Sajam preterancija

Od prethodnog „Retrovizora“ do danas Srbija je primila nekoliko udaraca, navikli smo se na to od dušmana, ali ovde je reč o unutrašnjim povredama i takoreći krvarenju: taman kad se našao na vrhuncu svoje izdavačke moći i izdao drugo književno delo Emira Kusturice te uredio da čitaoci za Uskrs budu obradovani i prosvetljeni muzikom mlađanosvestranog Trkulje, koju je blagoslovila i finansirala novosadska „Informatika“, dao je ostavku Manojlo Manjo Vukotić; nezavisno od njega, razočaran pomanjkanjem partijskih obaveza i zadataka, časne mantije DSS-a odrekao se legendarni Vuksa! Usled opsesivne želje da izvršava zadatke nesuđeni vođa demokrata i nesuđeni gradonačelnik je vascelu svoju utešnu partiju, osnovanu nakon kraha u DS-u, predao bio Koštunici (samohrana starica sve što ima zaveštava nekome da je dogleda).

„Imam ta dva doktorata plus nekoliko zanata!“ – sokoli sam sebe pesnik u osmercu gledajući poslednji put dragi haustor u Braće Jugovića; veli da i dalje voli politiku (a ko je ne bi voleo!), ali da će ostatak života posvetiti univerzitetu, toj savremenoj zameni za manastir; ostavku je dao i nekadašnji Mirin poletarac Vulin, kancelar za Kosovo i Metohiju. Iako nije govorio „Kancelarija – to sam ja“, izgleda da je bio jedini zaposleni u ovoj ustanovi, jer se premijer i prvopotpredsednik oštre da Kancelariju blago nama zatvore; iz javnog života se dobrovoljno i otmeno povukao Kusturica, ali samo što je to obznanio, život mu je dodelio biografa, Lazanskog, legendu „Politike“, dečaka večito vezanog za sve što je armijsko, a koji se sada ogledao kao putopisac i kao osoba prvi put očarana nekim civilom (g. Kusturica kraj svih odlikovanja koja je dobio od države i crkve nije od vojske dobio nikakav čin, dobro, nije ni Handke, ali Peter je strani državljanin: kost tuđa, a naša!).

Nije naš državljanin ni vladika zahumski pa je opet sam zapremio vasceo uskršnji „Utisak nedelje“, bio sam uveren da Olja neće raditi na najradosniji praznik ikada (to „ikada“ kad čujem ruka se sama maša parabeluma!), ali je rešenje bilo idealno, da veče provede sa vladikom, koji jeste iz druge države, ali je iz naše crkve koja kao ni muzika ne zna za granice, Njegovo se preosveštenstvo prilično bilo raspištoljilo, ako je bogoudno to kazati, stiglo je džipom, sa licem rumenim od hercegovačkog sunca i vina sa geografskim poreklom, ispričalo je vic o sebi i Čaku Norisu (Šta radi Čak Noris u Trebinju? – Šta mu Vladika kaže!), što je bilo još i simpatično, ono pak što je reklo o našem predsedniku… Nisam naravno pomno slušao, ali Preosveštenstvo kao da ne ceni mnogo našeg novog predsednika, vezalo se za neprežalnog Tadića i kad govori o našem novom vođi i školovanju pominje neke hercegovačke mudrolije, „nije magare za školu“, i tomu podobno, o svom kolegi Kačavendi kaže da je magistrirao u Novom Sadu, na ne znam ti kom novom univerzitetu, kao i drugi što su tamo došli do akademskog zvanja, maltene ispade da su Kačavenda i Toma Nikolić školski drugovi! Vladika zahumski otvorio je pred pesnikovom kćeri i pred publikom devedesetdvojke svoje pravoslavno serdce i bacio dosta kamenja v ogorod našeg predsednika koji je u sarajevskoj televiziji izveo jednu od svojih preterancija (rekao je kako se, Srbije radi, izvinjava i štaviše kleči zbog svih zločina koje je ma koji njegov sunarodnik počinio bilo gde; tako je, ko zna koji put, gradeći se nevešt, porekao genocid, istakao vlastitu požrtvovanost i podastrstost materi Srbiji i srpstvu, nije doslovno klekao kao da će zaprositi voditeljku, nego je rekao „evo klečim“, iako se lepo videlo da sedi: ne gledaj me šta radim, nego slušaj šta ti govorim!), uglavnom se studijsko izvinjenje kako ga je ispravno nazvao Bojan Tončić nije stranom gostu dopalo, pa je u Oljinu Knjigu utisaka naš Vili Brant upisan kao prišipetlja i maltene uljez, što je dovelo do zvaničnog uvređenog saopštenja Predsedništva Srbije gde je pa vladika raskrinkan i takoreći oklevetan kao besramni samoreklamer. Štrecnuo sam se kad sam video da imam i Predsedništvo, na trenutak kao da je oživela mrska Jugoslavija, ali bruka moja, nekad sam znao sve članove kao mesece u godini, sad ne znam ni ko mi je u Predsedništvu, koga plaćam i ko je sročio to jadno pisamce u odbrani predsednikovog enormnog ugleda! Može biti da Predsedništvo i ne postoji kao skup određenih državnih velikodostojnika, Predsedništvo je možda svita, sve ono što ide uz predsednika, kao što se stalno opijamo srpstvom, a niko ne zna šta je to zapravo.

