Zoran Čičak

Datum rodjenja: 5. 11. 1961.
Mesto:
Datum rodjenja: 5. 11. 1961.
Mesto:

Rođen 1961. u Beogradu.

„Išao sam u Osnovnu školu ‘Drinka Pavlović’ u Kosovskoj, pa u Petu beogradsku gimnaziju kod Tašmajdana. Sve do odlaska u vojsku živeli smo lagodan život, egzistencijalni problem bila je nepoznata reč, a onda su devedesete bila neka vrsta psihološkog šoka. A sad, život sa majkom novinarkom (Rankom Čičak), nije to neka tema, ona se bavila tim vašim novinarskim poslovima, ja svojim, političkim, kasnije bankarskim i poslovnim.“ (Newsweek, 25. 2. 2017. godine) 

Završio je Pravni fakultet u Beogradu (1985), a 1990. na istom fakultetu stekao je zvanje magistra pravnih nauka (međunarodno javno pravo). 

Od 1987. do 1991. obavljao je poslove urednika u Centru za idejni rad Saveza socijalističke omladine Beograda. O Čičkovom tadašnjem aktivizmu, osvrćući se na period kada je sa radom počeo omladinski OK kanal, pisao je novinar Radoman Kanjevac, koji je bio glavni i odgovorni urednik tog kanala. 

“Shvativši da se klima u svetu menja i da javnost traži promene i u našoj zemlji, Dragan Pavlović, tadašnji predsednik omladine Beograda, i Branko Gligorić, direktor Doma omladine, uspeli su da isposluju da Beograd, u okviru proslave Dana mladosti 1989. godine, dobije omladinsku televiziju i omladinski radio. Osnivač televizije bila je Gradska konferencija SSO-a, a proizvođač programa je bio Dom omladine. (…) I pre nego što je najavljena emisija o Dobrici Ćosiću, u redakciju je došao jedan omladinski funkcioner sa informacijom da se priprema neka sednica i da Zoran Čičak piše uvodno izlaganje o OK kanalu. Pošto smo znali ko je Zoran Čičak, znali smo i ko je naručilac izlaganja, jer se u to vreme takva stvar mogla osmisliti i odobriti samo na jednom mestu. Trebalo nas je ukinuti, ali tako da za to postoji formalno pokriće, neka rasprava ili odluka. Idealan forum za takvu stvar bila je Sekcija za informisanje RK SSRN-a Srbije, koja je u to vreme i služila za ispravljanje ‘idejnih skretanja’ u medijima. (…) Početak sednice bio je uobičajeno dosadan, sve dok se, po dobro oprobanom scenariju, za reč nije javio Zoran Čičak. On je oštro napao emisiju ‘Strogo poverljivo’ i Milorada Vučelića, zaključujući da je OK kanal ovom emisijom pokušao da izvrši ‘kontrarevolucionarni udar’. Njegovo izlaganje bilo je dobro pripremljeno, dugo i temeljito. Rekao je da smo pokušali da revidiramo prošlost i da su prostor u programu OK kanala dobili ljudi koji su ‘suprotstavljeni vrednostima socijalističkog samoupravnog društva’. Te optužbe, koje danas zvuče smešno, u to vreme su najčešće značile konačnu presudu. (…) Nakon te sednice Zoran Čičak će napredovati meteorskom brzinom, napadajući u svakoj prilici ne samo opoziciju nego i socijaliste za koje mu se činilo da su više Srbi nego što bi on mogao da podnese.” (Vreme, 21. 5. 2009. godine)

Od 1992. do 1995, kako navodi, profesionalno je bio angažovan u političkom životu tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, prvo kao potpredsednik Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju u Srbiji, a zatim kao osnivač i član prve Direkcije Jugoslovenske levice (1994 – 1995). Na parlamentarnim izborima 1993. bio je kandidat za poslanika na listi Udružena levica (Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, Savez radnika Srbije, Narodni front Jugoslavije), čiji je nosilac bio profesor dr Dragomir Drašković, ali nisu uspeli da uđu u Skupštinu Srbije. 

