(Anti)govornici u kampanji

Svaka politička kampanja određena je i omeđena sveukupnim društvenim miljeom u kojoj se sprovodi, programom političkih činilaca koji je sprovode i potrebama vremena u kojima se kampanja odvija. Isto se može reći i za političku retoriku u toku kampanje.

Predizbornu kampanju 2012. godine odlikuje nekoliko specifičnosti koje su itekako od uticaja na politički govor koji se čuje u kampanji.

Najpre, kampanja se prvi put nakon revitalizovanja višepartizma u Srbiji vodi u društvu koje nije oštro podeljeno i žestoko konfrontirano u političkom smislu. Potom, ekonomska kriza koja se u Srbiji javlja kao koktel domaćim okolnostima generisane i sa globalnog nivoa prelivene krize, ističe u prvi plan ekonomske i socijalne na račun političkih tema. Dalje, dve najvažnije konkurentske političke partije (bar na papiru svojih programa – koji ipak bar trenutno obavezuju pred biračima), a i niz ozbiljnijih manjih političkih konkurenata zalažu se gotovo za iste političke i ekonomske ciljeve, a razlikuju u nijansama načina postizanja tih ciljeva – one ovog trenutka prodaju gotovo istu političku robu na srpskom političkom tržištu. Odstupanja postoje, ali nisu takva da bi potpuno polarizovala političko mnjenje. Takođe, ni jedna politička opcija nema dovoljno dobre “političke karte” (u vidu ranijih uspeha i zasluga) da bi bila neprikosnoveni favorit. Potom, nametnuta pravila govorničkog bontona počela su da obavezuju – skučen je prostor za govorničke egzibicije. Na posletku, i prodavci i kupci političkih ideja su jako dobro poznati jedni drugima. Sve su to faktori koji određuju i omeđuju politički govor u ovoj kampanji.

Govornik svojim rečima deluje na razum ili na emocije slušalaca. Staro je govorničko pravilo: kad imaš činjenice i argumente “u svoju korist” – ciljaj na razum, kad ih nemaš – optereti srce slušaoca. U ovoj političkoj kampanji ni jedna politička opcija ne raspolaže dovoljnim brojem argumenata u svoju korist. Logična posledica takve situacije je da se opterećuju osećanja slušalaca, a da se njihov razum drži podalje od stvarnog stanja. Logično je da se više kude tuđe mane, nego što se mogu (uprkos upinjanju svih da dokažu kako je to jedini vid sopstvene kampanje) hvaliti svoje prednosti.

Politički govor u izbornoj kampanji 2012. ima nekoliko specifičnosti koje ga dodatno definišu. Ova politička kampanja je kampanja tzv. “pomešanih lončića” – poslanička i premijerska kampanja prikrivene su (bez dileme, namerno) i inkorporisane u predsedničku kampanju. Kampanja (i politički govor u njoj) je gotovo potpuno personalizovan. Kampanju odlikuje govor političkih profesionalaca, ali i govor političkih naturščika. Na državnom nivou, sužen je krug političkih govornika u kampanji (kod profesionalaca namerno, kod naturščika, nužno). Ne ostavljajući puno mogućnosti za relevantan izbor “najboljeg govornika u kampanji” među profesionalcima, ova kampanja je donela neke favorite za izbor “najgoreg govornika u kampanji” među naturščicima. Osim govora pozitivne kampanje velik značaj dobija i govor negativne kampanje (kontrakampanje), koja (ako nije preterano zaprljana) čak može biti i od koristi zaboravnom auditorijumu.

Glavno govorničko nadmetanje u ovoj izbornoj trci vodi se između Demokratske stranke i Srpske napredne stranke, kao glavnih rivala na predstojećim izborima.

Teme o kojima govore govornici Demokratska stranka su: evrointegracije, zaštita teritorijalnog integriteta zemlje, borba protiv kriminala i korupcije, razvoj ekonomije i poboljšanje životnog standarda građana. Teme kojima se bavi Srpska napredna stranka su: razvoj ekonomije, rast životnog standarda, borba protiv kriminala i korupcije, zaštita teritorijalnog integriteta zemlje i evrointegracije. Teme, dakle, iste, uz određene korekcije u redosledu tretiranja.

