Bežični prenos pepela

Kad umreš – gotov si! Oni koji te nadžive mogu te balsamovati, mogu tvoje zemne ostatke spaliti, mogu te staviti u masovnu grobnicu, ili u porodičnu kosturnicu, pa i to može biti tek početna stanica tvoje zagrobne maršrute. Evo, Teslin pepeo biće blagopremešten iz muzeja ego imeni u Hram Sv. Save. Srpska akademija nauka nije ni konkurisala za urnu, iako je Nikola Tesla bio naučnik, doklen na polju teologije i nema puno patenata, ali, Država i Crkva, bolno razdvojene Ustavom, izlaze jedna drugoj svetosavski u susret, i ne čekaju da to bude volja Gospodnja, nego se same takoreći samoupravno dogovaraju, kao dva prijateljska OUR-a.

Muzej Nikole Tesle je sve do sada imao prednost nad Alejom velikana, ali je poklekao pred prečistom željom Svete matere da publiku, kako domaću, tako i stranu, privuče dodatnom atrakcijom u vidu urne slavnog naučnika. Da, boravak u Aleji velikana inače pada na teret ožalošćenih. Ovo sam saznao nedavno jer je i moj prijatelj sahranjen tamo. Grobno mesto među velikanima ne samo što se plaća, tj. plaća ga porodica velikana, nego je skuplje od mesta gde se sahranjuju prosečni pokojnici. Ne znam je li tako bilo odvajkada, ili je Aleja odnedavno prešla na samofinansiranje u skladu sa etikom našeg mladokapitalističkog društva?

Speaking of money, ne znam ni koliko košta odlazak na policijski poligraf. Jedan gradonačelnik se, najeđen nečim što je o njemu kazao izvesni fabrikant, podvrgao detektoru laži. Gde, pa u policiji, gde je službeno ustanovljena njegova nevinost, što je lepo, ali mene kopka bih li ja mogao da isto o trošku policije dokažem kako je auto u kojoj je bila moja žena stajao pred našom zgradom samo dva ili tri minuta, koliko mi je bilo potrebno da zaključam stan i da siđem sa drugog sprata: kad sam se približio kolima policija me je pardonirala. „Kojim dobrom“, pitao sam, „nisam još ni ušao u kola, građanka koju vidite sada na suvozačkom sedištu dovezla ih je maločas iz Alekse Nenadovića, gde sam ih noćas parkirao, ova dva minuta koliko me čeka sve vreme je u kolima, zašto je niste upozorili da skloni kola?! Zalepila se uz parkirana vozila i nije zakrčila ulicu…“  Avaj! Morao sam da platim pet hiljada za nekoliko minuta. E, hoću i ja kao Palma da dokažem nevinost i da mi se nepravedno uzeti novac vrati, može i bez kamate. Tja, možda je to zato što policija još ima monopol na taj poligraf, i daje ga radosno svojim ljubimcima. Neka ih, imaće to i privatnici, pa će biti kao i za analizu krvi, platiš i dobiješ rezultat, dok ne budemo jednog lepog dana i sami imali kućne poligrafe, kao danas aparate za merenje krvnog pritiska.

Politika i sudbina dva su lica istog novčića, Tito se rodio ni pre ni kasnije nego na Dan mladosti, a njegov demokratski izabrani naslednik Tomislav Nikolić ugledao je ovaj svet na Dan državnosti, te smo imali duplu radost. Predsednik je bio na koncertu grupe Deep Purple, čiji je vajkadašnji obožavalac. Stavio je na tviter sebe u kožnoj jakni kako radosno pesnicom daje takt (pomalo preteći, kao Đoković nakon vinera). Osuđeni smo da gledamo pripadnike vladajuće klase kako uživaju: ako je nacionalizam u modi onda slušaju se srpske trube u Guči, sad je pak vladar ushićen muzikom koja dokazuje iskonsku privrženost Evropskoj uniji. Marijana Mateus doslovno je shvatila izraz „u krilu Crkve“, malo je falilo da sedne u krilo Njegovoj svetosti koja ju je kak se veli iskulirala (kao Nadal lepojku koja je stajala nad njim dok je u pauzi imao svoj obred sa flašicama). Iako se osmehivao, imam utisak da je patrijarh jedva čekao da se sablazan okonča i da mu ponovo dođe u posetu Toma Nikolić, pun utisaka sa koncerta: „Jedino mi je žao, Vaša svetosti, što Dee Purple nije ruska grupa…“

Približavaju se izbori čiju pripremu ne mogu da pratim. Kad si protiv nečega, onda si valjda i protiv onoga što neželjenom spektaklu prethodi, pa ipak, dopre do mene i protiv moje volje poneki slogan, ili neki prizor. Dinkić kao najnovije naučno otkriće obelodanjuje razliku između ajvara i uboge paprike, objašnjava seljačiji rasutoj po ujedinjenim regionima (ujedinjenim u siromaštvu i zabačenosti) da je njena budućnost u teglama: nema više stezanja kaiša, ako mi pobedimo svi dobijate rentijerske tregere koji će se preko vašeg impozantnog stomaka, na koji imate puno pravo, spuštati kao dva meridijana preko globusa! Pa naletim na rečenicu Rasima Ljajića: „Sa Ugljaninom ne bih bio u istoj sobi, a kamoli u Vladi“. Budućeg premijera stavio je pred svršen čin Rasim, osoba za koju sam, grešna mi duša, mislio da joj ne smeta ništa, da joj se život u državnom vrhu osladio toliko da bi povratak medicini za nj bio kazna kao zbornica i učionica za Tadića, kad ono, ima čovek moralni kodeks: sve, sve, sve – samo Suljo ne!

