Šarančić – jedna karijera, gomila afera

"Smatram da ispunjavam sve uslove konkursa, a za to mesto me preporučuju i moji rezultati koje sam postigao u radu Železnica".
Među 49 kandidata koji su se prijavili na konkurs za direktora tri preduzeća reformisanih „Železnica Srbije“, jeste i Milanko Šarančić, nekadašnji direktor ove kompanije. On je za Blic potvrdio da je zainteresovan za funkciju direktora „Infrastrukture“.

Blic, 25. 2. 2016. godine
„Smatram da ispunjavam sve uslove konkursa, a za to mesto me preporučuju i moji rezultati koje sam postigao u radu Železnica“, kaže Šarančić.

Apelacioni sud u Beogradu u julu prošle godine ukinuo je presudu kojom je Šarančić bio osuđen na pet godina zatvora. U odluci Apelacionog suda navodi se da prvostepena presuda sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je izreka presude “nerazumljiva, protivrečna sama sebi i razlozima presude, pri čemu su u obrazloženju prvostepene presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su dati su nejasni i u znatnoj meri protivrečni”.
Specijalni sud u Beogradu pre dve godine je Šarančića, uz još trojicu saradnika, proglasio krivim, jer je to preduzeće oštećeno za više od 1,2 miliona evra. Presuđeno je da su odgovorni za spornu nabavku šest dizel električnih lokomotiva od „Slovenskih železnica” i 10 dizel motornih vozila od švedske kompanije „Šveden reil”, jer je taj posao mogao da se obavi u Srbiji. Činilo se da je to epilog „slučaja Šarančić“ nakon brojnih afera koje su se prethodnih godina vezivale za ime bivšeg prvog čoveka srpskog železničkog sistema.

Čim je prvi put javnost saznala za njega, postavljenjem na mesto čelnog čoveka Železnica 2004. godine, odmah se postavilo pitanje kakvim se to kvalifikacijama nametnuo jedan ugostitelj, pa da mu se dozvoli da upravlja velikim javnim preduzećem. Milanko je tada odgovarao da će vreme pokazati da li je sposoban za to ili ne. 

U jesen 2005. u medije je dospela priča o sumnjivoj nabavci lokomotiva iz Švedske. Tvrdilo se da je kupovina 10 motornih vozova obavljena mimo procedure o javnim nabavkama i bez odobrenja Ministarstva za kapitalne investicije, kao i da je u kupovinu uključeno privatno preduzeće „Šinvoz“ iz Zrenjanina.

*
Milanko Šarančić / Foto: FoNet

Upravo zbog te nabavke Šarančić je sa još trojicom osumnjičenih priveden 2. juna 2010. godine. Najglasniji u dokazivanju malverzacija na železnici bili su tadašnji direktor Narodne kancelarije Dragan Đilas, direktor Uprave za javne nabavke Predrag Jovanović i pojedini novinari, koje je Šarančić tužio za klevetu. Sve njegove tužbe sud je, u međuvremenu, odbacio kao neosnovane. 

Optužbe protiv Šarančića istraživala je i Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK), pa je tadašnji ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić, predsednik Nove Srbije, čiji je Šarančić kadar, tvrdio da će biti „nemilosrdan“ ukoliko se pokaže da je bilo neregularnosti prilikom kupovine vozova.


„Već tri meseca čekam zvaničan izveštaj UBPOK-a o aferi sa Železnicom, odnosno nezakonitom kupovinom vozova. Ako izveštaj bude negativan, biću nemilosrdan prema onima koju su se ogrešili o zakon.“
(Glas javnosti, 29. 12. 2005. godine)

Iako se tih poslednjih dana 2005. u medijima najavljivala Šarančićeva smena, do nje nije došlo, a on je nastavio da negira da je kupovina urađena protivno Zakonu o javnim nabavkama.


„Tu uopšte ne vidim aferu. Nije tačno ono što je štampa objavljivala, jer da je tako, mislite li da bih bio na mestu na kome sam sada? Radi se o obmani. Izmišljotina je da će me ministar Velimir Ilić smeniti. Niko me iz Nove Srbije niti iz Ministarstva za kapitalne investicije nije obavestio o mogućnosti da budem smenjen. Čak, nikakav razgovor nije vođen na tu temu.“ 
(Kurir, 4. 1. 2006. godine)

Šarančić se čak dičio kako je posao sa nabavkom vozova „odličan“, „dobitak za železnicu, saobraćaj i putnike“ i da procedura nije prekršena. Za sve su, naravno, bili krivi – novinari.

