Kraljev govor

Srbija je velika tajna. Još su veća tajna njeni najbolji sinovi. Koji su minule sedmice bili svi u dosadnom Briselu. Evropa je u sadejstvu sa Amerikom insistirala da se kao garant mira na Balkanu pred groficom ukaže i prvi potpredsednik Vlade koji je nakon 72 sata meditacije to i učinio. Šta je na pregovorima bilo nisam razaznao, uglavnom je u tuđini Vučić premijeru ponudio ostavku koju je potonji, kako sam reče, naravno odbio. To je baš lepo od Dačića, ponuđen kao počašćen, ali kako je do toga uopšte moglo doći: „Hej, ne stižemo u Beogradu da se vidimo, ako želiš moju ostavku mogu da je podnesem i ovde u dijaspori“ na šta je Dačić kazao: „Ne, ne i ne, dobri moj Acika! Puno mi je srce što si planuo na Tačija, navikao je da bude stalno za glavu viši od suparnika, odsad ćeš ti biti stalno u delegaciji!“

Uglavnom su se naši odonud vratili uvređeni onim što im je predloženo, danima bogorade, zapomažu i zhaluiutsia kako su pred njima dani u kojima će morati da donesu bolne odluke, kako im predstoje crni radni dani, mada će i za vikend da razgovaraju o bespuću naše zbilje i naše budućnosti: šta nam se toliko poveravate, nismo vam mi šrink, kopali ste i rukama i nogama da postanete rukovodioci, rukovodite sada, odlučite i nemojte da cmizdrite!

Otac nacije digao je ruke i od nacije i od Svete zemlje. U Svetim Novostima rekao je da o Kosovu nema više ništa da kaže. Patrijarh je zato imao puno toga da poruči državnom rukovodstvu, naložio im je da ne potpisuju ništa; za razliku od mene žao mu je što su pred njima tako teški dani, ali im je onda dostavio opsežnu listu ličnosti kojima nije bilo nimalo lakše: zar je lakše bilo čestitome Knjazu kad je video da od pobede na Kosovu Polju nema ništa, oli je lakše bilo Kralju kad mu je Austrougarska objavila rat… Nisam upamtio sve tegobe sručivše se na naše dinastije i pojedine feudalce od silaska našeg sa Karpata, ali imam utisak da je Njegova svetost poslanicu sastavila nadajući se da je ova pandan govoru majora Gavrilovića. Toliko se verski poglavar zaneo da ga je Dačic Ivica marksistički i takoreći boljševički podsetio kako je i ovo pismo poslato iz Beograda, a ne iz Peći: patrijarh je napustio Kosovo još 1690. godine!

U nedelju se na RTS-u koja je prikazivala snimak parova u Dejvis kupu pojavio zloslutni kajron da će tenis biti grubo prekinut čim počne konferencija za novinare koju su sazvali predsednik Srbije Tomislav Nikolić i državljanin Bosne i Hercegovine Milorad Dodik. Kakva je ovo kombinacija, da mi se u teškim istorijskim trenucima obrati moj rođeni vladar, to razumem, ali šta će mu za ime boga Dodik? Da ne proglase njih dvojica prisajedinjenje Srbije Republici Srpskoj?! Zar početkom devedesetih nije Crna Gora referendumom pripojila Srbiju, doklen u Srbiji stanovništvo nije bilo pitano da li žudi za saveznom državom? To je bio čist slučaj i primer aneksije! Koja je potrajala dok nam opet sami Crnogorci nisu svojim referendumom vratili samostalnost! Presela mi je dobra igra Bozoljca i Zimonjića, kad predsednik radi nedeljom poslepodne mora da je gusto, i zaista, eto nama Tome i Dodika, u crnim odelima, kao Bata Stojković i Zvonko Lepetić koji mu se u „Balkanskom špijunu“ pridružio kad je drama dostigla vrhunac, priroda imitira umetnost, nas Čvorovića bar ima, da razbucamo ta BEEEP. Nekolicini novinara (mene nisu ni zvali) obratio se najpre domaćin. Propisno utučen, besedio je o srpstvu i nepravdama koje su mu stalno nad glavom, muški je požalio sestru našu Republiku Srpsku koja zulum trpi decenijama, izvinjavam se što nisam upamtio reči predsednikove, pažnju mi je privlačilo njegovo pretužno lice i njegova takoreći umetnička usredotočenost na dramsku ulogu. Drugo, pitao sam zašto nije pozvao Srbe sa Kosova, ako već nije bio rad ili nije bio kadar da solira! Zašto nije pozvao Srbe iz dijaspore, zašto nije doveo svog redovnog sabesednika Irineja, Kusturicu iz Krunskog saveta, nego je rešio da nastupi u duetu baš sa Miloradom?! Da bi dušmanima rekao: „Ovo Srpče ne ljubite, e, ja ga baš ljubim, drugo, ono što sada širokogrudo nudite Kosovu mogao bi ovaj mladac takođe jednog lepog dana da zatraži!“ Bilo kako bilo, i mladac dobi reč, koju ne mogu vam prepričati poradi toga što se bosanski velikaš tokom cele svoje govorancije klatio kao plišano kuče na zadnjoj platformi auta. Predsednik je stajao nepomično, gost se ljuljao toliko da umalo nisam dobio morsku bolest. Logopeda ličnog očito nema, ne oblikuje i ne diferencira glasove kako bog zapoveda. Dikciju, braćo, dikciju, a ne zvona i praporce. Poslenici medija dobiše reč, ja bih pitao kojim je dobrom rukovodilac entiteta u susednoj državi uključen u našu porodičnu intimu, ne, koleginica iz Tanjuga kao da je znala šta bi predsednik voleo da ga pitaju – ima li signala da bi se razgovori u Briselu ipak mogli nastaviti te šta sad hoće i taj Pajtić?… Nabačenu loptu predsednik Nikolić iskoristio je da retorikom savladanom još u Magistratu ocrni Pajtića i da mu izdaleka pripreti; visiting president takođe se oglasio na svoj više instrumentalni nego vokalni način, i novinari dobiše voljno, gde si bio, nigde, šta si radio, ništa.