„Ja se inače – ne računajući naravno SKJ – nikada nisam učlanjivao u nečije tuđe stranke, pravio sam svoje. (…) Da, nas dvoje (Mira Marković i ja) i još nekoliko ljudi pisali smo program JUL. Sarađivali smo i ranije, krajem osamdesetih na Beogradskom univerzitetu, bili smo i u tom prvom rukovodstvu Saveza komunista – pokreta za Jugoslaviju i kad smo procenjivali nedostatke te stranke, posle izbora 1993, zajedno smo doneli odluku da je potrebna neka nova formacija i tako je napravljen JUL.“ (Newsweek, 25. 2. 2017. godine) 

U JUL-u je smenjen u leto 1995. 

„Smenjen sam iz rukovodstva JUL u leto 1995, nekoliko meseci uoči Dejtona. Tadašnji Miloševićevi saradnici, vrhuška SPS Borisav Jović, Mihailo Marković i Milorad Vučelić, nisu voleli moja javna predviđanja da će biti smenjeni kao ratni huškači, pa su izvršili pritisak da me smene. Uspelo im je. Ali to im nije pomoglo da izbegnu sudbinu koja im je bila namenjena, kako je duhovito napisao Dragan Bujošević. Posle toga nisam ušao ni u jednu drugu stranku, a nisam prihvatio ni pozive da se vratim u JUL. Moj prijatelj Ranko Krivokapić, predsednik Skupštine Crne Gore, rekao je te godine u jednom intervjuu: ‘Video sam da je JUL izgubio jugoslovenski karakter onda kada je iz njegovog rukovodstva isključen Zoran Čičak’.“ (Newsweek, 25. 2. 2017. godine) 

Od 1994. do 2000. godine radio je kao specijalni savetnik za međunarodne odnose predsednika „Beobanke AD Beograd“ i tada je, naglašava, učestvovao na godišnjim skupštinama Evropske banke za obnovu i razvoj (London 1997) i Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke (Njujork, 1998), Evromediteranske finansijske konvencije (Valensija, 1998 ), Ekonomskog samita Ruske federacije (Sankt Petersburg, 1998), Evropskog kongresa banke ( Frankfurt, 1996 – 1998)… 

“Vi ste se našli na mestu koje vama po iskustvu, slobodna sam da kažem, nije pripadalo. Napustili ste 1995. JUL i do 2000. vi provodite vreme u ‘Beobanci’ kao specijalni savetnik za međunarodne odnose predsednika banke Zlatana Peručića. Sa kakvim ste znanjem o bankarstvu iz Direkcije JUL-a došli u ‘Beobanku’, a isto bi i gospodin Peručić mogao da kaže, šta je naučio u politici o bankarstvu?
– Nije to nikakva tajna, to je bila državna banka i on je tamo došao, pre mene nekoliko meseci, zato što je to bila odluka tadašnjeg političkog rukovodstva. Vlada je bila vlasnik banke i ona je mogla da postavlja direktore. Kako je on radio i šta je na kraju bilo sa bankom, pretpostavljam da je više pitanje za Vladu pokojnog Mirka Marjanovića nego za njega.
Nije pitanje šta je sa bankom, nego šta ste vi znali o bankarstvu, vi i vaš direktor?
– Nisam ništa znao manje od njega. Mi smo tu došli, ja sam tih šest godina, koliko sam bio u toj banci do 2000. godine, proveo, između ostalog, tako što sam učio taj zanat i to znanje koje sam naučio za tih šest godina…
To je školovanje uz rad?
– Pa, na neki način, niste vi daleko od istine. To je bilo vreme u kome sam stekao te kontakte i upoznao ljude sa kojima sam kasnije radio. Ne mislim, naravno, samo na Srbiju, odnosno tadašnju Jugoslaviju, nego i na druge evropske zemlje. 
Gospodine Čičak, vi govorite kao da je to najnormalnija stvar na svetu – odlazite u banku o kojoj ne znate ništa, u kojoj je direktor banke čovek koji ništa ne zna o bankarstvu i vi se tu obučavate obojica. Bez želje da vas ovim vređam, nego ilustrujemo kako smo mi došli dovde. Kako su te banke vođene, kako je bilo šta vođeno ako su vodili ljudi koji su imali isključivo politički pedigre. Pa sad ovaj iz pečenjare ili vi iz JUL-a.
– Od tada je prošlo 20 godina. Dakle, ako posle 20 godina mi zadržavamo istu matricu to je zapravo ilustracija moje teze da mi nigde nismo napredovali. Pri čemu, ja poznajući Zlatana, mislim da bi on bio mnogo bolji direktor EPS-a od gospodina iz pečenjare koga ne poznajem. Ali Zlatan je završio fakultet, državni, sedamdesetih godina, isto nije kupio diplomu kao neki današnji ministri. To je bilo vreme kada je najveća državna banka u Jugoslaviji, bila je mislim druga ili treća na Balkanu, tadašnja Vlada je njoj namenila da čuva socijalni mir i ona je to radila tih šest godina koliko smo mi bili tamo. Znači, do 2000. godine mi nismo imali praktično štrajkove, preduzeća nisu padala u stečaj…
Znači da ste savršeno pripremili teren za propast koja će stići kasnije, čuvajući…
– Mi smo imali zadatak da to uradimo i mi smo zadatak tadašnjeg vlasnika, vlasnik je bila republička Vlada, izvršili. Da je Vlada tada htela da pravi reforme, ona bi dala drugačije instrukcije.“ (Radio Beograd, emisija “Sedmica”, 20. 3. 2016. godine)

