Socijalna pravda – za članstvo stranke ili za sve građane?

Strogo legalistički posmatrano, moglo bi se reći da je Demokratska stranka (DS) u treću deceniju života ušla – bez predsednika i celokupnog stranačkog vrha. Cinici bi mogli dodati još i da je centralizacija DS, najavljena pre godinu dana, već stupila na snagu i to u najradikalnijem vidu: potpunim isključenjem članstva iz odlučivanja o budućem delovanju.

Četvorogodišnji mandat lidera DS Borisa Tadića i stranačkih potpredsednika, naime, istekao je krajem februara, a nova izborna skupština nije čak ni zakazana. Javno postavljeno pitanje Tadićevog protiv kandidata na unutarstranačkim izborima 2004. Zorana Živkovića o terminu održavanja skupštine ostalo je bez jasnog odgovora. Poluinformaciju ponudio je samo Dragoljub Mićunović, predsednik Političkog saveta DS, rekavši da će novo rukovodstvo biti izabrano „na proleće“. U jednoj drugoj izjavi Mićunović je, međutim, potpuno relativizovao sebe kao izvor informacija o dešavanjima u stranci,  priznavši da Politički savet nije dovoljno angažovan u donošenju odluka.

Mediji tvrde da je odlaganje izborne skupštine prouzrokovano unutarstranačkim previranjima, tj. prevelikim brojem potencijalnih kandidata za pet potpredsedničkih mesta. Mesto predsednika, pri tom, ni proceduralno ne bi trebalo da bude dovedeno u pitanje, jer, sudeći prema nekim najavama, Tadić neće imati protivkandidata. Za sada nema ni nagoveštaja da bi previranja o kojima se šuška, mogla prouzrokovati nastajanje neke nove stranke, kao što se mnogo puta u burnoj istoriji DS dešavalo.

Posle decenije u opoziciji i decenije (pretežno) na vlasti, činilo se da se DS već suočila sa svim mogućim problemima: od početnih nesuglasica osnivača i brojnih unutarstranačkih razdora, preko optužbi za izdajničko delovanje, naročito intenzivnih u poslednjim godinama vladavine Slobodana Miloševića, do ubistva lidera i pokušaja kriminalizacije jednog broja važnih stranačkih funkcionera.

Gotovo potpuna vlast koju DS sada u državi ima (kontroliše mesto predsednika države, premijera, većinu ministarskih funkcija…) donela je, međutim, nove probleme. Mnoštvo kompromisa sa zahtevnim koalicionim partnerima učinilo je stranačku politiku do te mere neprepoznatljivom, da je ponekad teško napraviti razliku između DS i njenog najjačeg protivnika – Srpske napredne stranke (SNS) Tomislava Nikolića.

Programski gledano, demokrate su tokom dve decenije prešle put od „moderne partije građanskog centra“ (Izborni program iz 1992.), uz nešto razvijeniju definiciju DS kao stranke centra u Programu iz maja 2001, preko napuštanja ideološkog pozicioniranja stranke (Program iz oktobra 2001.) do okretanja socijaldemokratiji, koje je inicirao Zoran Đinđić, a nastavio Tadić (Izborni program iz 2007.). Prema najavama, na sledećoj stranačkoj skupštini, kad god da ona bude održana, taj trend trebalo bi da bude nastavljen  formiranjem saveta za saradnju sa sindikatima.

Mali problem je, međutim, činjenica o kojoj je govorio upravo Mićunović. Ako Politički savet stranke ne učestvuje u odlučivanju, šta se može očekivati od saveta za saradnju sa sindikatima?

Teško je setiti se mnogo primera da su – kako u DS, tako i u državi koju ta stranka, zajedno sa manjim partnerima, vodi – donošene neke odluke rukovođene programskim stavom, a ne računicom preovlađujućih „japi političara“, poznatih po nedostaku ideološke orijentacije. O nekakvoj ideologiji (i to „nacionalnoj“) moglo bi se govoriti po pitanju odluka vezanih za Kosovo, ima i izvesnih pomeranja u proklamovanom pravcu evropskih integracija (stvaranje uslova za ukidanje viza) ali, što se socijaldemokratije tiče…? Teško je izbeći cinizam i ne reći da je možda najjasniji gest koji govori o takvom ideološkom opredeljenju DS podrška stranačkog vrha osnivanju Socijaldemokratske partije Srbije (SDPS) Rasima Ljajića. Ili pomoć Socijalističkoj partiji Srbije (SPS) u procesu učlanjenja u Socijalističku internacionalu, čiji je DS punopravni član formalno od 2008, ali suštinski i nekoliko godina duže.