Statistički zavod obznanio je koliko smo popustili u rađanju. Ne svi, rađaju Romkinje, Muslimanke, Albanke, dočim pripadnice naroda najstarijeg ne blistaju: ako se uzmu u obzir ženska čeljad od njihove četrnaeste godine svaka četvrta nema nijednog potomka. Nisam neki statističar, ali držim da bi slika bila manje turobna kad se tinejdžerke pred kojima je tek mala matura ne bi ubrajale u nerotkinje. Imaju bar još trideset godina da se suprotstave beloj kugi i da se porode možda baš na rođendan našeg voljenog cara Konstantina, za šta će im Crkva dati dukat, zlatni medaljon i imperatorovu statuetu veličine Oskara.

Na redu je rubrika „Gde su, šta rade?“. Demokrate još uvek po sunčanom vremenu viđam na njihovom velelepnom stepeništu u Krunskoj (podsetili su me na naše vojnike pred kraj njihovog oporavka na Krfu), zbog dugova napravljenih u propaloj izbornoj kampanji sledi im humano preseljenje na Novi Beograd, gde su stanodavci pretpostavljam manje okrutni.

Stojanu Jeftiću, ambasadoru u Minsku, gde je završilo jedno od pedeset odlikovanja predsednika Nikolića, neprijatno je što i Srbija učestvuje u međunarodnim sankcijama protiv kako rekoh odlikovane i nama tradicionalno naklonjene države. Evropska unija nas je nagovorila, kaže skrušeno Njegova ekselenca, mi smo sankcije osetili na svojoj koži, i znamo da sankcije ne daju željene rezultate. Sve se, reče Stole, može rešiti mirnim putem. Može, mada u našem slučaju nije sve prošlo tako baš ni mirno.

I dok se Srbija čas samosažaljeva, čas junači, Hrvatska se i dalje drži kulture kao svog zaštitnog znaka. Protiv uvođenja ćirilice u Vukovar demonstriralo je po Zagrebu više od dvadeset hiljada duša: šta nam vredi da uđemo u Evropsku uniju, ako ćemo imati i taj mrski manjinski alfabet, kao podsetnik da unatoč svemu nismo etnički prečista zajednica?!

Sveti otac Franja, zvani od milja Francisko, uoči Uskrsa je oprao noge desetorma zatvorenicima, mahom Romima i izbeglicama iz Afrike. Hrist je to učinio apostolima, to je znak i čin dobrote, kazao je novoizabrani papa; na godišnjicu bombardovanja nas video sam kako prosjaci ljube desnicu našeg patrijarnha vraćajućeg se iz Svetosavskog hrama, „Bog neka vam da više sreće sa drugim prolaznicima“, mora da je proletelo kroz glavu našem poglavaru koji u radnoj odeći možda i nema džepove. Da, u Kijevu je pao moleban povodom čestih i brutalnih tuča narodnih poslanika, da se boksersko-rvački okršaji makar prorede, da ne budu odveć masovni, da razlupanih glava, noseva i zuba ipak bude manje. Naš se poglavar snagom pisane reči obratio savremenicima koji su – nije možda trenutak da se to kaže, od praha nastali i koji će se u prah vratiti – možda bi moleban po uzoru na kijevski pridoneo da ne bude baš sve kako Tači hoće?