Pričao je da je pomogao Mariji Milošević da napravi TV Košava.

„Ona mi je drugarica. To je danas Peconijev TV Hepi. Tada je Pink bio konkurentski projekat Košavi. Marija je odlučila time da se bavi i ja sam joj pomogao. Pomogao sam joj kao što bih joj pomogao da otvori prodavnicu pljeskavica da je to želela. Uostalom, mi smo počeli da se družimo mnogo pre nego što je njen otac postao predsednik Srbije. Kasnije na naš odnos nije uticalo to što je on postao predsednik, niti je uticalo to što posle više nije bio. A Željku (Mitroviću) nisam pomagao, on je verovatno imao neke druge pomagače.“ (Newsweek, 25. 2. 2017. godine) 

Od 2001. do 2003. obavljao je, kako ističe, dužnost generalnog direktora kompanije „Euro–Balkan Enterprisa d.o.o“. 

„Biznisom sam počeo da se bavim tek posle 5. oktobra, negde početkom 2001. godine. U tadašnjoj situaciji to je bio jedini posao koji sam mogao da radim. Godine 1999. stavljen sam na crnu listu zabrane putovanja u Evropsku uniju kao osoba koja je podržavala tadašnji režim. Imajući u vidu tu atmosferu linča koja je stvorena posle 5. oktobra, procenio sam da je privatni biznis najkomforniji položaj koji sam u datom trenutku mogao da imam. Nisam krenuo u posao s nekim velikim ambicijama, ali je vremenom on počeo da bude sve uspešniji i uspešniji i time se bavim evo već skoro 15 godina.“ (Newsweek, 25. 2. 2017. godine) 

Kaže da je u periodu od 2004. do 2008. imao najviše posla.   

„Ako ste prve korake u biznisu pravili posle 2001. s kim ste vi bili dobri u to vreme?
– Gotovo sa svim. Šta znači biti dobar? Sa svima sam profesionalno sarađivao, sa nekima sam bio i vrlo dobar.
To znači, da li ste imali političke veze koje bi pomogle da vaš biznis funkcioniše i da se uopšte realizujete kao biznismen?
– Na neki način, i da i ne. Ja sam, uglavnom, radio sa privatnim sektorom, misim da sam samo jedan ozbiljniji posao imao sa državom i to ne našom, nego sa Vladom Crne Gore, 2003. ili 2004. Tako da ja nisam ni imao potrebe da imam neke posebno dobre veze zato što su mi klijenti bili strane kompanije ili domaće velike privatne kompanije. Moram da kažem da je 2001, 2002, 2003. to bilo mnogo manje važno nego danas. (…) Moram da kažem, bez obzira na te ideološke razlike, ta vlada od 2001, pa i ova od 2004, su bile vrlo tolerantne.
Koja garnitura vam je posle 2000. najviše odgovarala, budući da ste neke značajne kupovine ostvarili, recimo, 2008?
– Da, 2007, 2008. Koštuničina Vlada je objektivno bila najuspešnija posle 2000. A i pre. Što se mene lično tiče, taj period od 2004. do 2008. bio je period kad je bilo dosta stranih ulaganja i samim tim dosta mojih klijenata i dosta poslova.“ (Radio Beograd, emisija “Sedmica”, 20. 3. 2016. godine)

Tokom 2008. i 2009. bio je član Upravnog odbora kompanije “Osiguranje AD” Beograd i, napominje, bio je član državno–privrednih delegacija Republike Srbije na Kubi (2006) i u Kazahstanu (2010 ). 

