Rođen 1944. godine u Maslinici na ostrvu Šolti.
„Slučaj je hteo da sam se rodio onog dana (11. februara 1944) kada su Nemci ušli u moje rodno mesto Maslinicu na otoku Šolti. Stanovništvo se evakuiralo prema unutrašnjosti – u kuće od kamenih ploča u polju. Bilo je hladno, a budući da se nije smjela paliti vatra, mene su četiri žene, zajedno sa mojom majkom i bakom, čitavu noć grijale svojim dahom, hukanjem, da se ne smrznem. I ostao sam živ. Popa koji je došao u Maslinicu da sahrani jednog čovjeka moja je majka zamolila, misleći da neću ostati živ, da me krsti, da ne umrem nekršten. Budući da sam se rodio na dan Gospe od Lurda, koju na Šolti iskrivljeno zovu Gospom od Lorda, dobio sam ime Lordan.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
U zvaničnoj biografiji navodi da je prve godine života proveo s majkom i starijim bratom Zdenkom u izbeglištvu, u El Šatu na Sinaju.
„Imao sam samo mesec dana kada me majka Mare u jednoj kutiji ponela na daleki put u El Šat, u partizanski zbijeg, a za ručicu je vodila i mog starijeg brata Zdenka. Danima smo putovali od Šolte do Visa i Barija, a zatim do Aleksandrije i El Šata i pravo je čudo da sam kao tako mala beba na tom putu ostao živ. Ulazeći jednom u brod, Mare je pala preko kutije u kojoj me nosila. Mislila je da sam mrtav, nisam davao nikakve znakove života. Govorili su joj: mali ti je umra, mali ti je umra, no ja sam nakon sat vremena živnuo. Kada smo krenuli sa Šolte temperatura je bila oko nule, a kada smo stigli u Afriku, u El Šat, plus pedeset! Tako se kalio čelik.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Porodica se nakon rata vratila u Split, u kome je Lordan proveo detinjstvo i završio Pomorsku školu.
„Otac je poslije rata radio u Obalnoj straži u Splitu. Dobio je stan pa smo se 1947. godine sa Šolte preselili u Split. Budući da je u njegovoj porodici bilo više inženjera, želio je da nastavim tu tradiciju. Ubacio me na brodogradnju, u srednju tehničku školu, koja se kasnije pretvorila u pomorsku. Poznavanje konstrukcije broda pomoglo mi je kasnije u filmskoj konstrukciji. No, nakon toga sam otišao na Pedagošku akademiju i diplomirao slikarstvo i književnost.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Kako ističe, filmom se bavi od najranije mladosti.
„Od početka 60-ih kao šesnaestogodišnjak počinje da snima amaterske eksperimentalne filmove. U profesionalnoj produkciji režira od 1965. godine kratkometražne, srednjemetražne i celovečernje igrane, dokumentarne i dokumentarno-eksperimentalne filmove i televizijske serije.“ (lordanzafranovic.com)
Doadje da je sa nepunih 18 godina napravio prvi kratki igrani film „Nedjelja“ za koji je dobio niz nagrada, između ostalih i prvu nagradu na Jugoslovenskom festivalu amaterskog filma u Sarajevu.
„Prvi profesionalni film („Živjela mladost“) napravio sam 1965. godine. U kratkom igranom filmu „Poslije podne puška“ počeo sam se baviti analizom zla, zločinom bez razloga…“. (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Diplomirao je književnost i likovnu umetnost na Visokoj pedagoškoj akademiji u Splitu, a potom 1971. filmsku režiju na Filmskoj akademiji u Pragu, u klasi „oskarovca“ Elmara Klosa. Magistar je režije.
Iz Praga se te 1971. vratio u Zagreb, „opet u jednu vruću atmosferu“.
„U Društvu filmskih radnika Hrvatske raspravljalo se o filmu Krste Škanate ‘Teroristi’, koji je govorio o ustaškim terorističkim akcijama, a posebno o bombi podmetnutoj u beogradskom kinu ’20. oktobar’. Ja sam se zalagao za to da se taj film prikaže, dok je većina bila protiv. Bila je nabrijana atmosfera, na sceni je bio agresivni nacionalizam i ja sam izvukao deblji kraj. Isključili su me iz Društva filmskih radnika. Nisam mogao ući ni u prostorije Društva. Zabranili su mi da dolazim u tamošnji restoran u kojem sam se prije toga hranio. Kasnije sam tu scenu zabrane ulaska u restoran prenio u film ‘Okupacija u 26 slika’, u onaj Mačevalački klub na čijim vratima piše da je psima i Srbima ulaz u klub zabranjen, da su nova pravila, da se situacija promijenila. Nakon toga više nisam mogao raditi u Zagrebu.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Tada odlazi u Beograd, u kome se na Televiziji pokretao Drugi program.
