Doslednost – u stavovima ili u promenama politike?

Ako jednoj partiji i njenom lideru uspe da, uprkos brojnim i drastičnim promenama stavova, izgrade imidž doslednih političara, to mora biti rezultat vrhunskog poznavanja političkog marketinga. Kada, uz sve to, javnost veruje da dotična grupa ljudi prezire marketing – onda je reč o Vojislavu Koštunici i njegovoj Demokratskoj stranci Srbije (DSS).

Sasvim u skladu sa obećanjem datim nakon rušenja režima Slobodana Miloševića – da ga vlast neće promeniti – Koštunica je doslednost u promenama političkog stava demonstrirao kako u opozicionom periodu, pre 5. oktobra 2000, tako i kada je, zahvaljujući ulasku u Demokratsku opoziciju Srbije (DOS) dobio priliku da pokaže veštinu vladanja, za koju tokom devedesetih, niko nije ni slutio da je poseduje.

Tako su, recimo, pre pristupanja dobitnoj kombinaciji zvanoj DOS, Koštunica i DSS godinama, na svakih nekoliko meseci, menjali stav o koalicionom udruživanju – prvo su tvrdili da „lekcija koju je opozicija shvatila i naučila tokom ovog vremena jeste da preduslov uspešne borbe sa jednim autoritarnim poretkom jeste udruživanje opozicije“ (1992), da bi onda zaključili da „stvaranje zajedničke izborne liste jeste besmislica“, odnosno da je „priča o koalicijama, bratstvu i jedinstvu opozicije u velikoj meri je maslo režima i njegove policije“ (1992). Onda se pojavila potreba za tvrdnjom da „zajednički nastup opozicije treba braniti i spasavati po svaku cenu“ (januar 1996), da bi se, nakon devet meseci, ona  preobratila u stav da je „nekom u interesu da DSS ugura u koaliciju ‘Zajedno’ i pri tom je još razbije“ (septembar 1996). I tako još nekoliko puta…

Ipak bez spomenika mržnje 

Stereotip o doslednosti DSS-a nisu uspele da sruše ni promene odnosa prema Zapadu, koji se kretao od tvrdnji da su „glavni krivci za stradanje srpskog naroda u Hrvatskoj tri protivnika srpskog naroda – Hrvatska, međunarodna zajednica (SAD, Nemačka) i Savet bezbednosti OUN-a“ (avgust 1995), preko ocene da će „zločinci iz Vašingtona, Londona, Bona, Pariza, Rima i drugih zapadnih metropola razarati i sejati smrt neumorno, danju i noću, sve u nadi da se pre ili kasnije dograbe Kosova“ (april 1999) do zaključka postignutog u vreme boravka na vlasti da „napretka neće biti i rešenja će morati da budu nađena u jednoj ozbiljnoj saradnji i komunikaciji sa Hagom, Briselom i Vašingtonom“ (jun 2004).

Ni ta faza nije trajala večno, pa je Tomislav Nikolić, nekadašnji radikalski ekstremista, danas proevropski naprednjak, dobio priliku da Koštunici kao uslov za opozicionu saradnju postavi – jasno izjašnjavanje da se zalaže za ulazak Srbije u EU. Uprkos tome, možda ipak nema mesta za ocene o ekstremizmu današnjeg DSS-a, s obzirom da su odustali od zalaganja svog lidera iz 1998. Tada je, prema dokumentaciji skupljenoj u knjizi Vojislav Koštunicajedna karijera, u izdanju njegovih ljutih neprijatelja, Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM), Koštunica za jedan nedeljnik tvrdio da «ukoliko nas NATO bombarduje, Srbija ima sve razloge da, kao što je podigla spomenik zahvalnosti Francuskoj posle Prvog svetskog rata, Americi podigne spomenik mržnje.“