Učlanjenje u međunarodnu levičarsku organizaciju stranke poznate po tome da nikad nije preterivala sa „anacionalnim“ elementima u svojoj politici, a povremeno je, naročito tokom devedesetih, imala i faze jasnog nacionalističkog delovanja – moglo bi biti posledica jedne druge, čini se, daleko suštinskije osobine DS: njenog pragmatizma. Prema istraživanjima, oko 60 posto građana Srbije privrženo je socijaldemokratskim idejama (mada često nisu svesni da se to tako zove). Tako veliki rezervoar izbornih glasova definisan idejom socijalne pravde, svakako je dobar razlog za proklamovanje socijaldemokratske orijentacije stranke, bez obzira na širok dijapazon uverenja ili potpuni nedostatak ideologije kod mnogih njenih današnjih članova.

O pragmatizmu DS-a, kako za vreme Zorana Đinđića, tako i posle njega, govore mnogi primeri, a najrečitije, verovatno, potpisivanje Deklaracije o pomirenju sa SPS-om, decenijskim neprijateljem demokrata. Deklaracija je potpisana nakon sklapanja koalicionog sporazuma sa socijalistima, koji je omogućio formiranje „proevropske vlade“ i sprečavanje „povratka u devedesete“ – što bi se, prema verziji DS, desilo da se Ivica Dačić pre dve godine opredelio da omogući formiranje vlade radikala, narodnjaka i socijalista.

U jednom trenutku, nakon raspada Srpske radikalne stranke (SRS) činilo se da je DS ostala bez političke konkurencije. Pojavio se, međutim novi problem: bivši radikali preobratili su se u naprednjake i ne samo da su uspeli da steknu naklonost ogromnog broja građana (istraživanja govore o približnim rejtinzima DS i SNS) već se, zahvaljujući poslovično slabom pamćenju u Srbiji, SNS sada predstavlja kao proevropska partija – što je donedavno bio teren na kome se najbolje proširila DS. Ključna kritika opozicije sada se ne odnosi na proevropsku politiku, već na cvetanje korupcije u zemlji za koju najveću odgovornost uvek snosi vlast.

Time su demokrate izgubile jedno bitno oružje korišćeno u dosadašnjim izbornim obračunima – širenje straha od radikala i povratka u mračnu poslednju deceniju dvadesetog veka.

Iako niko ne veruje da naprednjačka peticija za raspisivanje prevremenih izbora do takvog ishoda zaista može dovesti, demokratama je vreme za ozbiljnu pripremu novog predizbornog oružja. Umesto disciplinovanja sopstvenih redova (centralizacija), prevaspitavanja medija (konferencija za novinare u skupštini Srbije specijalno sazvana zarad kritike medija), uvođenja u red koalicionih partnera (sudbina Saveza vojvođanskih Mađara), patriotskog busanja u prsa (Kosovo važnije od Evrope) i sličnih aktuelnih poteza, demokrate bi, možda, mogle zaista da primete koliko je jadno (sa tendencijom pogoršanja) socijalno-ekonomsko stanje građana Srbije.

Najlakše bi im bilo da, u pripremi sledeće stranačke skupštine, izboru novog rukovodstva i zacrtavanju puta kojim će dalje ići, ozbiljno shvate reči sopstvenog predsednika.

Na poslednjoj proslavi stranačke slave, Tadić je, između ostalog, istakao da je „pogrešan izbor onih koji misle da će učlanjenjem u DS ostvariti ličnu korist“. Ukoliko birači ne dobiju uverljive argumente da je on to zaista mislio i da se DS čak i u praksi zalaže za socijalnu pravdu, moglo bi se pokazati da temeljno savladana tehnika vladanja, „stezanje“ stranačke discipline, dobar marketing i ritualno pozivanje na Zorana Đinđića – više nisu dovoljni za izborni uspeh.

Kao što se, recimo, desilo na Voždovcu.