„Pozvali su me Filip David i Zora Korać da dođem. Otišao sam i napravio dva filma: ‘Zov predgrađa’ s Borisom Dvornikom, za koji sam dobio prvu međunarodnu nagradu i 6.000 ondašnjih njemačkih maraka, što je bila fenomenalna lova (smijeh), te film ‘Ubistvo u noćnom vozu’ sa Slobodanom Perovićem i Draganom Nikolićem u glavnim ulogama.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Svojevrsnu ratnu trilogiju započinje 1978. filmom „Okupacija u 26 slika“, koji je nagrađen „Zlatnom arenom“ u Puli.
„Od svih mojih filmova najviše se do današnjih dana spominje ‘Okupacija u 26 slika’. Na kritike bez ikakvog osnova, politički obojene i vrlo ružne, morao sam odgovoriti posebnim filmom (‘Slobodna interpretacija – dokumentarni film’) i pokazati da se sve to o čemu govorim u ‘Okupaciji’ dogodilo, da to nisam izmislio, što neki do danas tvrde. U ‘izmišljenom’ je autobusu bio i otac velikog glumca Izeta Hajdarhodžića. Izet je kao dječak trčao da traži oca tamo gdje su ubijeni bačeni i našao je samo komad njegove pidžame (u pidžami je odveden iz kuće) i cigarete u džepu. (…) ‘Okupacija’ je obišla čitav svijet. Film je prodat u 30 zemalja. U Kanu je bio je uvršten u konkurenciju među dvadeset najboljih filmova, i to u godini u kojoj su za nagrade konkurirala i tako velika imena kao što su Felini, Kopola, Končalovski. U Parizu je, na primjer, film u udarnim kinima igrao šest mjeseci. U Beogradu ga je gledalo 700.000 ljudi, a u Zagrebu 250.000. (…) Mislim da je film toliko čvrst, da se i danas gleda kao u vreme kada je napravljen (1978), ništa nije izgubio na nekoj udarnosti, aktuelnosti, na upozoravanju što se događalo i što se opet može dogoditi. Nažalost, i neki drugi moji filmovi, s kojima sam također imao problema, ponovo su se dogodili, po istom scenariju, i ja nisam nimalo sretan zbog toga.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Preostala dva dela trologije su „Pad Italije“ (1981, Zlatna arena u Puli) i „Večernja zvona“ (1986. nagrada za režiju u Puli). Tu su i filmovi ljubavne tematike „Ujed anđela“ (1984) i „Haloa – Praznik kurvi“ (1988).
Dokumentarni film „Krv i pepeo Jasenovca“ iz 1985. doneo mu je mnoge probleme.
„Vaš dokumentarni film ‘Krv i pepeo Jasenovca’ bio je sredinom 1980-ih predložen za Oskara, ali ga je tadašnji visoki partijski funkcionar Josip Vrhovec povukao iz konkurencije. Reklo bi se, uz nešto gorke ironije, da se u posjet Jasenovcu oduvijek išlo ‘u tri kolone’…
Slika o Jasenovcu smetala je ideologiji koja je pripadala komunističkoj slici svijeta. Već u to vrijeme bile su oštre podjele treba li otvarati tu temu ili se praviti da se ništa nije desilo. Kako smo nekolicina pisaca-suradnika i ja smatrali da ne postoji uzbudljivija i dramatičnija tema od Jasenovca, napravili smo nekoliko filmova. Naravno, uvijek uz strašno velik otpor ljudi iz raznih komisija i vlasti. Tako je nastao i slučaj povlačenja filma ‘Krv i pepeo Jasenovca’ iz nominacije za Oscara.“ (p-portal.net, 12. 9. 2020. godine)
Kaže da tim filmom nisu bili zadovoljni ni Srbi ni Hrvati.
„Niko nije bio njime zadovoljan. Srbi nisu bili zadovoljni jer nisam stavio broj žrtava koje su oni zahtijevali, a Hrvati, da nije trebalo otkrivati ono što civilizirani narodi skrivaju – vlastito zlo. Pošao sam od toga da bih mogao govoriti o zlu, koji su nama napravili drugi. Mora da se govori o zlu u vlastitom narodu, koji nam je donio povijesne sramote i veliku crnu mrlju, koju sam, tim filmom, htio skinuti sa sebe i sa tih hrabrih i velikih hrvatskih sinova, koji su se, zajedno sa mojim ocem, Ivom, četiri godine borili protiv tog najvećeg zla u historiji Hrvatske, pa i svijeta. Film je dobio Grand Prix na festivalu u Beogradu, bio je jugoslavenski kandidat za Oskara, dobio je nagradu Grada Zagreba. Gdje su sada ti ljudi iz grada Zagreba, koji su ga ocijenili tako visokim priznanjem?“ (Slobodna Evropa, 23. 4. 2016. godine)
Ističe da je upravo taj film bio razlog da ga predsednik Hrvatske Franjo Tuđman proglasi za „neprijatelja hrvatskog naroda“.