Vladika drži da nema Srba boljih od onih u Bosni tj. Republici Srpskoj, Srbi u Srbiji, na Kosovu, u inostranstvu – sve je to slabašno i beskrvno naspram prekodrinskih junaka i mučenika. Vladika će se docnije braniti da je govoreći kako su on i njegovi najbolji imao na umu jednu stvaru, čuvanje identiteta, ali šta je lepše i važnije od identiteta! I njegov idol Tadić je pristao da uđe u Evropu, ali sa našim identitetom!

Potonji, sam doduše samcijat, sa svojim kakav je da je identitetom, tumara po zemnome šaru, zavrtelo mi se u glavi, počasni predsednik počasne Demokratske stranke počasno je posetio Portugaliju, džetleg ga nije još ni sustigao, eto ga već Švajcarskoj; listam dalje nezavisni tisak, Boris Tadić na studijskom putovanju i hodočašću po Azerbejdžanu, stranka našavša se na rubu bankrotstva možda ima problem da počasnom predsedniku plaća vilu i šalje ga zato na put oko sveta, ili ga države u kojima je boravio deportuju u druge koje hoće da ga prime, a mi to i ne znamo! Neću sad ja, kao vladika ono sa magaretom, da lanem nešto što ni sam ne mislim, ali ima u ovome Tadićevom lutalaštvu nečeg prinudnog, nečeg što podseća na davno vreme kad su gradski oci u Nemačkoj ili Holandiji plaćali kapetanima lađa da odvezu kud im drago građane koji se nisu uklapali u društvenu sredinu (pa su ih kapetani docnije iskrcavali u velikim lukama ili svetilištima i tamo ih namerno gubili), ali jeste slučaj Tadić možda neka vrsta savremenog ostrakizma, s tim što, kooperativan kao što ga je Bog stvorio, Boris i taj ostrakizam prihvata sa njemu svojstvenom vedrinom i optimizmom.

Toma Nikolić gde god otputuje poistoveti se sa tamošnjim življem i sa istorijom tog naroda, ode u Izrael, vi ste isti kao mi, mi i vi smo jedno te isto, kao što ste vi govorili „danas ovde, dogodine u Jerusalimu“, tako i mi Srbi govorimo „danas ovde, dogodine u Prištini!“, pet minuta kasnije i Palestincima laska da su kao mi, Rusima sigurno neće biti pravo kad čuju da su mu drugi narodi, semitski i ini, dragi bezmalo kao naša ruska braća, za dve nedelje ide kod Putina – da li će povesti i Irineja ili će velikodostojnici i pokrovitelji proslave godišnjice Milanskog edikta nekoliko dana biti v razluke, bumo videli.