Obe stranke (sa svojim koalicionim partnerima) političkom auditorijumu obraćaju se u znatno redukovanim timovima, koje čine nepogrešivo poznata lica iz najužih rukovodstava stranaka. Time se prikuplja pažnja auditorijuma i pridaje značaj govoru. Sa druge strane, na taj način se na minimum svodi mogućnost govorničkih boflova koje bi mogli da načine manje rečiti i manje poznati govornici – dragoceni partijski aparatčici.

Glavni govornik koalicije okupljene oko Demokratske stranke je predsednički kandidat koalicije Boris Tadić. Njemu u govorničkom smislu prilično sadejstvuju potpredsednici DS Dragan Đilas, Bojan Pajtić i Jelena Trivan, povremeno i Dušan Petrović, Dragan Šutanovac i Vuk Jeremić. Od koalicionih partnera najeksponiraniji je lider socijaldemokrata Rasim Ljajić. Tu se krug govornika ove liste na državnom nivou uglavnom zatvara. Najbolji govornici demokratskog govorničkog tima (osim glavnog govornika) su Đilas i Pajtić, a iz redova koalicionih partnera može im stati uz bok i Rasim Ljajić.

Lider SNS Tomislav Nikolić u pogledu javnih nastupa preuzeo je model stranke kojoj je ranije pripadao, ističući ravnopravno uz sebe kao govornika i Aleksandra Vučića. Druga linija govorničke odbrane SNS prepuštena je dvema damama, Jorgovanki Tabaković i Zorani Mihajlović, dok se na konferencijama za štampu i u nekim debatama šansa povremeno pruža i jednom broju mlađih članova stranačkog rukovodstva. Imenovani četverac čini i glavne govorničke adute Srpske napredne stranke. U nastupima koalicije evidentno je (i sasvim razumljivo) svođenje na najmanju moguću meru govorničkih bravura Velimira Ilića i njegove najbliže saradnice Dubravke Filipovski, čime se koalicioni nastupi štite od bespotrebnih govorničkih ispada. Takođe, primetno je “sedenje na klupi” i lidera dve druge partije iz koalicije – Aleksandra Vulina i Milanke Karić, iz istih razloga.

Dragan Đilas se u mandatu gradonačelnika (a i u kampanji) uglavnom predstavio kao staložen i hladan govornik – “referent urađenog”, čovek jasnih i preciznih reči kojima se cilja na razum slušalaca, bez smisla za “patos” (za delovanje na emocije). Njegove rečenice su kratke, smislene, bez praznog hoda, potkrepljene argumentima i primerima (koje je nakupio u sopstvenoj praksi). Tempo i intonacija su u jednoj meri monotoni, ali prate govornikovu misao (jer govor o izgradnji mosta ili dečjeg vrtića može biti motivišući, ali ne i zapaljiv). Pokret i gest su mu prirodni. Mimika odaje čoveka koji smatra da je puko prosipanje reči samo gubljenje vremena i jedva čeka da se govorenje zameni “ozbiljnijim” poslom. Takva mimika u pojedinim trenucima čini ga govornikom koji nadmeno docira i ne drži mnogo do povratnih informacija auditorijuma, jer “on sam zna svoj put”. Smisao svojih govorničkih nastupa vidi u organizovanju i kazivanuju svojih govora koji ga legitimišu kao čoveka koji je “u kontinuitetu sa sobom” i kome treba verovati. Sveukupno, njegov govornički nastup deluje sugestivno i efektno.