Kurir, 4. 1. 2006. godine
„Postoje odredbe u Zakonu o javnim nabavkama i da Železnica za potrebe saobraćaja može da izvrši nabavku lokomotiva i drugih stvari po hitnom postupku bez objavljivanja tendera. Problem je što to vaše kolege pokušavaju da uključe u proizvodnju afere. Niko ne gleda posledice nabavke lokomotiva: poboljšanje standarda i saobraćaja. Te garniture su najbolje u ovom delu Balkana, a mnogo bolje od ovoga što imamo.“

Šarančić je objašnjavao i to zašto su lokomotive nabavljene baš iz Švedske.


„Nabavka vozova iz Švedske najbolji je posao koji su ‘Železnice’ uradile u protekle dve godine. U ovom slučaju imali smo samo jednog ponuđača, iz Švedske, i nije bilo potrebe za raspisivanjem tendera. Uprava za javne nabavke svakog trenutka mogla je da prekine posao da su pronađene nezakonitosti u tom poslu, ali ona to nije učinila. Mi smo dosad imali ugovor koji nije obavezujući, i on se mogao prekinuti, a ovih dana napravićemo pojedinačne ugovore, i to je onda rešena stvar.“
(Kurir, 14. 3. 2006.godine)

Ali, posle gotovo pola godine od izbijanja afere i upornog negiranja da je bilo nepravilnosti u nabavci vozova, ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić je priznao da postupak nabavke „nije bio potpuno u skladu“ sa Zakonom o javnim nabavkama. Prilikom promocije ovih vozova pred puštanje u saobraćaj Ilić je, prvi put javno, priznao da je bilo propusta prilikom kupovine, ali i dodao „da je zadovoljan polovnjacima, starim između 21 i 25 godina, jer su dobijeni za 10 odsto njihove proizvodne cene“. On je kritikovao menadžment „Železnica Srbije“ zbog „nespretnosti prilikom nabavke“.

Večernje novosti, 1. 4. 2006. godine
„Veoma mi je žao što je došlo do nesuglasica, ali svi su u pravu, možda i nije sve najbolje urađeno. Ima i šupljina u zakonu, ali tačno je i da nije dobro kada se kaže da je nabavka bila po hitnom postupku, a nabavi se posle nekoliko meseci. Ako je nešto hitno, mora stvarno da bude hitno. Šarančić i njegovi saradnici moraju da rade odgovornije, kako zbog njihove nespretnosti ne bi nastao problem, kao što se dogodilo sa nabavkom švedskih vozova.“

Maher za trošenje državnih para

Afera „švedske lokomotive“ provlačila se kroz medije, ali svoj sudski epilog, i pored brojnih najava, nije doživljavala, dok je Milanko Šarančić ponovo postajao tema. Ovog puta, zbog ogromnih gubitaka koje „Železnice Srbije“, s njim na čelu, „proizvode“. Mediji su 2008. pisali da se od dolaska Šarančića za direktora „Železnica Srbije“, polovinom 2004. godine, ukupni gubitak ove kompanije povećao za oko 525 miliona evra! Zaključno sa 2003. godinom, gubitak „Železnica Srbije“ iznosio je 50,7 milijardi dinara, dok je 2007. firma završila sa čak 93,7 milijardi kumuliranog gubitka. Šarančić je i to demantovao.

„To je apsolutna glupost, isto kao i da su vozovi u proseku išli 23 kilometra na sat. Svako ko se bavi finansijama apsolutno pozitivno govori o poslovanju ‘Železnica Srbije’ u proteklom periodu. Radi se o političkoj kampanji.“

Press, 25. 6. 2008. godine

*
Švedske lokomotive / Foto: Stock

I pored tolikih dugovanja, „Železnice Srbije“ su u opremanje staničnog toaleta u Kraljevu uložile oko 60.000 evra. Šarančić se branio da nije ni znao za tu investiciju. 


„Inspektori su nam stavili zabranu korišćenja tog WC-a. Ja svakog dana potpišem gomilu papira koje se odnose na eliminisanje takvih zabrana. Za taj WC nisam ni znao da se radi. Ali, mnogo više je koštalo ono što je urađeno oko samog objekta. Mi smo morali da uvodimo kompletnu kanalizaciju na nekoliko mesta, kompletnu vodu, struju i slično. Ipak, mislim da je to dobro urađeno. Kao što ćemo to jednom raditi na svakoj značajnijoj železničkoj stanici.“
 (Press, 14. 7. 2008. godine)

U vreme kada je izbila svetska ekonomska kriza, a Vlada Srbije donosila odluke i preporuke za štednju na svim nivoima, „Železnice Srbije“ su odlučile da nabave 70 automobila u vrednosti od 2,2 miliona evra, među kojima i dva luksuzna po 106.000 evra. Nabavka je stopirana, a Šarančić je opet u svemu video političku pozadinu.