Potom, 2004.  postaje predsednik Odbora direktora kompanije „Argonauts Consultants Limited“. 

Kompanija „Euro Balkan korporejšn“ kupila je 2007. fabriku „Krušik-akumulatori“. 

„Krušikova’ fabrika akumulatora dobila je za gazdu Zorana Čička, čoveka iz najužeg osnivačkog jezgra JUL. Vreme JUL-a je otišlo u nepovrat srpske istorije, a Zoran Čičak je od druga tranzicionirao u gospodina: ima kompaniju ‘Euro Balkan korporejšn’, koja već nekoliko godina vrlo uspešno pruža savetničke usluge inostranim investitorima u Srbiji.
‘Krušik akumulatori’ su, kaže Čičak, prva kompanija koju su kupili, on i jedan, kako ističe, britanski državljanin sa kojim deli suvlasništvo u ‘Euro Balkan korporejšnu’. U Agenciji za privredne registre kao osnivač ‘Euro Balkan korporejšna’ se vodi, međutim, kiparska firma ‘Argonauts consultants limitid’, a Zoran Čičak je upisan samo kao direktor ‘Euro Balkan korporejšna’. Na aukciji, u četvrtak u Agenciji za privatizaciju, Čičak je lično licitirao za ‘Krušik akumulatore’. Nadmetanje, bila su još dva kandidata, je krenulo sa 37,9 miliona dinara, a okončano Čičkovom pobedom na ceni od 57 miliona dinara. Celu tu sumu Čičak, odnosno firma ‘Euro Balkan korporejšn’ će da uplati tokom iduće nedelje. Ovakav ishod prodaje ‘Krušik akumulatora’ radnici ovog preduzeća, koji su bili pristigli u priličnom broju, su propratili sa, najblaže, rečeno zabezeknutošću. Očekivali su, kažu, da će se pojaviti nemačka kompanija ‘Varta’, a stigao im JUL. Od ‘Varte’ su, kažu, u poslednjem trenutku dobili obaveštenje da odustaju. Za Čička nikakvih najava nisu imali.“ (Večernje novosti, 31. 5. 2007. godine)

Čičak je tada govorio o svom velikom poslovnom iskustvu. 

„Imam veliko iskustvo u biznisu. U privatnom sam već četiri godine, a pre sam, zaboravili ste, tokom tih 90-tih na koje se pozivate, bio savetnik generalnog direktora Beogradske banke. Jeste, bio sam jedan od osnivača JUL-a i danas, sa ove vremenske distance, mogu da kažem da sam na taj period i taj rad i angažman ponosan – izdeklamovao je Čičak.“ (Večernje novosti, 31. 5. 2007. godine)

Iako se u to vreme moglo čuti da će ta privatizacija biti poništena, do toga nije došlo.  

“Poništavanje te privatizacije se nije desilo zbog toga što vi imate, citiram, dobre veze sa bezbednosnim strukturama.
– Znate šta, ljudi pričaju razne stvari. Vlasnička prava su precizna kategorija. Važne su sudske presude, presude nadležnih organa. Mi jesmo bili pune tri godine pod pritiskom Agencije za privatizaciju koja je htela da tu privatizaciju poništi, mi smo u januaru podneli tužbu protiv Agencije za oko 500 miliona dinara naknade štete i sačekaćemo rezultate te presude.” (Radio Beograd, emisija “Sedmica”, 20. 3. 2016. godine)

Krajem 2017. „Krušik akumulatore“ kupila je Holding korporacija Krušik.

