Bogićević duguje za porez, a država mu daje subvencije

Koncern “Farmakom”, jedan od najvećih poreskih dužnika u Srbiji, koji je u vlasništvu Miroslava Bogićevića, samo u 2014. godini dobio je od države subvencije u vrednosti od 100 miliona dinara (oko 853.000 evra), pokazuje istraživanje Istinomera. Prema podacima koje je Istinomer dobio od Uprave za trezor, preduzeća u direktnom vlasništvu Koncerna “Farmakom” prošle godine dobijala su novac od Ministarstva energetike, Ministarstva poljoprivrede i Uprave za agrarna plaćanja. Inače, Istinomer je u svojim ranijim istraživanjima objavio da su firme Miroslava Bogićevića na ime državne pomoći male vrednosti (“de minimis”, subvencije do 200.000 evra) od 2011. do 2013. dobile 12,5 miliona dinara (oko 140.000 evra).

Bogićević

Istinomer je u više navrata pokušavao da dođe do sagovornika iz Komisije za kontrolu državne pomoći, koja je od 20. januara prešla u nadležnost Vlade Srbije, ali niko iz novog, ali ni iz bivšeg rukovodstva, nije odgovarao na naše pozive.

Uprkos Zakonu o kontroli državne pomoći, kojim se zabranjuje dodeljivanje državne pomoći privrednim subjektima u teškoćama, poreski dužnici i te kako uživaju privilegije subvencionisanja. Davaoci državne pomoći (ministarstva i državne agencije i fondovi) očigledno ne proveravaju sa Poreskom upravom poslovne uspehe firmi ili ih ne uvažavaju pri odluci o subvencionisanju.  Poseban problem jesu i preduzeća u restrukturiranju. Prema podacima Ministarstva finansija, od 2011. do 2013. država je za održavanje ovih preduzeća dala više od 15 milijardi dinara (oko 137 miliona evra). Iako je smanjenje  subvencija bilo jedno od većih predizbornih obećanja vladajuće Srpske napredne stranke, analiza Istinomera pokazuje da se državna pomoć dodeljuje nesmanjeno, a da se novac poreskih obveznika vrlo često daje preduzećima najvećih poreskih dužnika bez ikakve kontrole.

Farmakom

Očigledna je i netransparentnost u radu svih davalaca državne pomoći, koja se ogleda u činjenici da nijedna državna institucija nema evidenciju svih pojedinačnih subvencija. Od Komisije za kontrolu državne pomoći Istinomer je dobio evidenciju pojedinačnih korisnika “de minimis” državne pomoći (pomoć male vrednosti).  Kako kažu u Komisiji, “ne mogu da vode evidenciju velike državne pomoći, jer nemaju softver  za to”, iako imaju zakonsku obavezu. Zbog toga smo podatke potražili od Uprave za trezor, od koje smo po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, dobili transakcije državnih preduzeća sa linije 45 (subvencije u privredi, poljoprivredi, subvencije za železnicu, za puteve, subvencije u oblastima turizma i kulture, kao i ostale subvencije). 

                  Odgovor Komisije za kontrolu državne pomoći    
Čak i da su dodela i kontrola državne pomoći transparentne, ostaje pitanje zbog čega pojedine kompanije uopšte dobijaju subvencije. Takođe, javnosti nije poznato kakvi su efekti dodeljene pomoći.
Dekanka beogradskog Fakulteta za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA) Ana S. Trbović ističe da je pogrešno državnu pomoć davati za saniranje gubitaka, posebno ako se radi o preduzećima za koje ima više smisla da se privatizuju, odnosno onim koja, kako kaže, obavljaju usluge koje se svakako ne bi privatno pojavile na tržištu.   

“Treba subvencionisati, na primer, “Pošte Srbije” da bi pismo moglo da dođe i u manje naseljena mesta, ali ne i da to preduzeće ima u vlasništvu hotele i bavi se turizmom. Mogu da se u ograničenom periodu i uz jasan plan subvencionišu i određena preduzeća koja imaju socijalnu ulogu kao bitan poslodavac i zato je EU dozvolila nastavak subvencija za “Železaru”, ali tražila i plan restrukturiranja i nametnula rok“, navodi Ana Trbović za Istinomer.

Na pitanje kakva je poslovna logika da preduzeća koja ne izmiruju svoje obaveze prema državi dobijaju pomoć od nje, ekonomista Dragutin Dragojević odgovara da je to posledica nesinhronizacije između državnih institucija.

„Neko ministarstvo, na primer, ne bi smelo da da novac nekoj firmi koja na vreme ne ispunjava obaveze prema državi“, kaže Dragojević.

Zakonom o kontroli državne pomoći zabranjeno je dodeljivanje državne pomoći privrednim subjektima u teškoćama.