„Ovde jednostavno neko samo pokušava da utiče na izbor direktora, i ništa više. Mi imamo ukupno 645 drumskih vozila, čija je prosečna starost veća od 15 godina. Dosta vozila je čak starije od 30 godina, a troškovi održavanja su ogromni, jer godišnje prelaze 650.000 evra. A, da ne govorim o tome što smo službenim vozilima prešli više od 500.000 kilometara. Mi smo se za ovu nabavku odlučili još pre šest meseci, neposredno posle izbora. A tada se nije znalo ko će sastaviti Vladu, a kamoli ko će biti direktor i kada će biti postavljen.“ (Kurir, 2. 11. 2008. godine)
 
U poslednjim mesecima svog mandata Šarančić je ušao u otkup službenog stana od 108 kvadratnih metara u Mileševskoj 44, elitnom beogradskom naselju Vračar, po godišnjoj kamati od jedan odsto. (Blic, 3. 11. 2008. godine)

Iako je Šarančić uporno tvrdio da dobro obavlja svoj posao i da nema razloga za njegovu smenu, Vlada Srbije je ipak odlučila da to učini u novembru 2008. Na pitanje koje razloge je Vlada navela u obrazloženju za Šarančićevu smenu, ministar za državnu upravu Milan Marković je odgovorio:

„Kada nekog postavite za direktora javnog preduzeća koje obavlja delatnost od javnog interesa, potrebno je da se ta ličnost, politika i ideje vođenja preduzeća, podudaraju s politikom Vlade koja je svoj legitimitet dobila na izborima. U ovom momentu vlada smatra da gospodin Šarančić nije čovek koji treba da upravlja železnicom i zbog toga ga je razrešila.“ (Dnevnik, 7. 11. 2008. godine)

Naplata minulog rada

Ubrzo nakon Šarančićeve smene, isplivala je nova afera. Novi generalni direktor „Železnice Srbije“ Milovan Marković stavio je van snage odluku odbora direktora tog preduzeća o isplati naknade predstavnicima srpskih železnica u Skupštini međunarodne železničke finansijske organizacije „Eurofima“. Pokazalo se da je Šarančić imao nameru da na blagajni „Železnica Srbije“ za poslednji mesec svog rada podigne ukupno 640.000 dinara.


„Do ovako astronomskog skoka zarade smenjeni direktor došao je kroz uračunavanje razlika i stimulacije koja je, kako smo nezvanično saznali, Šarančiću obračunata na osnovu „dobiti preduzeća“. Šarančićeva plata je oko 120.000 dinara, apanaža za učešće na sednicama Upravnog odbora 93.000 dinara, a ima i dodatak za minuli rad. Preostala suma od 400.000 dinara je nadoknada za angažovanje u ‘Eurofimi’.“
(Blic, 19. 11. 2008. godine)

Ubrzo se saznalo da je Šarančić za 2008. godinu planirao da za troškove reprezentacije potroši 108 miliona dinara, odnosno 1,3 miliona evra. Za prvih osam meseci potrošeno je 28 miliona dinara u hotelu „Beograd“, ćerki firmi „Železnica Srbije“, koji je držao preko svojih ljudi. (Blic, 26. 11. 2008. godine)

Sam Šarančić ponavljao je da nije ni za šta kriv i da niko od nadležnih nije kontaktirao s njim povodom ovih optužbi.

„Niti sam kriv, niti sam saslušavan, niti se bojim hapšenja. Nikakav kontakt s policijom nisam imao. Ja nemam razloga da se plašim bilo čega. Sva dokumentacija o poslovanju preduzeća dok sam bio na funkciji direktora i dalje postoji, i svi mogu da provere kako smo i šta radili.“

Press, 18. 12. 2008. godine

Zagrebački „Jutarnji list“ je početkom 2009. tvrdio da ima saznanja da je Šarančić sa bivšim direktorom hrvatske železnice Davorinom Kobakom, planirao da ukrade tri miliona evra u okviru vraćanja duga srpske železnice hrvatskoj. Prema navodima ovog lista, Šarančić i Kobak dogovarali su ovu prevaru na nekoliko sastanaka koje su imali 2007. godine, o čemu, navodno, postoje tonski i video-snimci. Čitava akcija bila je zamišljena tako što bi „Železnice Srbije“ vratile dug Hrvatskoj, od kojeg bi tri miliona evra bilo prebačeno na račun ofšor firme „Fajnenšel ejndžels LLC“ u američkoj državi Delaver. Šarančić je, naravno, negirao i ove optužbe.