Bojan Pajtić je, poput Dragana Đilasa, u donekle povlašćenoj govorničkoj poziciji, jer sa sobom nosi spisak rezultata na koje može uvek da se osloni u osmišljavanju svojih političkih slova. Od samog Đilasa, Pajtić je rečitiji i poseduje veću govorničku energiju i harizmu. Svoje govorničke darove on, međutim, ne samo da ne zloupotrebljava nego ih ni ne iskorišćava u potpunosti, gradeći stil odmerenog, tolerantnog govornika koji namerava da sa publikom uspostavi ravnopravan partnerski odnos. Pokret i gest prate njegove rečenice, koje su govornički školovane, koncizne i širokom auditorijumu razumljive, a mimika govornika upućuje na njegovu spremnost na argument “druge strane”. Sa takvim govorničkim osobinama, Pajtić kao političar potpuno pripada podneblju odakle potiče.

Rasim Ljajić odaje utisak jednostavnog sabesednika (auditorijumu), čoveka neposredne i iskrene reči. Javni nastup mu je smiren, odmeren, dobro ukomponovanih glasovnih i vizuelnih komponenata, u krajnjem ishodu sugestivan. Pripada krugu govornika koji se nisu odrekli govora svoga zavičaja, što nije nužno mana političkog govornika, a katkad može biti i vrlina javnog nastupa.

Aleksandar Vučić je svoj govornički zanat potpuno ispekao u dvadesetogodišnjem političkom i poslaničkom stažu. Prirodno govornički talentovan, ispunjavajući spoljne uslove za efektnog političkog govornika, odranije poznat kao oštar i nervozan polemičar i rečit i efektan skupštinski debater, svom javnom nastupu u ovoj kampanji pridružio je upravo manire polemičara i debatera. Pre svega zainteresovan za emocije auditorijuma, ovaj govornik prilično dobro vlada lajt-motivima i retorskim pitanjima, postavljenim u svrhu sugestivnosti i navođenja slušalaca na saglašavanje sa sopstvenim rečima. Primer Vučića je veoma zanimljiv i zbog činjenice da je jedan od onih političkih govornika čiji je govornički stil opran i opeglan. Upoređujući njegove “rane govorničke radove” i besprekoran javni nastup u ovoj kampanji, ne može mu se odreći dugotrajan i delotvoran rad na sebi kao modernom, sugestivnom govorniku političke akcije. Pokret i gest su mu u saglasju sa izgovorenim rečima, često matematički (gotovo do neprirodnosti) prilagođeni govoru, a mimika takođe veoma sugestivno odaje utisak čoveka kome je svega dosta i koji želi trenutne promene. Ono što Vučiću smeta kao političkom govorniku je nizak prag tolerancije na reči suprotne strane, koji je ipak sada viši nego ranijih godina.

U trenutnoj političkoj utakmici zanimljiv je i raspored govorničkih snaga u partijama koje se bore za poziciju trećeg – Liberalno demokratskoj partiji, Ujedinjenim regionima Srbije i Socijalističkoj partiji Srbije.

Konsultativne tačke govora koalicije Preokret (okupljene oko LDP) su takođe evrointegracije, rast ekonomije i životnog standard, borba protiv korupcije i vladavina prava. Diferentia specifica političkih nastojanja ove koalicije u odnosu na druge učesnike u kampanji su priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije (priznavanje realnosti na terenu) i preokret u etičkoj i kulturološkoj matrici nacije.

I URS se u svojim govorima zalaže za ekonomski razvoj, poboljšanje životnog standarda, evrointegracije, ne negira opravdanost borbe za očuvanje teritorijalnog identiteta, ali se od ostalih partija u trci razlikuje po dve teme – regionalizaciji (od ranije promovisanoj) i departizaciji (izbačenoj na samom početku kampanje).

U trenutnoj podeli političkih karata koaliciji oko Socijalističke partije Srbije, uz poštovanje tema poput teritorijalnog integriteta, evrointegracija i borbe protiv kriminala i korupcije, preostale su “vruće” teme poput socijalne pravde i obnove stabilnosti države.

Kod tako podeljenih uloga, glavni (i, može se reći, jedini) govornik LDP je lider stranke Čedomir Jovanović, koji se opredelio za unekoliko drugačiji pristup organizovanju javnog nastupa nego što imaju drugi značajni govornici na našoj političkoj sceni. On pored sebe nema ni ravnopravnog govornika ni govornika “broj dva” ili “broj tri”. Sa sobom vodi mnoštvo govornika (predstavnika koalicionih partnera ili javnih ličnosti koje podržavaju listu) koji imaju status predizvođača na koncertu organizovanom po principu “one man show”.

