Draga, smanjio bih Vladu

Previše ih je…neko od njih ne radi posao dobro… trebalo bi da se uradi racionalizacija… Naslušali smo se takvih priča za vakta aktuelne Vlade, kao što nam se i sada obećava da će broj ministarstava biti smanjen. I posle svega – još niko nije ostao bez fotelje.

„Broj ministara i potpredsednika u Vladi ne mora da bude prepreka njenoj efikasnosti, ukoliko se ona dobro organizuje.“ Sećate li se ovih reči? Izgovorio ih je predsednik Srbije na dan kada je formirana Vlada Srbije sa 27 članova. Mediji su komentarisali kako je to jedna od najglomaznijih Vlada koje je Srbija imala i da je ubedljivo najveća u regionu. Predsednik nam je priznao da bi i on „više voleo da je Vlada Srbije manja“, da je ona „plod brojnih kompromisa“ i da je i njemu „kao građaninu je to mučno, ali je morao da preuzme svoj deo odgovornosti da Vlada što pre nastane“. Ono što je, pak, bilo najbitnije u Tadićevom obraćanju naciji jeste da je moguće i da ona bude izmenjena.

„Uvek je moguća u budućnosti rekonstrukcija Vlade, ali ovoj Vladi u svakom slučaju treba pre toga dati veliku šansu jer ona to zaslužuje.“ (RTS, 7. 7. 2008. godine)

Nije mnogo bilo potrebno, pa da i sami članovi Vlade primete da postoji „višak babica“, da im se nadležnosti često prepliću, da nema jedinstva oko nekih važnih pitanja. Ali – ništa se nije promenilo.

Ozbiljnija rasprava o smanjenju resora dogodila se tek marta 2009, kada je globalna kriza već uveliko kucala i na srpska vrata. Javno mnjenje je počelo otvoreno da prebacuje vlastima što se od građana traži stezanje kaiša dok se u isto vreme rasipa novac na armiju administracije koja radi po ministarstvima. Tada su se i lideri stranaka trgnuli i počeli da nas uveravaju kako su i oni baš pričali o tome.

„Smatramo da bi to bilo veoma dobro i da konačno moramo da pojeftinimo državnu administraciju na svim nivoima, od Republike, preko Pokrajine do lokalnih samouoprava…Gospodin Boris Tadić i ja smo apsolutno za smanjenje Vlade, a ostaje još i da treći koalicioni partner donese zvaničnu odluku.“(predsednik G17 plus Mlađan Dinkić, Dnevnik, 26. 3. 2009. godine)

„Onaj treći“ je, međutim, izjavio da sa njim niko nije pričao na tu temu, da bi kasnije obnarodovao da je bio protiv kozmetičkih promena.

„Ukoliko je plan da se smanji broj ministarstava, a broj ljudi u njima ostane isti, onda smo uštedeli na deset ljudi.“(predsednik SPS Ivica Dačić, Press, 10. 8. 2009. godine)

Da je pre reč o „mazanju očiju“ nego o iskrenoj želji da se nešto promeni ukazao je ministar rada koji je jedini ponudio da ode iz Vlade i svoj resor prepusti drugom.

„Ja sam spreman odmah da se povučem i prepustim posao potpredsedniku Vlade Jovanu Krkobabiću koji je i nadležan za poslove u radnoj i socijalnoj sferi.“ (ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić, Beta, 26. 3. 2009. godine)

„Meni se čini da kad se o tome govori ima malo više marketinga nego stvarne volje da se to učini. Srbiji treba vlada sa maksimalno 15 članova i nije joj potrebna administracija od 28.000 ljudi.“

ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić, Press, 28. 3. 2009. godine

I bi tako. Ostali ministri nisu osetili da su višak, a teorije o spajanju ministarstava i smanjenju njihovog broja na 20 ili čak 15, smatrali su lošim.

„Za sektor telekomunikacija ne bi bilo dobro spajanje tog ministarstva s nekim drugim ministarstvom.“ (ministarka telekomunikacija i informaciono društvo Jasna Matić, Borba, 27. 3. 2009. godine)

„Ono što sam pročitao deluje mi nelogično, da ministar koji eventualno ostane bez resora bude državni sekretar.“ (ministar prosvete Žarko Obradović, 27. 3. 2009. godine)

Dileme da li će neko morati da ode iz Vlade ili da bude degradiran razrešio je lider DS-a.

