Bez lovostaja

Ne veruj ženi koja laže! – od ove rečenice napravismo program, stvorismo sajt, portal, proširismo je na pripadnike oba pola, i gle, mušterija ima napretek!

Breht kaže: U tvojoj kući urla laž/A istina mora da ćuti, i jeste urlala laž, ali kad su firer, njegovi partijski drugovi i generali ispali lažovi, više nisu nastupali, ni sa varijacijom prvobitne Velike laži ni sa novim lagarijama. Kad su napokon bili razotkriveni, nisu dobili priliku da poprave utisak, niti da mirno sačekaju narodni zaborav: neki su popili cijankalij, drugi su si službenim valterom prosvirali lobanju, treći su završili u Nirnbergu, ili u Južnoj Americi…
Kod nas se ljudi netom uhvaćeni u laži mirno pojavljuju u Skupštini, na mitingu, televiziji, mutirani homo je nepostidiv: ne čeka ni da prođe koje godišnje doba pre nego što skoči sebi u usta, pre nego što opovrgne ono što je tvrdio i pre nego što će javno prigrliti ono za šta su se kleo da neće prihvatiti po cenu života.

&

U sitne sate vraćao se moj drug B. kući bijeljinskom mahalom, društvo se bilo razdvojilo u dve grupe od kojih je jedna pevala i privukla pozornost narodne milicije, narodni se milicioner Ante izdrao i na gomilu u kojoj je bio B., potonji je zanijekao da su i oni pevali. „Znači ja lažem?!“ – upitao je Ante. – „Lažeš!“ – odgovorio je glatko B., naviknut u matematici na „tačno-netačno“, „jednako-nejednako“, Ante ga je ošamario ne znajući da će ovo prekoračenje služb. dužnosti skupo platiti, ne toliko poradi toga što je SFRJ bila uzorna pravna država, koliko zbog toga što je otac ošamarenog gimnazijalca bio u opštini nešto krupno, možda i sam predsednik!

Zašto ovo pišem?! Pa zato što „Istinomer“ javno govori da je taj i taj slagao: dobro, nema baš etiketu na kojoj bi pisalo „debela laž“, „masna laž“, „teška lagarija“, ali ima „neistina“, „nedosledno“… Zaista, da bi se nekome reklo u lice „lažeš“ mora osim ogrešenja o činjenice postojati dokaziva njegova namera da nekoga obmane, neistina se može omaći svakome, a laž samo preispoljnoj hulji, lepo rečeno, trebalo bi uvesti i takvu etiketu. Pa da pored one „radi se na tome“ bude i ona na kojoj stoji „lupež bez premca“, možda i „baron Minhauzen“.
Ljudi koji su nam pre pet minuta obećavali Viroviticu, Karlobag i Karlobag ponašaju se kao da smo mi imali halucinacije, ali kad se njihove izjave, snimljene određenog dana i objavljene tu i tu pojave naporedo sa nekom njihovom savremenom i posve drukčijom izjavom, ne usuđuju se da primene Antinu doktrinu šamaranja na licu mesta: morali bi da ospore verodostojnost navoda ili da dovedu u pitanje rasuđivanje koje ukazuje na protivrečnost: novi radikali imaju univerzalni return za svakoga ko im spočitne njihove rane radove: „Pa jel vama žao što smo se mi promenili nabolje?“ Nije nam žao, imate pravo na dijalektički razvoj, iako niste marksisti, ali nismo zaboravili šta ste govorili a neki i radili razmerno nedavno, niste vi Boj na Kosovu, niste čak ni Drugi svetski rat koji je četnicima doneo penzije i besplatne karte za pozorište, vi ste naši savremenici i sumnjamo da je toliko nagao preobražaj moguć kao nešto iskreno i autentično.

&

Od elite mi je još dosadnije stanovništvo kad se počne prenemagati kako mu je život bez Kosova besmislen i kako bi radije krepali od gladi nego što bi se učlanili u EU, stotinu puta sam čuo: „Sve mogu da nam uzmu, ali Kosovo – nikad!“, „Čekam da odu Sandžak i Vojvodina“, naoko razboriti ljude blebeću o Beogradskom pašaluku kao o sinonimu našeg državnog bankrotstva, radosno deklamuju slogane koštunićanske negovane paranoje… Eliti bih za njenu parolu „I Kosovo i Evropa“ zalepio etiketu „neiskreno“, a stanovništvo bih okitio transparentom „falš“, kao nečim što je možda još i gore od svrhovitog licemerja političara, uh, da ne zabasam sad ja predaleko, da ne ispadnem kao Fuše kome se pripisuju ove reči: „Vaše Veličanstvo, ovo je gore od zločina – ovo je greška!“
Jer imam želju da mojim sunarodnicima kažem – ovo vaše je gore od laži, ovo je budalaština!