Pa sam saznao da je Šutanovac svoju vanjštinu poverio čuvenom turskom krojaču, skupom kao otrov, a koji je dolazio ovamo lično da našem gorostasnom ministru uzme mere. Primetio sam ja da Draganče ima lepo odelo, a sve sam to naivno pripisivao „Prvom maju“ iz Pirota. Boris Tadić je već sada mogu reći pokajnik stoleća. On je svoj preporod otpočeo priznanjem svih svojih grehova i odavanjem enormne počasti biračima što su ga na prethodnim izborima kaznili, čime su mu otvorili oči i dušu mu očistili od taštine i uobraženosti. Jedva čeka da otpočne svoje veleispaštanje i zariče se da će baš zato što je toliko grešan, a opet i bolesno iskren, služiti narodu smerno, robko i požrtvovano. Koštunica naravno jedno te jedno, ako uđe u porodicu evropskih naroda Srbija će tamo biti robinja. Vulin isto jedno te jedno, pognuo je glavu pred mojim primedbama da ne sme nositi crnu uniformu rezerviste ako nije na vojnoj vežbi, i pojavljuje se u odelu, nije mu ga šio Turčin, ali je lepo, međutim, tera po svome, nemojte dozvoliti da vam gradonačelnik bude Albanac. Pa ne možeš to da kažeš, čoveče, ne možeš time da pretiš: kad bi moji sunarodnici i ostali građani Srbije za predsednicu izabrali Slovakinju, ja bih bio zadovoljan. Da, ali Slovaci ti nisu oteli kolevku, istina je, nisu mi ništa oteli, ali to sa kolevkom i sa najskupljom srpskom reči dosadilo je valjda i samom Matiji Bećkoviću. Srbi na Kosovu nemaju većinu, dapače, ali im se mora obezbediti dostojanstven, bezbedan i srećan život, a to se, mislim, ne postiže tako što ćemo o Albancu govoriti kao o zmaju koji je oteo carevu najmlađu kćer.

Radovan Karadžić će u Hagu tihovati umesto da svedoči u svoju odbranu, tako je šrink i ljubitelj „Gorskog vijenca“ odlučio. „Gorski vijenac“ oklevetan je u sudu kao štivo koje veliča i štaviše podstrekava etničko čišćenje, što je uvredilo i unesrećilo pola Srbije. Šteta što vladika nije živeo i službovao na našoj teritoriji, da Srbija dušmanima očita bukvicu iz lektire. Crna Gora u Haški tribunal šalje svoga ambasadora, Njegovu ekselenciju Veska Sarčevića, da prosvijetli tamošnje intelektualce koji nisu „Gorski vijenac“ razumeli, ili ga nisu celog nikad ni pročitali, niti su ga učili naizust, niti su ga analizirali čitavo polugodište kao mi. Razumem da ambasadori imaju dosta slobodnog vremena, ali Sud… Sud mi liči na naš MUP koji nema pametnija i preča posla nego da proučava Palmu. Da, voljena i prehvaljena dijaspora nikad nije bila ovoliko ravnodušna prema izborima kao što je sada, svega par hiljada odlivenih mozgova oštri se da glasa. Kako to? Pa dok smo čamili ovde sami, naši su želeli da odonud daju ton, da podrže kandidate koji otelotvoravaju našu zadrtost i zalupanost. Sad kad bi Srbija da im dođe takoreći na noge, u to tugaljivo, samosažaljivo i plačljivo rasejanje, sad ih više ne zanima ni da glasaju (mada sam ja uvek bio protiv glasanja iz daleka: živiš u Kaliforniji i glasaš da ja opkolim Prištinu i da povratim Svetu zemlju: vrlo elegantno, rodoljubivo, i besplatno). Da, daj da se jednom u svom veku složim sa nečim što su iznedrili koštunićanci, ti Aboridžini našeg političkog života: novi podzemni kontejneri u Beogradu su bačeni novac. Ia soglasen: kesa ili otpadak veći od prosečne šubare, četničke, kozačke, kako vam drago, ne može da se ugura u kontejner, i oko većine kontejnera imamo kese koje građani jednostavno tu ostavljaju, kao pecaroši što svojim smećem ukrašavaju obalu Tamiša. Neki građani i ne otvaraju vrata koja nisu uvek ni zaglavljena, nego videvši tuđe smeće na trotoaru jednostavno daju svoj prilog gomili. Ah, jedva čekam Beograd na vodi, zašto ga ne prozovu Beograd na hlebu i vodi?