„Neću da budem kolateralna šteta hrvatskih političkih obračuna. Ako policija ima dokaze, neka ih pokaže! Nikada sa Kobakom nisam razgovarao o otplati duga, a da to nije bilo na zvaničnim sastancima. Jedini snimci koji mogu da postoje jesu oni sa razgovora o međunarodnoj saradnji, razmeni vagona i otplati srpskog duga Hrvatima. Ali tu nije bilo reč ni o provizijama, ofšor firmama i posrednicima.“
 (Press, 21. 2. 2009. godine)

U septembru 2009. uhapšen je Šarančićev rođeni brat Obrad, sa još sedam saučesnika, pod sumnjom da su oštetili državu za 70 miliona dinara.


„Svi iz grupe sumnjiče se za zloupotrebu službenog položaja, tako što su falsifikovanjem dokumentacije i sklapanjem fiktivnih ugovora od ‘Želvoza’ i ‘Želturista’ naplaćivali turističke aranžmane za radnike tih preduzeća, koji zapravo nikada nisu ni otišli na odmor ! U poslovnim knjigama je prikazano da su radnici išli na rekreativne odmore tokom 2006. i 2007. godine u turističke objekte preduzeća ‘Anisa’ i ‘Beli bor’, kao i da su putovali na letovanja u Crnu Goru, Grčku i neke evropske metropole. Međutim, istraga je utvrdila da ništa od toga nije realizovano, ali je naplaćeno u vrednosti od čak 69.288.771 dinar, što je u to vreme bilo čak oko 900.000 evra! – navode u MUP-u.“ 
(Press, 12. 9. 2009. godine)

Bivši direktor „Železnica Srbije“ tvrdio je da je to još jedan od pritisaka na njega.


„Upravo kada razmišljam šta se dogodilo za ovih poslednjih pet i po godina besomučnog prozivanja mog rada na železnici, mnogih rezultata koji se devalviraju kroz netačna pisanja i kroz kvazi komentare, pogođen ovim što se desilo u porodici, i hapšenjem brata, mislim da je ovo upravo posledica nemanja argumenta protiv mene. Odnosno, pošto nisu uspeli da me unište dok sam rukovodio ŽS, sad kreću i na moju porodicu.“
 (Svedok, 22. 9. 2009. godine)

Bezgrešan, a uhapšen

Šarančić je ponavljao da je kupovina „Šveđanki“ jedan od boljih poslova srpske železnice. Tvrdio je da nije upoznat sa elementima krivične prijave protiv njega i istakao da smatra da su eventualne malverzacije na srpskoj železnici mogle postojati neposredno pred njegov dolazak na mesto direktora ŽS.

„Za sve što sam uradio kao direktor, tvrdim da nema nikakve zloupotrebe niti elemenata krivičnog dela. Nisam počinio ništa protivzakonito, a to što je ta krivična prijava pet godina u postupku, proveravana mnogo puta, dovoljno govori o njenoj težini.“ (B92, 15. 5. 2010. godine)
 
Takođe, isticao je da se ne plaši mogućnosti da bude uhapšen.

„Ako se poštuje zakonitost svega što sam radio, nemam razloga za strah. Čak sam se i pismenim putem obratio Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal, posle nedavne informacije u medijima da su oni navodno preuzeli slučaj „Železnice“. Mislim da su ovde u pitanju čista zamena teza i izvrtanje činjenica. Ne znam da li na ovaj način pokušavaju da se prikriju neke zloupotrebe pre mog dolaska u ‘Železnice’, možda strah treba da osećaju oni pre mene.“ (Press, 28. 2. 2010. godine)
 
Bivši direktor „Železnica Srbije” proveo je u pritvoru Okružnog zatvora u Beogradu više od 13 meseci, posle čega je pušten da se brani sa slobode uz jemstvo.

Kada je 11. aprila čuo odluku suda, Milanko Šarančić je kazao da veruje u svoje branioce i u odluku Apelacionog suda, tvrdeći da je ova presuda „velika nepravda i sramota za srpsko pravosuđe”, smatrjući da je doneta pod političkim uticajem bivšeg režima.


„Posle krivične prijave, pritvora, političke nedokazive optužnice sve se svodi na to da sudija čita izvornu optužnicu kao da ništa nismo dokazivali poslednje dve godine. To govori da snage bivšeg režima i dalje imaju uticaja na odluke suda. Taj posao je spasao ’Železnice’ i trebalo je za njega da dobijemo priznanje, a ne ovakav epilog. Očekivao sam oslobađajuću presudu, jer bi samo ona bila zasnovana na istini i pravdi.”
(Politika, 11. 4. 2013. godine)