Tiha reforma nelustrirane stranke

Teško da je neko u julu 1995. godine, dok se dešavao masakr 8000 Bošnjaka u Srebrenici, mogao pomisliti da će petnaest godina kasnije Socijalistička partija Srbije (SPS), biti u onoj tesnoj većini poslanika u Skupštini Srbije koja će osuditi taj zločin – pa makar i uz izbegavanje termina genocid.

Jednako teško bilo je i zamisliti da će SPS, ključna vladajuća partija u Srbiji tokom poslednje, ratne decenije dvadesetog veka, napraviti takav veliki gest nalazeći se na poziciji koalicionog partnera Demokratske stranke (DS) – partije koja je, u vreme vladavine nekadašnjeg šefa socijalista, Slobodana Miloševića, najčešće nosila epitet „izdajničke“.

U vreme kada je lider SPS-a Srbiju posvađao sa celim zapadnim svetom, teško je bilo zamisliti da će upravo socijalisti, dve godine nakon njegove smrti, biti onaj jezičak na vagi koji će omogućiti formiranje „proevropske vlade“. Još teže je bilo zamisliti da će Miloševićev naslednik na poziciji stranačkog lidera – Ivica Dačić – biti ministar koji je odigrao jednu od ključnih uloga u procesu ukidanja viza za ulazak u Evropsku uniju za građane Srbije, nametnutih upravo u vreme Miloševićeve vladavine, što ga je kandidovalo i za titulu „najevropljanina 2009. godine“ u Srbiji!

Nova uloga Miloševićevog najboljeg imitatora

Pod rukovodstvom Ivice Dačića, čoveka koji je tokom devedesetih, glasom i nastupom, bio jedan od najboljih imitatora Miloševića, socijalisti su uspeli da gotovo u potpunosti promene politiku, a da se, pri tom, nikada direktno ne ograde od istog tog Miloševića i njegovih pogubnih odluka.

Veštim manevrisanjem, u naizgled nemogućim okolnostima, Dačić je omogućio aktuelnim političkim partnerima da svoju koalicionu saradnju sa Miloševićevim naslednicima opravdaju tvrdnjom da su se socijalisti „tiho reformisali i transformisali“. I da, pri tom, sam samouvereno tvrdi da su, zapravo, demokrate usvojile politiku „i Evropa i Kosovo“ koju socijalisti, navodno, oduvek zagovaraju?!

Odmah posle pada Miloševićevog režima, izgledalo je kao da je došlo vreme da se i njegova partija zauvek oprosti od bilo kakvog bitnijeg uticaja u zemlji: članstvo se ubrzano osipalo, mediji su bili prepuni najava sudskih procesa protiv njenih viđenijih članova, a najavljivan je i proces lustracije. U jednom trenutku, čak je i sam  Milošević „prao ruke“ od svojih partijskih drugova, otvoreno pokazavši da nije previše ubeđen u iskrenost njihovih javnih zaklinjanja da sa njegovog puta neće skrenuti (na predsedničkim izborima 2002, umesto socijaliste Velimira Bate Živojinovića, Milošević je podržao „omiljenog opozicionara“ iz devedesetih – lidera radikala Vojislava Šešelja.

Povratak otpisanih

 

Jedan broj socijalista, čini se, ipak je bio iskreniji u ljubavi prema vođi, pa su partiju potresali snažni sukobi, koji su doneli puno zabave medijima; u međustranačkim sukobima korišćene su ne baš lepe reči, poput „bitangi“, „lenčuga“, „foteljaša“ itd.

Tokom 2005. i 2006, a naročito nakon izbijanja afere „Kofer“, tražena je i smena Dačića sa tadašnje funkcije predsednika Glavnog odbora SPS (u čemu se naročito isticao Milutin Mrkonjić, sadašnji ministar infrastrukture i, uz Milorada Vučelića i Uroša Šuvakovića, jedan od omiljenih Miloševićevih sagovornika iz Srbije, u vreme dok je boravio u pritvoru Haškog tribunala).

