Uskriknimo s ljubavlju

Novi papa Franja bacio se svom snagom na popunjavanje svetačkih redova, proglasio je osam stotina novih svetaca, čime je oborio svetski rekord Tome Nikolića koji je za pola godine, po mojoj evidenci, odlikovao 697 duša. Naša, pak, Kancelarija za dijasporu raspisala je konkurs za astronoma, jer ima indicija da naša braća vani nisu u potrebnoj meri okrenuta nebesima; podela na prvu i drugu Srbiju bačena je na smetlište istorije, u punom jeku je sukob nebešana, na čije su se čelo samopostavile vladike Amfilohije i Atanasije (obojica, gle, strani državljani, da ne kažem elementi), sa Dačićem i Vučićem, grešnicima koji predstavljaju i štaviše predvode stanovništvo sklono regularnom življenju na ovome svetu.

Znate i bez mene šta su Njihova preosveštenstva kazala i učinila. Jedno je pripretilo premijeru da bi mogao ponoviti sudbinu Đinđićevu, drugo je otišlo korak dalje. U liturgiji za upokojenje posebno mesto posvetilo je Vladi Srbije, da u Dačića kabinetu umre ono što je bolesno, a da vasksrne ono što je zdravo. Ovaj pokušaj razmerno masovne eutanazije uz pomoć Svevišnjeg ponukao je studenta generacije na Fakultetu političkih nauka Dačića da se glasno i čak mislim u inostranstvu upita čime je naš dragi Bog zaslužio da ga na zemlji zastupaju ovi koji ga zastupaju; iako je upotrebio nežne i blage reči govoreći o Gospodu, predsednik vlade proglašen je bogohulnikom. Novine javljaju kako sveštenstvo u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i dijaspori (mada je sve to dijaspora! sve osim Srbije) zakteva da se Dačiću oduzmu sva odlikovanja kojima ga je Sveta matera u svojoj dobroti bila obasula. Ne znam je li to moguće, odlikovanje je neka vrsta usmenog ugovora o poklonu, i sumnjam da darodavac može sam razvrgnuti taj odnos koji je možda podrobnije obrađen zakonom (o obligac. odnosima? otkud znam). Desničari idu dalje, traže da se Dačić, Vučić, ali i Nikolić izopšte iz Crkve, iako je potonji dušu dao ako ne za sveca ono za ikonu u nekoj aktivnoj bogomolji, kao što su Tesla i Draža u crkvi mislim na Voždovcu, tako bi i, umalo ne rekoh Sveti Toma, kao lik dokazano fotogeničan, mogao da se nađe na fresci, osmehnut na svoj svepraštajući način. Predsednik Republike i patrijarh nisu dopustili da im zakrvljena crkvena i državna čeljad pomute duboku prijateljstvo. Da, nenačitan kako ga je Bog stvorio, predsednik redovno kaže nešto simpatično, tako je sad iz glave kazao, iako ima sedmoro (7) savetnika, da Srbija nema neprijatelje, ima samo veće i manje prijatelje. „Veliki prijatelj“ se još i može reći, to je već nivo televizijskih voditelja („veliki pozdrav“), ali manji ili najmanji prijatelj zvuči još nespretnije od Tadićava četiri stuba (vi, braćo kineska, koji ste najmnogoljudniji na planeti, koji ste civilizacija drevna i moćna, koji imate kuhinju najčuveniju na svetu, koji napredujete brže nego drugi narodi, za nas ste običan potporni stub, četvrti, pomoćni, jer već tri tačke definišu ravan, vi ste deo ragastova na vratima kroz koja pod mojim vođstvom Srbija ulazi u srećnu budućnost) – možda je titula najmanjeg prijatelja rezervisana za lažnu državu Kosovo? Večito gladan metafora predsednik je poručio Nemačkoj da se prođe inače protivzakonitog nagovaranja na samoubistvo, da nas ne tera da sečemo vene, kakvo je naš vladar retoričko osveženje u dosadnom svetu politike: voleo bih da vidim vesti gde se njegove pesničke reči prevode za osobe koje slabije čuju.

