Morska pena

Zaustio sam da kažem: „dok Toma ‘krvari’ Boris usisava tepih“ a onda mi je jedna pametna glava šapnula: „dok se neki ‘s dušom rastaju’ drugi sakupljaju mrvice a svi ostali gladuju“. Na srpskoj razglednici koja od subote obilazi svetske destinacije omršaveli Tomislav Nikolić besplatno savetuje i objašnjava da su glad i žeđ tradicionalni srpski metodi borbe protiv mrskog neprijatelja nastali kao proizvod inaćenja, najpoznatijeg srpskog brenda posle promaje za koju se drži nahranjeni Boris Tadić, ništa manje uporan da svoj inat istera do kraja. A kada je pa sit gladnom verovao.

Znao je Toma da će čim odluči da položi život na žrtveni oltar od stiropora svi odreda zavapiti: „Nemoj, ’leba ti!“ Nešto slično reče mu i Boris koji ga je u pauzi za predsednički ručak obišao u poslaničkoj postelji. Patrijarh mu je poručio da nije hrišćanski moriti se takvom apstinencijom ali se Toma, umornog tela i vedra duha, dočekao na klecave noge: „Ne štrajkujem, ja postim, tako mi infuzije“. Ta se zakletva čita kao i onomad ono Cecino okajavanje grehova u crkvi u kojoj se naočigled administratora u crnom posipala nekim uljem, čudotvornim lekom protiv kazne i srpskog tužilaštva. Neće ni Toma do kraja da se samoubije nemrsom, već ga vidim kako će – kad dobro izgladni – otići da se hrišćanski miropomaže onim lubrikantom kojim se u božjem hramu nauljala Svetlana od Obilića.

Farsičnost trenutka i vređanje inteligencije (ono malo što je od nje preostalo) izgladneloj naciji u odumiranju prevazilaze granice sažaljenja i patnje za „umirućim“. Nije Toma usamljen u cirkusijadi kojom počinje svaki Dnevnik i kojom se otvaraju sve dnevne novine. I on i onaj koji mu je doneo ponude u skupštinski krevet gladniji su vlasti nego hleba. E, kad bi umesto glađu bar jednom štrajkovali vlašću! Narod je sit gladovanja.

I to što Toma somnabulnom odlukom da izgladnjivanjem ugrozi sopstveni život zarad jednog decembarskog nedeljnog izbornog dana pokušava da dodatno zakuva predizbornu ujdurmu zaudara na recept iz zajedničke kuhinje. Isto to radi i Boris u ime nekog januarskog datuma, samo što to radi punog stomaka. Ko im veruje da sledeće zime neće za istim stolom gurmanski proslavljati zajedničku pobedu i osvojenu vlast? Ko će tada pamtiti da su se obojica zaklinjala u poslednju koricu hleba da posle izbora neće biti nokat i meso? I da se Toma zaklinjao i u kanilu?

A počelo je na komadu bele vazdušaste materije, termoizolatoru, zaštitiniku od lake prehlade. Stiropor, novi saveznik narodnog nezadovoljstva i jeste odabran zbog toga što je premekan da preraste u revoluciju, lak je na vetru. Znaju to i Toma i Boris, kao što znaju i da smo kao klinci stiropor zvali morska pena. Podsećao nas je na talasastu baršunastu smesu koja nestaje u trenutku nastajanja, na imaginarnu masu ničega.