„Holding korporacija Krušik postala je vlasnik preduzeća Krušik-akumulatori, nakon javne prodaje, po početnoj ceni od oko 72 miliona dinara, prenosi portal Kolubarske. Prodaju nekada uspešnog preduzeća, jedinog proizvođača nikl-kadmijumskih baterija za vojsku, elektroprivredu i železnicu u istočnoj Evropi, oglasila je država, odnosno republički Fond za razvoj, kao hipotekarni poverilac prvog reda, koji je nakon privatizacije Krušik-akumulatora dao pozajmicu novim vlasnicima za investiciono ulaganje. S obzirom na to da ni nakon sedam godina novi vlasnici tu pozajmicu nisu vratili, niti su novac uložili u investicije, Fond je stavio hipoteku na imovinu Akumulatora i oglasio prodaju. Krušik-akumulatore je 2007. godine kupila Euro Balkan korporacija za 57 miliona dinara. Tada je u fabrici bilo 229 radnika, ali se broj kasnije smanjio, proizvodnja je stala, a 2015. godine je 72 radnika preuzela vojna fabrika Krušik.“ (Ekapija, 2. 11. 2017. godine) 

Bio je, od 2011. do 2016, predsednik Upravnog odbora „Alfa Plam AD“; od 2010. do 2016.  predsednik Upravnog odbora Industrije brusnih alata AD iz Ade i član Upravnog odbora kompanije „Dunav Osiguranje“ (od novembra 2008. do juna 2009). 

Ističe da je osnivač „Ohridske grupe“, član „Chatham House“, član Savetodavnog odbora NATO Foundation

„Pravnik po obrazovanju, investicioni bankar po profesiji, analitičar #malacvecara iz zabave, pisac u slobodno vreme, političar nekada, pobunjenik ponekad. Jugosloven, Partizanovac, levičar i ateista, stalno. Fan Krležinih drama, filmova crnog talasa i muzike 80-tih. Veran prijatelj, još verniji neprijatelj. Ljubitelj škembića i bakalara, zavisno od raspoloženja. Milanov otac i Tanjin muž“, napisao je o sebi.

Na pitanje da li je saradnik neke službe, odgovorio je: 

„Moram da vas razočaram. Znam i za tu urbanu legendu, ali nikada nisam radio ni za jednu službu, ni našu ni stranu. Međutim, dobro poznajem veliki broj funkcionera, i bivših i sadašnjih, raznih obaveštajnih službi, i naših i stranih, iz raznih zemalja. Sigurno više od deset. Sa nekima sam i privatno postao dobar prijatelj. Ne mogu da vam govorim njihova imena, ni zemlje ni institucije, pogotovo kad je reč o aktivnim obaveštajcima. U poslednjih 20 godina sam se s mnogima družio, razmenjivali smo mišljenja i informacije, ali je to uvek bila dvosmerna ulica. Koliko sam ja koristio informacije koje sam od njih dobijao, a koliko oni moje, koliko sam ja bio njihov saradnik, a koliko oni moji – to je teško proceniti. Naročito kad ti odnosi traju godinama. Ali ja sam to sve više smatrao nekom vrstom hobija ili profesionalnog izazova. Iz razgovora dva čoveka obojica saznaju jedan o drugom ponešto. Te kontakte sam naročito koristio devedesetih. Sećam se da sam onaj plan Z-4, o statusu Republike Srpske Krajine, dobio pre nego što je bio zvanično predat našim vlastima.“ (Newsweek, 25. 2. 2017. godine) 

Ističe da se bavi međunarodnim konsaltingom. 

„Čime se bavite?
– Raznim stvarima, od konsaltinga do upravljanja sa ovih nekoliko firmi koje smo kupili i koje još rade.
A za koga radite konsalting, naročito taj bezbednosni? Ko u stvari od vas traži bezbednosne procene, čak sam ovde pročitala i da radite i profile političara?
– Da. Traže, na primer, investitori koji žele malo dublju procenu zemlje u koju dolaze. Traže velike advokatske kompanije koje imaju probleme u nekim zemljama. Pošto mi to ne radimo samo za Srbiju, radimo za ceo region. Koje imaju neke probleme sa nekim vladama i traže najbolje načine da te probleme reše.” (Radio Beograd, emisija “Sedmica”, 20. 3. 2016. godine)

Na Tviteru i svom blogu, između ostalog, komentariše i aktuelne događaje, kritikujući poteze aktuelne vlasti. 