„Broj ministarstava u Vladi Srbije bi trebalo da bude smanjen, ali to u ovom trenutku nije moguće… Za smanjenje broja ministarstava potrebno je neko vreme. Lično ubeđujem koalicione partnere da je neophodno da se takav zahvat sprovede.“ (predsednik DS Boris Tadić, B92, 13. 4. 2009. godine)

Probali su, al’ ne ide. Ne može Vlada da se smanjuje, sužava, niti skupi. Tolika je kolika je.

Neko ne radi dobro, al’ znam da to nisam ja

Nije samo tema smanjenja potezana u tekućem mandatu Vlade, već i kvalitet i uspešnost njenih ministara. Za one koji su, možda, zaboravili, kada je formiran Cvetkovićev kabinet iz DS-a je obećano da će premijer na svaka tri meseca ocenjivati rad ministara. Premijer, međutim, to nikada nije javno učinio; osim kada je direktno bio prozvan. Ali predsednik, ne Vlade, već države, počeo je to da čini iako mu, po ustavnim ovlašćenjima, to nije posao. Tako je krajem 2009. Tadić zaključio da „ne rade svi ministri dovoljno dobro, kao ni predsednici opština…Mislim na koga mislim. Dajem im šansu da se poprave.“(Fonet, 3. 12. 2009. godine)

Iako bi pravo pitanje bilo „zašto se predsednik meša u ono što nije njegova nadležnost“ od koalicionih partnera ekspresno je stigla načelna podrška takvoj kritici i sleganje ramenima na koga je predsednik mislio.

Ne znam da li treba da se osećam prozvanim, a kolege neću da komentarišem.“(predsednik SPS i ministar policije Ivica Dačić, 3. 12. 2009. godine)

„Smatram takođe da ima ministara koji ne rade dobro svoj posao i podržavam ono što je predsednik rekao. Ne osećam se prozvanim. Predsednik je javno pohvalio moj rad na otvaranju fabrike Leoni u Prokuplju.“ (predsednik G17 plus Mlađan Dinkić, Press, 4. 12. 2009. godine)

„Nisam se prepoznao u izjavi predsednika Tadića iz prostog razloga što niti znam bolje, niti mogu više.“(ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić, RTS, 3. 12. 2009. godine)

Osećam se prozvanim i bilo bi dobro da se svi tako osećamo. Svako od nas može bolje i više. Tako bi trebalo da bude i da predsednik na to nije ukazao.“ (ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, RTS, 3. 12. 2009. godine)

I opet ništa. Malo drugarske kritike, pa opet svi u svoje fotelje.

Ponovo je Tadić priču o rezultatima ministara pokrenuo početkom oktobra 2010. i to na sednici Glavnog odbora svoje stranke. Reče tada „da nema nameru da snosi odgovornost za tuđi nerad“, ali opet nikoga nije direktno imenovao. S obzirom na to šta se neposredno pre toga dešavalo u zemlji, jasno je bilo na koga je mislio. Zbog nestašica mleka i ulja i poskupljenja na tržištu packe su dobili ministri zaduženi za oblast trgovine i poljoprivrede – Slobodan Milosavljević i Saša Dragin. Zbog ozbiljnih propusta pri izboru Bošnjačkog nacionalnog veća kritike je dobio i ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić. Treba li pominjati da se ni posle tih prozivki niko nije prepoznao, a kamo li ponudio ostavku ?

Nedavno je pokrenuta inicijativa o povećanju plata državnim službenicima, pošto je, navodno, kriza prošla, a predsednik je poručio da plate ne smeju da se dižu, da je „Vlada mogla da uradi mnogo više“ i uputio, skoro pa direktne, kritike.

„Ovo vreme je trebalo da bude iskorišćeno za značajna poboljšanja u poljoprivrednoj proizvodnji. Mnogo više učinka trebalo je da bude u infrastrukturi, i ne pomažu objašnjenja da su kasnili projekti jer je očigledno da neće biti izgrađeni pravci na severnom kraku Koridora 10. Nestašice mleka i ulja su posebno uznemirujuće jer unose nespokoj podsećajući građane na nedavnu prošlost, a to je apsolutno nedopustivo.“ (Večernje novosti, 11. 11. 2010. godine)

Obećao je tada predsednik i da će „neko će morati da odgovara, kada se završi ova godina i usvoji budžet“. Prema najavama, to bi moglo da se dogodi posle Nove godine tj. posle izbornih skupština DS-a i SPS-a kada se utvrdi kakva je podrška jezgra stranačkim kadrovima i ko od njih može da bude žrtvovan bez većih potresa unutar partija.

Može li ovog puta interes poreskih obveznika, da imaju jeftiniju i efikasniju Vladu, nadvladati uskostranačke želje i koristi? Ili će opet ispasti da smanjenje Vlade „u ovom trenutku nije moguće“…