Lider URS, govornik ogromnog netalenta i još veće govorničke energije, znatno uznapredovao u javnom nastupu zbog godina istrajnosti na političkim obraćanjima, glavni je govornik ove koalicije u kojoj ima svakako boljih govornika od njega samog. Međutim, u beleženju specifičnosti srpskog političkog govora naših dana on će ostati upamćen i po činjenici da je sebi u pomoć pozvao još slabije govornike od sebe – potpredsednicu URS Vericu Kalanović i predsedničkog kandidata URS Zorana Stankovića. Ovaj trojac predstavlja glavni govornički tim Ujedinjenih regiona Srbije.

Glavni govornik koalicije SPS – PUPS – JS je lider koalicije Ivica Dačić. Unutar stranke on se u javnim nastupima oslanja na pomoć svojih potpredsednika Slavice Đukić Dejanović i Dušana Bajatovića, dok govorničku poziciju u koaliciji lojalno deli sa svojim koalicionim partnerima, ocem i sinom Krkobabić, odnosno Draganom Markovićem Palmom.

Čedomir Jovanović je dugo, predano i istrajno radio na svom govorničkom stilu i javnom nastupu. Oni koji su ga upamtili kao govornika s početka njegove političke karijere, sigurno ga se sećaju kao vlasnika mnogobrojnih retorskih šumova, višestrukog ponavljanja jedne iste reči u rečenici, nervoznih tikova i prekomernih (inflatornih) pokreta i gestova – odlike brzomislećih, a u govorničkom smislu nepripremljenih ljudi, kao i nesigurne i zbunjene mimike. U ovoj kampanji on se predstavlja kao krajnje sugestivan predstavljač političkih ideja i vizije Srbije koje zastupa. Njegov javni nastup je slika iškolovanog javnog nastupa, dobro promišljenog, dobro uvežbanog, u kojem ni jedan detalj nije prepušten slučaju. Nema više mnogobrojnog ponavljanja reči, retorski šumovi svedeni su na najmanju moguću meru, pokreti i gestovi nisu više nervozni već samo nemirni i energični. Rečenice su mu koncizne i jasne. Stil ubeđivački. Ono što posebno odlikuje njegov javni nastup je neprekidna težnja za uspostavljanjem potpune komunikacije sa slušaocima, ne samo dozvoljavanje nego i podsticanje dijaloga u okviru (prividno) improvizovanog govora. U svakom slučaju, u pogledu političkog govora, Čedomir Jovanović je jedan od pobednika ove kampanje.

Prirodno rečit i politički instiktivan govornik, Ivica Dačić u ovoj kampanji (u govorničkom smislu) sličan je pelivanu koji hoda po razapetoj žici različitih “opasnih” tema, održavajući ravnotežu uz pomoć štapa demagoškog slova koji nosi sa sobom. On je jedini koji u svojim govorima ističe da se obraća narodu i da traži podršku od naroda. Iako je takav stav dvosekli mač nad glavom govornika, svaki demagoški govornik zna da auditorijum to voli da čuje. Govornički školovan u zanatskom smislu, svestan određenih činilaca (npr. visina) koji ograničavaju njegovu govorničku ličnost, Dačić se snažno oslanja na glas kao svoj glavni oslonac. Njegovi pokreti i gestovi su u nešto podređenijem položaju u odnosu na glas, koji je, često jače glasnosti i intenziteta, ali su glasnost i intenzitet veoma retko kontraproduktivni. Usredsređen na političku kampanju, svoje govore koncipira kao jasna i običnom svetu ne samo razumljiva nego i prijemčiva slova, što u konačnom zbiru utisaka rezultira sugestivnošću obraćanja.