“Vreme se pomerilo 20 godina, a pomerio se i  čitav kontekst. Mnogi ključni ljudi iz sadašnje vladajuće strukture bili su 90-ih lideri radikala, koji su sa mnom, sa JUL-om, SPS-om ako hoćete, prolazili kroz razne faze, od ministarskih fotelja do zatvorskih ćelija, već kako su okolnosti i međunarodni faktor diktirali. Ja sam prema njihovoj politici imao negativan stav tada, a imam ga i danas prema toj kozmetički doteranoj radikalskoj politici. To što oni sada imaju podršku Zapada, a onda je nisu imali, smatram problemom Zapada, a ne mojim. Ovi koji su došli posle nas imali su svoju šansu 12 godina i nisu je iskoristili. Da imam više posla da radim, ne bih se ni bavio javnim komentarisanjem, jer to inače radite kad vam je dosadno. Voleo bih kad bi došao malo stabilniji period, u kome ne bih morao svake večeri na televiziji da gledam predsednika vlade pa sutradan svi to da komentarišemo, nego da svako radi svoj posao skromno i u tišini i da ne izgleda kao da svi učestvujemo u nekom rijalitiju.” (Nova ekonomija, april 2015. godine)  

Napominje da je i dalje levičar po političkom opredeljenju. 

“Ja sam ostao levičar kao što sam bio i tada i na izborima ću glasati za Levicu Srbije Borka Stefanovića.”(Radio Beograd, emisija “Sedmica”, 20. 3. 2016. godine)

Podržao je 2017. ulazak u politiku nekadašnjeg ombudsmana Saše Jankovića, „bio jedan od osnivača Pokreta slobodnih građana i u njemu ostao sve dok se Janković nije povukao“.  

U junu 2021. priveden je, nakon što je, posle izbora za mesne zajednice u Novom Sadu, na svom Tviter nalogu objavio: “Svaka mesna zajednica da zaduži jedan snajper… Da bi utakmica bila fer“.

„Nekadašnji političar i pravnik Zoran Čičak proveo je u pritvoru 17 sati jer je u ironičnom tvitu, okačivši naslovnu stranu Danasa gde se pominje osoba sa nadimkom ‘Snajper’, pomenuo reč snajper ‘i time ugrozio bezbednost Andreja Vučića’. U utorak ujutru petorica pripadnika SBPOK-a zakucala su mu na vrata, bez ikakvog dokumenta, rekavši ‘znate zbog čega smo došli’. Čičak je rekao da zna, jer je dan ranije, u ponedeljak uveče, napisao ‘sporan’ tvit. ‘S obzirom da imam dva pištolja u legalnom posedu, procedura je bila da mi stave lisice na ruke, dok ne završe pretres stana. Pretres je trajao nekoliko sati, jer su gledali i raznu dokumentaciju, privatnu, poslovnu. Popakovali su je u kese, ali kasnije je to vraćeno. Uzeli su dva lap topa, tablet i telefon, i dva pištolja za koje imam dozvolu. Nisu uzeli suprugin telefon, niti telefon mog sina od 12 godina – priča za Danas Zoran Čičak.“ (Danas, 17. 6. 2021. godine) 

Na Čičkov tvit reagovao je i državni vrh.

„I predsednik Srbije i premijerka Ana Brnabić naveli su da je naš list uzrok, a Čičkova ‘pretnja snajperom’ posledica, te da je cilj ubistvo Vučića i njegovog brata. ‘Najeksponiraniji predstavnici ove vlasti su ljudi relativno skromnog obrazovanja. Skloni su da kontekstualizuju neku situaciju na način na koji misle da će im doneti neku korist. Ja mislim da im to više nanosi štetu. Oni nemaju duhovnu širinu da dozvole tu mogućnost, koja je uobičajena u demokratskim državama, da se na satiričan način ili kroz karikature izražavate o njima. Ovo nije prvi put da se na ovakve banalnosti reaguje. Setite se naslovne strane NIN-a, vaših naslovnih strana i karikatura – podseća Čičak.“ (Danas, 17. 6. 2021. godine) 

Preminuo 6. oktobra 2021.  u Beogradu. 

Foto: Printscreen Youtube/Nedeljnik Vreme