„Moji su problemi, dakle, nastali mnogo prije događaja iz početka devedesetih i mog odlaska u emigraciju. Mene je i Tuđman, dok još nije bio na vlasti, napao zbog filma ‘Krv i pepeo Jasenovca’ (koji nikad nije ni vidio) i kasnije me je stavio u svoje knjige kao neprijatelja hrvatskog naroda.“ (Blic, 27. 5. 2007. godine)
Objasnio je zašto mu je Jasenovac posebno intrigantna tema.
„Onda me put, krajem 70-tih godina, doveo slučajno do Jasenovca. Ušli smo u spomen-područje. Obišli smo ga, taj logor smrti, i zanijemili. Ništa više nisam čuo. Sve se u meni treslo duboko. Jedno je pitanje zvonilo – Da li je tu količinu, i način na koje je učinjeno to zlo, napravio čovjek, naš čovjek, susjed, iz naše sredine i iz našeg naroda? Pitao sam se – Šta je to? Nakon toga, ništa nije bilo kao prije. Jasenovac, Gradiška – označavaju najcrnje mrlje na savjesti mog vlastitog naroda, njegove najdublje ponore. To je strašno, taj nacionalizam, taj agresivni, primitivni nacionalizam i fašizam, u tom našem hrvatskom biću. Odmah sam se upitao zašto radimo filmove? Da li nas je povijest pretekla? Jasenovac, Gradiška – označavaju najcrnje mrlje na savjesti mog vlastitog naroda, njegove najdublje ponore. Tu sagledavamo svo zlo u čovjeku, kojeg je Bog stvorio po vlastitoj slici i u svom najnakaradnijem obliku. To je strašno, taj nacionalizam, taj agresivni, primitivni nacionalizam i fašizam, u tom našem hrvatskom biću. Nekoliko dana mi je trebalo da se posložim. Onda sam odlučio da film stavim u funkciju o istraživanju istine o Jasenovcu i o tom zlu, koji se desio sasvim blizu nas.“ (Slobodna Evropa, 23. 4. 2016. godine)
Film o suđenju Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova NDH, montirao je 1991. u prostorijama koproducenta Hrvatske televizije i tada mu je, priča, jedan od rukovodilaca tadašnje TV Zagreb rekao da „mora u roku od 24 sata napustiti prostorije ove montaže i napustiti ovu televiziju“.
„Prije odlaska, nešto mekše, gotovo prijateljski, mi je šapnuo – Bježi iz zemlje, glava ti je u torbi, na listi si neprijatelja Hrvatske. Pokupio sam negativ filma jer sam bio glavni producent i u svom automobilu napustio Hrvatsku i ušao u Sloveniju. Kasnije sam taj film završio u Pragu. Imao je i svjetsku premijeru na Bijenalu u Beču, na Berlinaru u Berlinu, Moskvi, Los Anđelesu, Minhenu i još desetak festivala. U Beču su organizatori, zbog prijetnji hrvatske migracije, dali mi body garda. U Berlinu dvojicu, koji su, kao sjene, išli za mnom 24 sata. Film do danas nije prikazan u Hrvatskoj.“ (Slobodna Evropa, 23. 4. 2016. godine)
Od 1991. do kraja 1994. živeo je u Parizu, a 1992. proveo je u Beču. Od 1995. do 2005. živeo je u Pragu, a od 2005. do 2011. u Zagrebu je radio TV serijal o Titu „Posljednji svjedoci testamenta“.
„Svoj život je u cijelosti posvetio istraživanjima u svijetu filmske umjetnosti i do sada je napravio ukupno oko 80-ak filmova. U većini svojih filmova je režiser i scenarist. Za vrijeme života i rada u Pragu bavio se pedagoškim radom na FAMU, kao profesor režije.“ (lordanzafranovic.com)
Živi u Pragu a, kako kaže, podjednako pokušava da radi u Hrvatskoj, Srbiji i u Češkoj.
