mogao bi da osavremeni novom tehnologijom, kompjuterizacija podzemnih tunela i iskopavanja rude mogli bi efikasno da se obave preko njegove privatne firme. Bez tendera i uz malu pomoć Markovićevog laptopa i kolena.

Sve ostalo uglavnom je isto, osim što će Mrkonjić uz nove kilometre koridora da nam menja i sijalice, policija, pravda, odbrana, rad i socijalna politika, balerina, „ministar koji se preziva kao ja“, Kosovo i Metohija, Krkobabić i Sulja – ostaju isti. Bilo bi nefer ne reći da će Srđan Srećković uz dijasporu imati i veru a Milan Marković uz lokalnu upravu i ljudska prava. Ovom poslednjem kanda se nadao Amfilohije.

Strani državljanin, građansko lice Risto Radović, alijas svešteno Amfilohije, odbija da se izvini za uvrede izrečene povodom Parade ponosa onog dana kada je Beograd ličio na Bejrut. Vladika ostaje čvrst u naumu da je citirao Bibliju rekavši da „je smrad otrovao i zagadio prestoni grad Beograd, strašniji od uranijuma, najveći smrad sodomski…“. Ne pronađoh u Bibliji takav citat a ni uranijum, biće da imam staro izdanje te knjige. Možda je novo dopunjeno dopisivao Risto u danima cetinjske dokolice. Sa tog mesta ne haje na poziv poverenice za ravnopravnost koja se, reče Risto, meša u unutrašnje stvari druge države. Istovremeno ne libi se vladika da se kao strani državljanin meša u događaje po Srbiji!? Možda je vreme da i patrijarh angažuje Rada neimara i razmisli o restauraciji, rekonstrukciji, rekonfiguraciji i podeli mandata, možda i oko Svetog prestola ima viška hoklica. Da se zna ko će kojim kandilom gde da kadi.