Država će verujem obeštetiti Milana Beka koji je dobrovoljno svedočio o Luci Beograd, izgubio je šest radnih sati, za biznismena svakako dragocenijih nego za islednike, nemam smisla i strpljenja za taj slučaj, ali ako je nešto i kupio jeftinije nego što bi kupio neko drugi, zašto policija i tužilaštvo ne skleptaju državne velikodostojnike koji su stvar ispod cene prodali, nije li u Bekoovom interesu bilo da robu ili nekretninu plati što manje?! Kao i ono sa Miletom Dragićem: zašto si prodao toliko šlemova, kad mi nemamo toliko vojnika?! Baš me briga koliko imate vojnika, i da li ćete moje šlemove da preprodate, da ih čuvate kao RR, ili će vaši vojnici za svaki dan u nedelji da uzimaju drugi šlem – kazao bih da sam bio, mada je bolje što nisam, u Miletovoj koži. Hapsi onog ko je pazario preko mere, taj je oštetio zajednicu – fabrikant zar ne bi da proda sve što može!?

Ono što je pretrpio od vladike zahumskog Grigorija Tomi Nikoliću će zalečiti vlastela trebinjska koja odvajkada sanja da predsednika Srbije ima za svog počasnog građanina…

Nema dana da ne stignu posmrtni ostaci nekog od stradalnika iz kraljevske porodice, kraljice Marije, kraljice Aleksandre, grešna mi duša, iz puke marksističke i partizanske zalupanosti i odbojnosti prema dinastijama nisam znao ni sva imena, sad nadoknađujem propušteno gradivo, dok država, postiđena partizanštinom, gleda da kraljevskoj lozi udovolji gde god može, bilo da je reč o živim primercima ili posmrtnim ostacima.

Još manje nego Luka Beograd zanima me slučaj Kačavende, hteo ne hteo ipak vidim da se bludnom ocu najviše zamera njegova seksualna orijentacija (ili dezorijentacija, kako vam drago), ne znam pojedinosti, ali ako nije bio pedofil, ako je muškadija na koju je bacao svoje vladičansko okce bila punoletna, ako je u ljubavno gnezdo dolazila dragovoljno, ko je tu oštećen? Da ne govorim da je i Njegovo suspendovano ama još mislim neraščinjeno preosveštenstvo državljanin druge države! Još malo pa nam dođe isto što i sportski komentator BBC-ja, mister Hol, časni starina koji je pa veći grešnik jer je zlostavljao decu. Sad se Kačavendi spočitava i da je bio doušnik Državne bezbednosti, tajno ime „Pablo“, kakav je to pa greh, braćo!? Ako imamo Službu, ako je debelo plaćamo i uvereni smo da nam je od koristi, zašto se ne poklonimo s poštovanjem svakome ko je ma i nakratko služio jednoj tako uzvišenoj ustanovi? Kako će DB da se obračuna sa onima koji podmeću klipove u točkove i u sam zamajac našeg razvoja ako na terenu nema ljude odane našoj borbi i kadre da život stave na kocku ne povisivši glas?!

Predsednik sveta slikao se sa Bonom. Oduševljen blizinom našeg vunderkinda preslavni pevač pokazuje tri prsta, avaj, beše to lažni Bono, dvojnik, s kim se Jeremić beše ranije slikao, sa Stingom ili nekim Stingovim dublerom?! Bilo kako bilo, Svetska omladinska federacija konzula, udruga poznata mi koliko i Predsedništvo Srbije, u daljem tekstu SOFK, dodelila je Vuku medalju za multilateralnost, kad smo kod multilateralnosti, u jednoj stranoj zemlji, koja doduše nije na kraj sveta, vehabija zvani Bilal naći će se na udaru zakona poradi toga što ima četiri hanume, da li venčane, ili nevenčane, još se ne zna, znade im se samo broj, a taj se broj tamo smatra prekomernim; naš pak ministar ima imunitet, i dok je u Vladi ne može mu za bigamiju kojom se sam hvališe niko ništa, ni premijer, ni sud, ni Sveta matera, ni njegova rođena bračna prvodružica.

I tako, dok se nečija čaša prepunja, neko je na gubitku, Đokovića u prestonici bivše kolonijalne sile pobedi crni Bugarin, Dorđe Vukadinović izgubi Kosovo, Koštunica ostade i bez Kosova i bez Vuksanovića, multilateralnog kako sam reče zanatlije.