3+1 razlog zašto Mlađa nije srušio Vladu

Kada je predsednik Vlade Mirko Cvetković pokrenuo postupak za razrešenje ministra ekonomije i regionalnog razvoja, većina vajnih analitičara prognozirala je da će Mlađan Dinkić pokrenuti „svoj postupak“ protiv Vlade. Računajući kako na iskustva iz prošlosti, tako i na crte njegovog karaktera, očekivalo se da prvi čovek G17 plus povuče prepoznatljivi potez – okrene se protiv koalicionih partnera, uskrati im podršku u Skupštini i – pada Vlada. Ali nije. Povukao se, skoro pa mirno, i još pride sam dao ostavku kako bi ubrzao odlazak sa funkcije i omogućio Vladi da nesmetano nastavi da radi. Zašto je Mlađan Dinkić ovog puta prekinuo tradiciju rušenja Vlade?

1. Politički rejting

Gotovo nijednoj članici vladajuće koalicije sada ne odgovara da se raspišu izbori. Istraživanja javnog mnjenja u poslednjih nekoliko meseci pokazuju veliko nezadovoljstvo među građanima i pad popularnosti stranaka na vlasti. Na to su se nadovezala poskupljenja svih osnovnih životnih namirnica, deca ne idu u školu jer štrajkuje prosveta, opozicija diše za vratom i traži promene… Pa, ko bi u tom trenutku bio spreman da izađe na izbornu crtu?! Ni smenjenom, ni smenjivačima to ne treba, pa je zato bolje da „ne čačkaju mečku“. Proračunao je, stoga, lider G17 plus da se međustranački odnosi jesu poremetili, ali ne toliko da ne može preći preko smene. I partneri iz DS-a su odlučili da zaborave da ih je Dinkić nazivao poltronima i ljudima bez autoriteta i nastave da složno guraju dalje do boljih prilika. I rejtinga, naravno.

2. Loš imidž

Koliko puta ste čuli izjave poput ovih:

„On je srušio najpre vladu Zorana Živkovića, a onda i dva puta Koštuničinu.“ (predsednik NS Velimir Ilić, Press, 17. 7. 2008. godine)

„Ova vlada neće pasti tako što će je srušiti Mlađan Dinkić i G17 plus. On je do sada srušio tri Vlade, ali ovu sigurno neće!“ (potpredsednik SPS Dušan Bajatović, Press, 28. 12. 2008. godine)

I protivnici i saradnici doživljavaju Dinkića kao osobu sa neobičnim destruktivnim porivom ka Vladama koji se, eto, dešava s vremena na vreme. Kada bi se pogledale konkretne okolnosti i uzroci zbog kojih je to radio, videlo bi se da su svaki put bili u pitanju jaki politički razlozi (zloupotreba poslaničkih kartica, prekid pregovora sa EU, politika prema Kosovu). Ovog puta predsednik G17 plus nije imao takav razlog. Zato se između toga da obara Vladu iz ličnih razloga i stvori sebi balast za sva buduća savezništva ili da stoički podnese smenu i po neku kritiku na svoj račun, odlučio na ovo drugo. Još kada se u čitavoj priči predstavi kao žrtva, što Dinkić ovih dana vešto čini, pridobiće kakve-takve simpatije i povratiti svoj tzv. koalicioni potencijal.

3. Neispunjena obećanja i nezavršeni poslovi

Čime bi vladajuća klika mogla da se podiči kada bi sada krenula predizborna kampanja? Ponekom stranom investicijom i ukidanjem viza. Nova radna mesta, kandidatura za EU, odbrana Kosova i još nekolicina predizbornih obećanja nije ispunjena. I sa čime će pred birače? Sa pričom da su imali dobru volju, a svetska kriza ih pomela? Da, ako ništa drugo, barem možemo da putujemo? Ne pije vodu. Mora da se ispuni makar jedno krupno obećanje – a igra se na kartu kandidature za EU – da bi se ušlo u predizborni koštac. Zato valja zapeti i osvojiti neki poen na evrointegracije.

Da bi se dospelo do željene kandidature, Srbija mora da uradi domaći zadatak koji joj je Evropa dala. Možda bi nam i progledali kroz prste ako ne uradimo sve što se traži, ali se sa liste moraju skinuti neke od obaveza: reforma pravosuđa, ukidanje blanko ostavki, donošenje zakona o finansiranju političkih partija, hapšenje Ratka Mladića, početak dijaloga sa Kosovom…

U neobavljene poslove spada i ono što je vladajuća koalicija zadala sama sebi – promena izbornog sistema i izmena Ustava. Ovo drugo neće ići lako jer menjanje Ustava iz korena povlači referendum, a to je već krupan zalogaj.

I konačno, poslednje, ali ne i najmanje bitno.

4. Dogovor

Svako ko veruje da je ministar Dinkić smenjen bez prethodne najave i dogovora, taj ili ne poznaje srpsku političku scenu ili je naivan. Da nije tako, zar bi G17 plus i dalje mogao da delegira „Dinkića umesto Dinkića“? Zar je problem bio samo u kadrovskom rešenju, a ne u politici koja je sprovođena? Cvetkovićev potez su, sasvim izvesno, prethodno dogovorili čelnici tri partije koje vode državu. Izneti su svi „za“ i „protiv“ Dinkićeve smene i šta bi korisno Vlada iz toga mogla da izvuče. Napravljen je scenario po kojem se lider G17 plus samo sklanja iz prvog reda, ali ne smeta Vladi u njenim daljim poslovima, u upražnjene fotelje ministara G17 plus stranka će postaviti nove ljude i – kao da ništa nije ni bilo. U isto vreme ovo je, iako premijer to negira, početak toliko odlagane rekonstrukcije Vlade i stvaranja utiska da se sada uvodi odlučniji pristup problemima.

Nije isključeno da su u dogovor da se izbori odlože uključeni i pripadnici opozicije. Naprednjaci skupljaju potpise, pa ništa; organizuju miting, pa daju još dva meseca „fore“ vlastima. Lidera SNS, napokon, sredinom marta očekuje put u Brisel i sastanak sa evropskim komesarom za proširenje Štefanom Fileom, pa i oni čekaju signale iz EU. Radikalima, takođe, izbori sada ne pašu. Nadaju se povratku Vojislava Šešelja iz Haga i osnaživanju stranke, pa onda može na birališta.

A glasači će morati da se strpe. „Glumci“ još nisu spremni za pravu predstavu.