Neočekivana sudbina rupe na svirali

Onoliko hvaljenu doslednost DSS-a nije moguće prepoznati ni u odnosu te stranke prema Haškom tribunalu. Tokom 2005. godine Koštunica je, na veliko i javno izraženo zadovoljstvo tadašnje glavne tužiteljke Tribunala Karle del Ponte, uspeo da pređe ogroman put od principijelnog stava da je „saradnja sa Haškim tribunalom deveta rupa na svirali“, do pragmatičnog uverenja da „svaki dan nesaradnje sa Hagom vodi Srbiju unazad“. Iste te godine počela je serija dobrovoljnih („dobrovoljnih“?) predaja Tribunalu koje je Koštunica pozdravljao, a njegovi savetnici tvrdili da je politička odluka o izručenju haškog optuženika Ratka Mladića doneta i da je ostao da se uradi samo tehnički deo posla.

Nakon što je postao premijer, Koštunica je odustao i od oštre kritike svakog poteza svog pokojnog prethodnika, Zorana Đinđića. Iako su teške reči lidera i ostalih članova DSS-a upućene na Đinđićevu adresu, a još više ton kojim su izgovarane, u to vreme još bile sveže u sećanju građana, Koštunica je već u svom prvom premijerskom mandatu revidirao mišljenje o svom glavnom postpetooktobarskom konkurentu i ocenio da je „Đinđić pokrenuo reforme u Srbiji“. Do tog otkrića je, kako je objasnio, došao zahvaljujući ličnom iskustvu sa „teškoćama sa kojim je jedna vlada suočena“, pa je tako dobio „potpuniju predstavu“ i počeo da „nešto drugačije gleda na posao svojih prethodnika“.

Kao što je, uprkos brojnim primerima koji govore suprotno, DSS uspeo da punih 18 godina koliko postoji, očuva mit o doslednosti, tako je i jedno drugo uverenje koje se odnosi na lidera te stranke godinama opstajalo, iako su činjenice iz realnog života govorile suprotno.

Ko je ovde nesposoban? 

Koštunicu, naime, protivnici uporno opisuju kao „nesposobnog“ i „lenjog“ i redovno se rugaju njegovoj „neobaveštenosti“. Pokazalo se, međutim, da su, nakon izbora 2004, daleko neobavešteniji bili njegovi potencijalni partneri iz Demokratske stranke (DS). Sasvim neočekivano, naime, usred pregovora o koalicionoj saradnji, demokrate su se tada suočile sa činjenicom da je Koštunica uspeo da obezbedi podršku socijalista za formiranje manjinske vlade, u kojoj za stranku Borisa Tadića nije bilo mesta.

Uprkos činjenici da se nije mogao bezrezervno pohvaliti velikom podrškom birača ili ispunjenim obećanjima (tako je, na primer, prilikom stupanja na premijersku funkciju 2004. najavio hitno usvajanje novog Ustava, ali se ta tema tokom njegovog prvog mandata skoro sasvim izgubila iz javnog i političkog života) Koštunica je uspeo da prvi mandat rastegne na skoro tri godine (od 3. marta 2004. do 15. maja 2007). Da li je zaista potreban drugi dokaz za zaključak o pragmatizmu tadašnjeg premijera i njegovom hvale vrednom poznavanju tehnologije vlasti?

Iako je pad popularnosti Koštunice i njegove stranke od 2000. godine bio konstantan (odmah posle 5. oktobra tadašnji predsednik savezne države mogao je da se pohvali rejtingom kakav nije imao ni Josip Broz Tito) čini se da ih je najviše koštala odluka da zauzmu čvrstu nacionalnu poziciju od koje su, u međuvremenu, odustali čak i nekadašnji radikali, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.

Sasvim, paradoksalno, dakle – reklo bi se da je stranka koja je godinama hvaljena zbog političke doslednosti, zapravo, kažnjena upravo onda kada je uspela da svoje ključne stavove održi doslednim u iole dužem vremenskom periodu.