„Jedan od pokazatelja da je preduzeće u teškoćama jesu i neizmirene obaveze prema državi. Drugi pokazatelji su dugovanja prema dobavljačima i zaposlenima. Ovo jasno pokazuje da se ona preduzeća koja ne izmiruju svoje obaveze prema državi ne smeju subvencionisati“, dodaje Dragojević.

Profesorka Ana Trbović za Istinomer kaže da je veliki problem u Srbiji to što se državna pomoć ne prati ni sistemski, ni koordinisano.

“Tako se dogodi da određeno preduzeće ili organizacija dobiju pomoć sa više strana, ponekad čak i za isti projekat. Državna pomoć je i opraštanje dugova za komunalne račune ili neplaćanje poreza i sve treba objediniti i pratiti, s tim da cilj ne treba da bude politički ili neefikasan vid socijalne politike. Pravila EU smo u obavezi da prihvatimo u procesu pristupanja, ali ih treba gledati i kao način da se budžet troši odgovornije i u funkciji ekonomskog i društvenog razvoja“, navodi profesorka Trbović.

Pravila EU predviđaju i da se državna pomoć, pre svega, usmeri na istraživanje i razvoj. Situacija u Srbiji je potpuno suprotna. Iz Izveštaja Ministarstva finansija vidi se da ubedljivo najviše državnog novca odlazi kroz subvencije u sektor poljoprivrede, pa je  u 2013. godini  za ove svrhe dodeljeno 26 milijardi dinara, dok se za sektor istraživanja i razvoja izdvojilo svega sedam miliona dinara!

Jedan zakon, više tumačenja 
Ko je dužan da prati trošenje dodeljenih subvencija – na to pitanje Istinomer je tokom istraživanja o dodeli državne pomoći od različitih državnih institucija dobio različite odgovore. U Ministarstvu saobraćaja, građevinarstva i infrastrukture navode da ni Zakonom o kontroli državne pomoći, ali ni podzakonskim aktima „nije propisana obaveza davaocima državne pomoći da sprovode analizu ostvarenih ekonomskih efekata“. Ovo ne bi bilo čudno da ime zakona nije – Zakon o kontroli državne pomoći, ali i da odgovor Komisije za kontrolu državne pomoći nije potpuno drugačiji.

Evri

„Komisija je ovlašćena da odlučuje o dozvoljenosti prijavljene/dodeljene državne pomoći na taj način što utvrđuje da li je predmetna državna pomoć u skladu sa pravilima za dodelu državne pomoći, odnosno da li su ispunjeni uslovi za dodelu te pomoći. Međutim, odgovornost o opravdanosti dodele državne pomoći, ocena ostvarenih ekonomskih interesa, kao i ostvarenje projektovanih ciljeva su na davaocu državne pomoći, koji je raspolagao javnim sredstvima“, navodi se u pisanom odgovoru Komisije.

Ana Trbović naglašava da bi prevashodni cilj državne pomoći trebalo da bude ispravljanje mana tržišta i obezbeđivanje ravnomernijeg, održivog i socijalno inkluzivnog razvoja.

„Pametna politika državne pomoći ogleda se u podršci istraživanju ili grantovima za inovativna preduzeća, ili za posebne programe za podstrek mladih, zaštite životne sredine i slično. Važno je naglasiti da je to veoma razvijena politika EU i da mi pratimo pravila koja zahtevaju i određena ograničenja kako da državna pomoć ne utiče prekomerno na tržište i stvori nelojalnu konkurenciju“, zaključuje Ana Trbović.

I Savet o Bogićeviću 

I Fond za razvoj je dodeljivao kredite Koncernu “Farmakom”, o čemu je Savet za borbu protiv korupcije pisao u svom izveštaju iz jula 2014. godine.

„Velika ovlašćenja pojedinaca u raspodeli sredstava Fonda za razvoj Republike Srbije i odsustvo kontrole trošenja tih sredstava, dovode do korupcije velikih razmera. Direktno kreditiranje po izuzetno povoljnim uslovima, konkretnih pravnih i fizičkih lica, izuzetno je podložno raznim uticajima. Ti uticaji su najčešće političke prirode, koja je i najveći generator korupcije. Uticajni pojedinci imali su privilegiju da dođu do jeftinih kredita, nezavisno od projekta koji se finansira“, navodi se u Analizi o političkom uticaju na dodelu sredstava Fonda za razvoj Saveta za borbu protiv korupcije.

Savet ističe da je Fond za razvoj trebalo da jeftinim kreditima podstakne veću proizvodnju, izvoz, zaposlenost i ravnomeran regionalni razvoj. Do toga nije došlo, jer kako ocenjuje Savet, „povoljni krediti su deljeni privrednim subjektima koji su se umesto proizvodnjom i izvozom, u prioritetu bavili trgovinom i velikim uvozom“.