„U Zagrebu sam napravio gotovo sve filmove, a i u Beogradu sam takođe radio u nekoliko navrata. Isti je to jezik, ista publika i manje-više ista kultura. Razmišljam na koji način bi se u bivšoj Jugoslaviji moglo raditi. Jer, ja sam sad donekle izopćen iz Hrvatskog kulturnog prostora. I u bivšoj Jugoslaviji je bilo ideoloških sukoba, ali su ipak postojali izlazi. Ako nekog autora napadnu u Beogradu, naročito u vrijeme crnog talasa, izlaz se nalazio u Ljubljani, Zagrebu, Skoplju i obrnuto. Sada ja, kao emigrant iz vlastite zemlje, pokušavam, posebno posljednjih pola godine, da nađem izlaz u Beogradu. Međutim, nema više velikih distributera i producenata sa kojima sam ja radio, nema više finansijera za neki značajniji, malo sjajniji film, nešto što bi bilo za kino, za široku publiku.“ (Vreme, 11. 10. 2017. godine)
Godinama je pokušavao da realizuje scenario Arsena Diklića „Djeca Kozare“, ali bezuspešno je konkurisao za dobijanje sredstava od Filmskog centra Srbije. U julu 2020. Ministarstvo kulture i informisanja saopštilo je da je „zadovoljno odlukom Komisije i Upravnog odbora Filmskog centra Srbije da na ovogodišnjem Konkursu za finansiranje i sufinansiranje proizvodnje domaćeg dugometražnog filma sa nacionalnom temom podrži film Lordana Zafranovića ‘Djeca Kozare’.
„Konačno ste na konkursu FCS-a dobili finansijsku podršku za film „Djeca Kozare“ od 30 miliona dinara (nešto preko 255.000 evra). Prethodno ste, ako se ne varam, dva puta bili odbijeni?
– Konačno, nakon trećeg ili četvrtog puta… Svetlo na kraju tunela. Reč je o filmu koji je, po mom uverenju, nužno napraviti. A ta je finansijska podrška nužna da bismo mogli dalje tražiti sredstva u Češkoj, u Francuskoj, kod Euroimaža, na raznim drugim konkursima. Nadam se da ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju. Planiramo da u sklopu scenografije na drugoj strani Une izgradimo logor, ako ga malo čvršće izgradimo, mogao bi posle postati edukativni centar. U svakom slučaju cela moja ekipa je odahnula, spremna je da punom snagom krene u rad.“ (Blic, 27. 7. 2020. godine)
On je početkom 2020, kada je po treći put odbijen na konkursu FCS, izneo sumnju da je film „Dara iz Jasenovca“, reditelja Predraga Antonijevića plagijat, navodeći sličnosti između scenarija tog filma i njegovog „Djece Kozare“, za koji je Arsen Diklić napisao scenario još 1986.
„Zafranović je (u emisiji na Drugom programu Radio Beograda) u februaru prošle godine rekao da mu se čini ‘da je sve to odigrala politika’, da se anonimne komisije koje ne odgovaraju ni za šta uglavnom sastavljaju od ljudi koji su bliski politici i rade za njih usluge. ‘Država finansira ono što njih interesira, što interesira ideologiju stranke koja je na vlasti i tu je problem’, naveo je Zafranović. On je dodao da je godinama konkurisao sa ‘Djecom Kozare’ ali da nije bilo interesovanja za film o Jasenovcu, sve dok država nije iskazala takvo interesovanje. Onda je, kako je istakao, ‘naprasno nastao Antonijevićev plagijat’ kada je scenario ‘Djece Kozare’ postao javan. ‘I oni su jednostavno preko noći napravili nešto i tako je pravio ustupke određenoj politici, to znam iz prve ruke, tako je on dobio taj film, i interesantno je da je odmah nakon toga, kada smo išli treći put na natječaj, bio predsjednik komisije, i naravno da ta, kako ga ja zovem, ‘Ledi Gaga’, nije pustila naš film. To je potpuno logično. Zašto bi pustio film koji ima istu temu kao i njegov film’, rekao je Zafranović.“ (Danas, 26. 2. 2021. godine)
Zbog tog intervjua je, u ime reditelja Antonijevića, zbog povrede časti i ugleda, Advokatska kancelarija Aleksić iz Novog Sada u junu prošle godine podnela tužbu protiv Zafranovića. S druge strane, Zafranovićev advokat Vladimir Gajić između ostalog je kazao:
„Budući da je Zafranovićev projekat postao javan prvim učestvovanjem na konkursu u martu 2018, a u avgustu iste godine se najednom pojavio projekat ‘Dara iz Jasenovca’ sa potpuno istom tematikom, dovoljan je i opravdan razlog da tuženi veruje i u potencijalno plagiranje od strane Antonijevića, jer previše je podudarnosti ova dva projekta da bi bila puka slučajnost.“(Danas, 26. 2. 2021. godine)
Foto: Printscreen Youtube/RTS