U Mlađanu Dinkiću kao političkom govorniku stekli su se prirodna nerečitost, neprestana želja da govori i istrajnost u komuniciranju sa auditorijumom. Iako spada u red najslabijih govornika na današnjoj srpskoj političkoj sceni, njegova govornička snaga izvire zapravo iz njegove političke dovitljivosti i sposobnosti da prvi nametne “novu” političku temu i zaštiti je kao svoj brend. Dinkić je šampion floskula i mantri. Krasi ga energija populističkog govornika koji se mnogo ne opterećuje izgovorenim rečima niti drži do njihovog ispunjenja, a susret sa auditorijumom razume kao nadgornjavanje sa istim. Poseduje visok stepen komsomolske “samokritičnosti”, koju štedro koristi za lično posipanje pepelom (Seća se svih svojih grešaka, pominje ih i rado ih ponovo čini). Ako se Đilas trudi da bude govornik kontinuiteta sa samim sobom, Dinkić je besprekoran u govorničkom prikazivanju diskontinuiteta sa sobom kao političarem. Pelcovan od pravila govorničke forme, veoma mnogo se oslanja na argument glasnosti – njegovi govori su bez intenziteta, svi su odreda glasni, pokret i gest su mu usiljeni, a mimika neosnovano optimistička.

Demokratska stranka Srbije i Srpska radikalna stranka, dve političke partije koje u političkim nastojanjima spaja oštro protivljenje evrointegracijama, imaju u ovoj kampanji još jednu dodirnu tačku. Obe, naime, oskudevaju u kvalitetnim političkim govornicima, koji bi uspeli da njihove programe predstave javnosti na pravi način. Obe partije u javnom nastupu odlikuje golema doza patetike (često bez osnova) i krajnje nesavršen formalni aspekt govora njihovih predstavnika. Kod radikala situacija je utoliko teža, ako se imaju u vidu visoki formalni kriterijumi koje je za političko govorništvo postavio njihov odsutni lider.

Određenu (iznenađujuću) dozu svežine u političkom govoru izborne kampanje 2012. godine daje snažnije prisustvo žena za govornicom. Kao svoje uspešne predstavnice demokrate su istakle Jelenu Trivan, njihov koalicioni partner LSV – Aleksandru Jerkov, značajno žensko govorničko pojačanje Srpske napredne stranke čine čak dve dame – dr Jorgovanka Tabaković i dr Zorana Mihajlović, dostojan predstavnik SPS-a je Slavica Đukić Dejanović, dok Demokratsku stranku Srbije možda najrečitije od svih njenih predstavnika zastupa potpredsednica stranke Milica Radović. U spisak besednica na srpskoj političkoj sceni upisale su se (sa slabijim uspehom) i predsednički kandidat SRS Jadranka Šešelj i potpredsednica URS Verica Kalanović, kao i funkcionerka SNS-a Jadranka Joksimović, koja konkuriše za nositeljku titule “besednice bez besedničke etikecije”.

Kandidat za premijera SNS, dr Jorgovanka Tabaković zavređuje naročitu pažnju kao politička besednica, zbog posebno negovanog stila govorničke komunikacije, visokog stepena etikecije i dobre mere dobrohotnosti. Svojim pažljivo biranim rečima, uvažavanjem argumenata sagovornika, načinom na koji izražava neslaganje sa rečima sagovornika, ova dama (koja je svoj govornički zanat učila u redovima SRS Vojislava Šešelja) svojim javnim nastupima do sada je davala priličan doprinos upristojavanju srpskog političkog govora i međusobne komunikacije političara. Njen primer je, takođe, značajan i u zanatskom smislu. Kao besednica, ona je vlasnica jasne i razložne rečenice, pristojnog intenziteta i tempa govora i prilično iškolovane dikcije. Gest i pokret su joj umereni i odmereni i u saglasju sa izgovorenim rečima, a mimika skladno prati glas. Sve navedeno u znatnoj meri pridonosi sugestivnosti javnog nastupa Jorgovanke Tabaković.

Sa aspekta govorničke dobrohotnosti i etikecije, govorničke umerenosti i smirenosti značajan doprinos upristojavanju srpskog političkog govora svakako pruža i dr Slavica Đukić Dejanović.

