Divan dan

Nakon sedamdeset dve godine u Srbiju se vratio njen kralj! Plači Avnoju koji si mu zabranio da se ovamo vraća, tvoji pravnici propustili su da napišu „ni živ ni mrtav“, i kralj se, evo, vratio, premda je pre 43 godine sahranjen u Libertivilu (gde sam bio kod tetke i ne znajući da mi tu počiva Kralj). Ja kao neki knjigovođa čim se desi nešto svečano i dirljivo pitam „ko to plaća?“. Ko je eskhumaciju, podvoz i doček platio – pokojnikova porodica ili ja zajedno sa čitaocima? Novinarima dok pišu „nakon sedamdeset dve godine“ mora biti naviru suze na oči. Naslov zvuči nostalgično i žalostivno kao da smo sedamdeset dve godine svi samo to čekali. Svečanom dočeku svečano su prisustvovali Njegova svetost patrijarh Irinej i Njegova svetovnost Ivica (Dačić) dok je predsednikov besmrtni duh predstavljao tajanstveno osmehnuti sir Oliver Antić, pravni i svaki drugi savetnik g. Nikolića.

Očito nadahnut Svetim pismom koje vrvi od careva i drugih samodržaca patrijarh je zavapio da Srbiji treba kralj ili car. Nemoj mi to dvoje razdvajat, zašto da nemamo dvovlašće – kralja i cara? BIA treba da nađe potomke cara Dušana, makar bili po ženskoj liniji. NJKV Aleksandar je već tu, kao zapeta puška. Premijer je izrazio čuđenje što ovaj svečani čin nije upriličila prethodna vlast, nego, eto, levičari dovoze kući svog takoreći klasnog neprijatelja. Tako je nekako zborio, samo naravno lepše, pa reč dobi dični Olivere: možda nije prikladno to ovde kazati, ali moj šef je u neku ruku zamena za Kralja, objedinitelj, ujedinitelj i sjedinitelj. Divno rečeno, baš pravnički, dekanski i savetnički! Uglavnom je doček Kralja još jedared objedinio Crkvu, Državu, Vojsku, Policiju, sve same ustanove u koje Srbadija najviše veruje. Ministar pravde posetio je jednu od najgušće nastanjenih srpskih enklava – Hag. Osuđenici i optuženi dočekali su dragog gosta ne treba lepše i ne može lepše. Jedan spremio pitu, drugi umesio česnicu, treći se polomio oko sirnice koju ministar nije ni probao, jer nije ni stigao do kelije ovog domaćina. Uglavnom je g. Selaković – oduševljen i osuđenicima, i optuženima, i samim sobom – dan opisao kao nezaboravan. „Svanuo je divandan, divandan, divandan…“ Čudo te nije parafrazirao Titovu mudroliju o omladini i nije kazao: „Zemlja koja ima ovakve robijaše ne treba da brine za svoju budućnost!“

I dok je ministar pravde iskreno želeo da našima ulije nadu, u Srbiju je došao hrvatski premijer Milanović, ali njegova poseta nije bila iskrena, to je na svom bežičnom poligrafu ustanovio lično Toma Nikolić kome izgleda nije bilo pravo da se premijeri paze, dvore i domunđavaju, dok on sam nema pristupa kompozitoru Josipoviću.

Spomenik palim borcima OVK uklonjen je sa preševskog platoa. Predstavnici većinskog naroda na Kosovu za uzvrat su porušili ne zna se koliko nadgrobnih spomenika sprskim civilima. Zoran Stanković, jedan od naših poverenika za Kosovo, umiruje ogorčene, razdražljive i od iskona osveti sklone Albance. Spomenik je samo uklonjen, ali se čuva u odgovarajućim uslovima, o monumetu će biti još razgovora i još za njega, sudeći po rečima patologa, ima nade: veliko je Kosovo, premda kad razmislim – celo je naše, i gde god spomenik postavili vređaće nas! Možda bi spomenik trebalo da kruži Kosovom, na kamionetu kojim bi upravljala mešovita policija, albansko-srpsko-međunarodna, ali bi pokretni i takoreći lutajući spomenik većinu podsećao da nezavisnost nije kompletna unatoč herojima kojima je spomenik i pogidnut. Nisam pametan…

Monika Beluči biće na privremenom radu u Srbiji i u srpskome Trebinju. Ono o čemu mi ovde možemo samo da sanjamo umetnici je uspelo, u roku od 24 sata srela se i sa Dodikom i sa Dačićem, pri čemu Dodik kao da je ostavio jači utisak, kipti od energije i šarma, rekla je gošća. Šarmantni će, čujem, energično pomoći u snimanju Kusturicinog filma, pretpostavljam da neće biti saradnik na scenariju, već će pomoći novcem svojih prebogatih podanika. Na rehabilitaciji Nikole Kalabića vredno se radi. Srbija živi striktno poštujući Milanski edikt, rekao je naš predsednik, prema tome i hrišćanin Kalabić dobiće sva boračka prava i počasti. Ako se ne varam bio je geometar i dobro bi nam sad došao, kad se granice Srbije ne znaju.

„Dobrodošli u zemlju ćirilice“, uskoro će krupnim slovima pisati na ulazima u Novi Sad, ah, koliko je Srba dosad zakasnilo na posao, koliko je pripadnika većinskog naroda dosad tumaralo po novosadskom, umalo ne rekoh kolodvoru, jer nisu na mrskoj tuđinskoj latinici mogli da razaberu koji je njihov autobus. Sad je tome došao kraj, sad su autobusi ćirlični, a grad će preplaviti oglasi i flajeri „Podučavam ćirilicu, decu i odrasle“, „Večernja škola ćirilice za pripadnike ugro-finske grupe“, „Ćirilica u sto lekcija“, „Srpski bez muke“…

Neveni Petrušić, zaduženoj za ravnopravnost, ne piše se dobro. Vučelić, Antonić i njihove pristaše sročili su peticiju, ćirilicom, gde tvrde da je poverenica za ravnopravnost, gle ti nje, odveć bolećiva prema manjinama, nacionalnim i seksualnim, doklen na fašiste gleda popreko i olako koristi pridev „fašistički“. Nevena, Nevena, predajete pravo, Milanski edikt u šake pa obnovite gradivo, fašisti su hrišćani i to ne bismo smeli da prenebregnemo.