Bolji dani za partiju počeli su u trenutku kada je od Vojislava Koštunice – čoveka koji je bio Miloševićev direktni protivnik na izborima na kojima je izgubio vlast – stigla ponuda za dogovor oparlamentarnoj podršci SPS-a manjinskoj vladi DSS-G17 plus-SPO- NS. Opravdanje za pristanak, socijalisti su tada nalazili u Koštuničinoj „patriotskoj“ politici i njegovoj odanosti „borbi za očuvanje Kosova u granicama Srbije“. Razočaran neuspehom pregovora sa Koštunicom, lider DS Boris Tadić tada je tvrdio da se radi o „širem političkom dogovoru sa SPS-om koji će vratiti Slobodana Miloševića u sistem vlasti“.

U proleće 2006, Miloševićev povratak u sistem vlasti zauvek je fizički onemogućen, a predstavnici DS-a, koji su u to vreme rukovodili Beogradom, nisu pristali na zahtev SPS-a da njihov partijski šef bude sahranjen u Aleji velikana.

Samo dve godine kasnije, međutim, politički interesi su se promenili. Formirana je vlada DS-SPS-G17 plus, u kojoj Dačić zauzima jednu, preciznije dve skoro najvažnije funkcije u zemlji – pozicije zamenika premijera i ministra unutrašnjih poslova. To je samo deo cene koju je Dačić uspeo da ugovori sa novim partnerima. Prema nekim procenama, u pregovorima nakon izbora 2008, Dačić je uspeo da zagrabi najviše moći sa najmanjim brojem glasova u Skupštini. Pri tom, po opstanak partije rizičnu odluku da odustane od koalicije sa radikalima i narodnjacima, i ugovori formiranje“proevropske vlade“, opravda „uguravanjem“ u kabinet Mirka Cvetkovićapartijskih „tvrdolinijaša“ – Milutina Mrkonjića, Petra Škudnrića i ŽarkaObradovića.

Dragi gosti sa crne liste

U jesen 2008. Dačićevi socijalisti su otišli i dalje i potpisali Deklaraciju o političkom pomirenju sa DS-om, tvrdeći da je dve stranke ujedinila „vizija Srbije kao demokratske, slobodne, celovite, ekonomski i kulturno razvijene i socijalno pravedne zemlje“.

Dačićev oštar politički slalom kroz pregovore o formiranju vlasti 2008, nagradio je i Zapad. Novi lider SPS-a, ali i brojni drugi funkcioneri, od kojih su mnogi bili počastvovani uglednim mestima na“crnoj listi“ ličnosti kojima je bio zabranjen ulazak u zemlje EU, postali su rado viđeni gosti u evropskim prestonicama. Članstvo u Socijalističkoj internacionali, uprkos protivljenju Zlatka Lagumdžije (predsednika SDP BiH), gotovo da je izvesno, a pokazalo se da su, kada je reč o odnosu prema domaćim biračima, „tiho reformisani“ socijalisti naučili lekciju iz vremena oktobarskih promena 2000. Tako je, recimo, u svojstvu ministra policije, Dačić u jednom trenutku obznanio broj mobilnog telefona na koji su građani ostavljali pitanja i primedbe (bilo je svedočenja o brzim odgovorima predstavnika MUP-a na postavljena pitanja). U avgustu 2009. godine, kada je, uprkos primedbama dobrog dela javnosti, usvajan novi restriktivni Zakon o informisanju, socijalisti su bili – uzdržani, upravo zahvaljujući poukama iz prošlosti.

U novom pohodu na vlast, socijalisti su odustali i od nekadašnjeg protivljenja saradnji sa Haškim tribunalom. Sadašnji lider stranke bez ozbiljnijeg ugruvavanja prevalio je rizičan put od ocene da je izručenje Miloševića Hagu „kršenje Ustava protiv koga će se socijalisti boriti svim sredstvima“ do današnjeg stava da saradnju sa Tribunalom treba što pre završiti i tvrdnje da policija čini sve što može da pronađe preostale optuženike.

„Poštujemo prošlost, ali naša prošlost nije naša budućnost“, rekao je, jednom prilikom, Ivica Dačić. U toj rečenici, i političkim potezima koji je potvrđuju, Dačić i prijatelji pokazali su da politička nedoslednost može biti korisna kako za partiju, tako i za državu u kojoj ta partija ima moć.

Što, naravno, ne znači da za istu tu državu ne bi bilo korisno da je sprovela lustraciju i tako onemogućila značajan broj socijalista da javno demonstriraju svoj napredak.