Naturščicima političkog govora mogli bismo nazvati one ljude koje je splet trenutnih političkih okolnosti doveo pred govornicu. Uglavnom nepripremljeni za javni nastup, rečiti ili manje rečiti, oni po pravilu ostaju u senci prekaljenih političkih govornika. Ako, pak, neko iskoči iz te senke, mnogo ređe se događa da to bude zbog njegovih govorničkih kvaliteta, a mnogo češće zbog govorničke nesavršenosti ili, čak, gafova.

Kao govorničke naturščike u ovoj kampanji, među ostalima, možemo izdvojiti troje predsedničkih kandidata – Jadranku Šešelj, Zorana Stankovića i Zorana Dragišića.

Primer Jadranke Šešelj je pravi primer nepripremljenog govornika koji je spletom političkih okolnosti bačen u govornički ring u kome ima malo uspeha i mnogo nevolja. Takav govornik uopšte ne mora imati nedostatak rečitosti (Jadranka Šešelj, sigurno nije nerečita žena). Za govornički neuspeh u njenom i sličnim slučajevima presudan je nedostatak govorničke rutine – dugog učenja i uvežbavanja pravila javnog nastupa.

Govornički primer prof. dr Zorana Stankovića inspirativan je u drugom smislu. Profesor Stanković je potpuno netalentovan govornik, svestan svojih govorničkih ograničenja, sa priličnom dozom nelagode od javnog nastupa. Uz dikcijske i akcenatske nedoslednosti (koje je poneo iz zavičaja), uz govor koji je po tempu, glasnosti i intenzitetu “mrtav” kao kardiogram pokojnika, uz stav, pokrete, gest i mimiku – apsolutno nesugestivne, profesor Stanković ima sve predispozicije za potpun govornički debakl. Ipak, on je kao govornik u ovoj kampanji postigao prilične rezultate. Zašto? Zbog iskrenog pristupa auditorijumu i etičke komponente svog obraćanja. Noseći sa sobom na leđima svoj profesionalni i politički (još uvek neukaljani) “bagaž”, Zoran Stanković ga je bez ustručavanja (na tako krajnje nesavršen način) auditorijumu stavio na uvid. To je bilo dovoljno za određen govornički efekat i istinu da nema punog govorničkog uspeha bez etičke komponente govora.

Svaka politička kampanja (ne samo u Srbiji nego i u svetu) ima svoje veselje. Veselje ove političke kampanje je pojavljivanje na govorničkoj sceni srpske politike dr Zorana Dragišića, profesora bezbednosti.

Sadržinski aspekti njegovih obraćanja, rogobatnost njegovog stila, stidan nedostatak govorničke etikecije u komunikaciji sa sagovornicima, soc-birokratski pristup javnom nastupu, streljanje svih formalnih pravila javnog obraćanja, dovoljni su da dr Dragišić ostane upamćen (i navođen) kao primer antigovornika par excellence.

Na kraju treba kazati koju reč i o sadržinskim felerima u javnim nastupima govornika u ovoj kampanji. Rekosmo već da je ovo u sadržinskom smislu jedna od kamnaja olako kazane reči bez pokrića. U tom smislu treba da ostanu upamćene (možda i kao anegdote) izjave (predstavnika SNS) o povezivanju Dunava i Egejskog mora kanalom Dunav – Morava – Vardar – Egej (što bi možda bilo i moguće ako bi se s tom idejom jednom saglasili večiti “prijatelji” Makedonci i Grci), mnogo puta ponovljene izjave (predstavnika DSS) o ekspresnom kreditu od deset milijardi dolara koji će nam Rusi odmah nakon pobede pomenute opcije vrlo povoljno dati, kao i javno dato obećanje (funkcionera DS) da će “ako Boris Tadić pobedi na izborima 6. maja, već 8. juna Srbija biti izabrana da predsedava Generalnom skupštinom OUN”. Jednako tako za neka nova vremena valja upamtiti javni apel lidera NS građanima Srbije “da se svi odreda otrezne do 6. maja”.

O glavnim junacima ove političko-govorničke kampanje progovorićemo pošto proslavimo Đurđevdan.