Patrijarh se od dvojice gostujućih crkvenogovornika crkvenoogradio. Atanasije ga je, veli, pitao može li da propoveda na mitingu, Njegova svetost se mudro suzdržala od odgovora, i sad tvrdi da Atanasijeva solo tačka nije imala njegovo odobrenje niti blagoslov. Govornik kaže da je kroz njega besedila viša sila, bio je to vapajni krik, novi žanr u govorništvu. Patrijarh nije rad da ga kazni (uskriknimo s ljubavlju), ali kriklivyi pensioner neće biti pozvan na Sabor: jedna utakmica neigranja.

Opšem prodiranju kapitalizma pod srpskim sloganom „spasavaj se ko može“ nije utekla ni šećerna bolest, dijabetes je stvar privatna, individualna, insulina nema u državnim apotekama, što reče vladika Amfilohije, ono što je zdravo neka uskrsne, ono što je bolesno…

Iako dokazano bolestan Hitler je vaskrsao u jednom kvazidokumentarnom latinoameričkom filmu koji je minule sedmice predsuretljivo prenela i naša televizija. Jedno od najglupljih ostvarenja otkako je Milton Manaki doneo prvu kameru u ovo našu čobaniju i seljačiju; dvojica naših bolesnika koji su pucali na splavu i za kojima je raspisana poternica navodno su u lažnoj državi Kosovu, pod zaštitom tamošnjeg mafijaša, ime mu se ne spomenulo! Ako je tako, ako beguncima naša policija tamo ne može ništa, a oni se umudrili u nekoj kuli, onda i tu dvojicu gun enthusiasta treba otpužiti za veleizdaju: uzevši azil priznali ste Kosovo!

Čitam da su se Jagodina i Verona zbratimile, posestrile, posestrimile, kako li se kaže. Zašto baš Verona? Tamo je, nasuprot brakonaklonoj, brakunaklonjenoj Jagodini osujećeno venčanje: Romeu i Juliji nije bio potreban nikakav novčani podstrek iz Gradske kuće, venčali bi se bili besplatno samo da im roditelji nisu bili toliko zalupani i zakrvljeni, potonji su mogli su dobiti krasne unučiće koji bi ušli u letopis grada Verone i u tamošnju statistiku, ali, unatoč tome i zahvaljujući baš zapravo obiteljima Monteki i Kapuleti, Verona slovi za grad ljubavi, gde će Palma moći da šalje svoje ljubavne i bračne stipendiste, da se baš poučeni tragičnim primerom iz Šekspirovog pera, u prijatnoj klimi i arhitekturi, tamo blagozaruče. Grešna mi duša, napisao sam bio da Boris Tadić putuje po svetu jer u Srbiji konaka nema, kad on viđen na koncertu grupe „S vremena na vreme“: s vremena na vreme biću pored vas, jakože običan smrtnik koji kupuje kartu i seća se nestvarnog vakta kad je bio nastavnik, pomenulo se ne povratilo se. Voleo bih da pod naslovom „Reka bez povratka“ opišem Tadićev život, da naučno i umetnički rasvetlim njegov istorijski raskid sa prosvetom, jer, šta god da ga je nakon zenita snašlo, ili da će ga snaći (izmišljeno radno mesto, smeštaj koji mu neće biti unedogled plaćan, gubitak titula, verovatno i obožavalaca) – ništa ga ne može više vratiti u zbornicu ili učionicu, to što ni njemu ni stanovništvu takva mogućnost ne prolazi kroz glavu uvreda je za sve ljude koji učiteljuju li učiteljuju: je li Tadić kad se počeo politički vaznositi uzeo neplaćeno odsustvo, je li sporazumno raskinuo sa školom, ili je dao otkaz za sva vremena? Možda bi sad mogao da konkuriše samo za mesto učitelja u zabačenom selu, ah, da je bar bio nastavnik astronomije pa da ga zaposli Kancelarija za dijasporu.

P.S. Hteo sam da sve pročitano snimim ponovo, jer se u više navrata čuje neumorni čekić, malj, hilti i nešto što ne znam šta je, ali ovo je Istinomer: neka bi se znalo u kakvim okolnostima nastaju pojedina dela.